Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/09 (B. G.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2233/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2233/09, rješavajući apelaciju Bose Grubiša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bose Grubiša podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 07 000454 09 Gž od 27. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 000454 08 P od 15. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosa Grubiša (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je, 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 07 000454 09 Gž od 27. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 000454 08 P od 15. decembra 2008. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 76 0 P 000454 08 P od 15. decembra 2008. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev D.G. i B.G. (u daljnjem tekstu: tužioci) proti ZP „Elektrokrajina“ AD Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i naknade štete, a kojim su tražili da se utvrdi da je tužena izvršila neosnovano uznemiravanje prava svojine tužilaca na način što je na zemljištu vlasništvo tužilaca bliže označno u izreci presude bez njihove saglasnosti i odobrenja, te bez odluke nadležnog organa u februaru 2002. godine izvela radove na novoj trasi dalekovodnih stubova tako što je na spomenutoj parceli postavila šest dalekovodnih stubova, te na taj način neosnovano spriječila tužioce u vršenju svojinskih prava, te da se naloži tuženoj da odmah a najkasnije u roku od 30 dana ukloni navedene stubove sa parcele tužilaca, dovede parcelu u pređašnje stanje, te da im isplati na ime naknade štete iznos od 5.000,00 KM i da im nadoknadi troškovima postupka.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno kao nesporno da je predmetna parcela vlasništvo apelantice i tužilaca, kao i da je tuženi na navedenoj parceli postavio dalekovodne stubove. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na član 93. Zakona o električnoj energiji kojim je propisano da korisnik dozvole za distribuciju električne energije radi izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata izgrađenih na nekretnini koja nema direktan pristup sa javnog puta ima pravo prolaza preko zemljišta na kom druga lica imaju pravo svojine odnosno korištenja, s tim da korisnik dozvole za distribuciju električne energije ovo pravo ostvaruje na osnovu saglasnosti koju po njegovom zahtjevu daje nadležni organ uprave, odnosno da izuzetno korisnik dozvole u cilju obezbijeđenja uslova za redovno i nesmetano snabdijevanje krajnjih kupaca električnom energijom može u hitnim slučajevima da koristi pravo prolaza do elektroenergetskih objekata i bez saglasnosti nadležnog opštinskog organa, ali je korisnik dozvole dužan da vlasnicima odnosno korisnicima zemljišta nadoknadi štetu koju pričini prolazom preko tog zemljišta. Nadalje, ukazano je da apelantica i tužioci u toku postupka nisu ponudili niti jedan dokaz da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 93. Zakona o električnoj energiji, odnosno da trpe štetu uslijed postavljana dalekovodnih stubova. Nadalje, ukazano je da se u skladu sa članom 8. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pravo vlasništva može ograničiti samo uz uslove propisane zakonom, a da se u konkretnom slučaju, na temelju onog što je predloženo i izvedeno u dokaznom postupku, ne može zaključiti da je pravo vlasništava apelantice i tužioca ograničeno više nego što je dozvoljeno citiranom odredbom Zakona o električnoj energiji. Pri tom, ukazano je da je u skladu sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na apelantici i tužiocima bio teret dokazivanja činjenica na kojim su temeljili svoj zahtjev. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na član 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojim je propisano da, ukoliko treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može zahtijevati tužbom da uznemiravanje prestane, a ako je uznemiravanjem nastala šteta, vlasnik ima pravo tražiti naknadu štete. U konkretnom slučaju, a shodno odredbi Zakona o električnoj energiji, tuženi je kao korisnik dozvole da distribuira električnu energiju imao pravo koristiti zemljište na kom druga lica imaju pravo svojine radi izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata, a koje pravo mu je garantovano i bez dozvole nadležnog opštinskog organa u hitnim slučajevima u cilju obezbijeđenja uslova za redovno i nesmetano snabdijevanje krajnjih potrošača. S obzirom na navedeno, kao i na temelju onoga što je ponuđeno u dokaznom postupku, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije postojalo neosnovano uznemiravanje vlasništva apelantice i tužilaca.
