Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/09 (F. I.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2370/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP-2370/09, rješavajući apelaciju Fahrudina Isabegovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Isabegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 09-000139 od 30. lipnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-07-002426 od 8. listopada 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrudin Isabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 22. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000139 od 30. lipnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002426 od 8. listopada 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002426 od 8. listopada 2008. godine obvezan je apelant da tužitelju J.K.P. Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug u iznosu od 273,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 344,48 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da se potraživanje tužitelja odnosi na period od 31. prosinca 2005. godine do 20. rujna 2006. godine, da je prema specifikaciji računa ukupan neplaćeni dug 273, 00 KM, tako da tužitelj taj iznos utemeljeno potražuje. S tim u svezi, a u smislu odredaba članka 394. Zakona o obveznim odnosima i odredaba članka 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, Općinski sud je obvezao apelanta da tužitelju isplati navedeni iznos.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 003