4. Okružni sud je presudom broj 76 0 P 07 000454 09 Gž od 27. maja 2009. godine apelanticinu i žalbu tužilaca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su neosnovani žalbeni navodi da tužena nije dokazala osnov hitnosti slučaja postavljanja dalekovodnih stubova bez saglasnosti nadležnog opštinskog organa uz obavezu izrade elaborata o opravdanosti u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, te bez sporazuma sa vlasnicima o načinu i prelasku preko zemljišta, s obzirom da je obaveza dokazivanja načina, obima i vrste uznemiravanja, a time i prava na naknadu štete u pogledu njene visne bila isključivo na tužiocima. S tim u vezi je ukazano da iz raspravnog zapisnika od 14. oktobra 2008. godine proizilazi da su apelantica i tužioci odustali od elektro, poljoprivrednog i ekonomskog vještačenja, shodno čemu je zaključeno da apelantica i tužioci nisu dokazali svoje navode i zahtjeve u smislu člana 7. stav 1. ZPP. Shodno navedenom, zaključeno je da je pravilno primijenjen član 126. u vezi sa članom 123. ZPP.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je Osnovni sud koristeći formalno legalna i nelegalna sredstva onemogućio u zaštiti njenih prava. U vezi s tim ističe da je u tužbi jasno navela da traži vještačenje radi utvrđivanja uznemiravanja, da je to tražila i na pripremnom ročištu, na kom je izjavila da ne želi da za vještaka bude imenovano lice koje je zaposleno kod tuženog, ali da ova njena izjava nije zabilježena u zapisnik a to je bio glavni razlog za odbijanje njene tužbe. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je sudija zadužen sa njenim predmetom rekao da je ovaj spor već riješen, mada je znao da je prije ovog postupka vodila postupak zbog smetanja posjeda koji je dobila, ali je zakasnila sa podnošenjem prijedloga za izvršenje jer je vjerovala tuženom koji je obećao da će preduzeti mjere i ukloniti stubove. U vezi s tim apelantica ukazuje i na podnesak kojim se obraćala predsjedniku Osnovnog suda i u kom je ukazala na nepravilnosti u radu sudije zaduženog sa njenim predmetom. Nadalje, apelantica tvrdi da je i na glavnoj raspravi njen zahtjev za izuzeće vještaka koji radi kod tužene istumačen kao nepodnošenje prijedloga za vještačenje odnosno unošenje u zapisnik sasvim drugačijeg teksta od onog što je stvarno rečeno. Apelantica tvrdi da osporene presude uopšte ne razmatraju osnov i pravo tužene da bez saglasnosti vlasnika i bez izrade elaborata o opravdanosti uđe u privatnu imovinu. Apelantica tvrdi da tužena u toku postupka nije dokazala postojanje hitnosti, a po njenom mišljenju ovo je sam sud trebao uraditi u skladu sa članom 7. stav 2. ZPP jer se tužena pozivala na pravo na koje se ne može pozivati. Najzad, apelantica je istakla da uslijed navedenih radova nije moguće živiti na imanju i u kući uslijed jakih elektro-magnetskih zračenja od stubova visokog napona. Po apelanticinom mišljenju tužena je bila obavezna podnijeti zahtjev za potpunu eksproprijaciju predmetnog zemljišta, te pozvati nju i ostale tužioce kao vlasnike i ponuditi im naknadu štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi sa apelanticinim tvrdnjama da je tražila vještačenje, da je njena izjava da traži izuzeće vještaka koji je uposlen kod tuženog pogrešno interpretirana i unesena u zapisnik, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Okružnog suda izričito navedeno da iz zapisnika sa ročišta od 14. okotobra 2008. godine proizilazi da su apelantica i tužioci odustali od elektro, poljoprivrednog i ekonomskog vještačenja. Nadalje, iz žalbe na prvostepenu presudu koja je također priložena uz apelaciju ne može se zaključiti da je apelantica osporavala konstataciju iz prvostepene presude da je odustala od vještačenja, odnosno da je u žalbi ukazivala da je njena izjava o izuzeću vještaka koji je uposlen kod tuženog pogrešno istumačena i unesena u zapisnik kao njen odustanak od vještačenja. Nadalje, u vezi sa apelanticinom tvrdnjom da je sudija zadužen sa njenim predmetom postupao neprofesionalno i favorizujući tuženog, Ustavni sud primjećuje da je u skladu sa relevantnim odredbama ZPP apelantica imala mogućnost da traži izuzeće ovog sudije, a što ona, prema predočenom Ustavnom sudu, nije učinila. Također, apelantica je imala mogućnost da na ovu činjenicu ukazuje i u žalbi, kao jednu od povreda odredaba postupka, a što također nije učinila Najzad, u vezi sa apelanticinim navodima o primjeni člana 93. Zakona o električnoj energiji i navoda da tuženi nije dokazao da je postojala „hitnost“, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Okružnog suda identičan navod ocijenjen neosnovanim jer je obaveza dokazivanja načina, obima i vrste uznemiravanja, a time i prava na naknadu štete u pogledu njene visne bila isključivo na tužiocima. Naime, činjenica da su apelantica i tužioci vlasnici nekretnine na kojoj su postavljeni stubovi bila je osnov za legitimno očekivanje da u postupku pred redovnim sudovima mogu ostvariti naknadu za eventualno uznemiravanje i štetu koja im je pričinjena postavljanjem stubova. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude ukazano da se pravo vlasništva može ograničiti u skladu sa zakonom a da apelantica i tužioci nisu ponudili niti jedan dokaz da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 93. Zakona o električnoj energiji, odnosno da trpe štetu uslijed postavljana dalekovodnih stubova. Dakle legitimno očekivanje koje su apelantica i tuženi imali u konkretnom slučaju se nije ostvarilo jer nisu uspjeli dokazati način, obim i vrstu uznemiravanja, a time i štetu na čiju naknadu bi imali pravo u skladu sa zakonom.
10. Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović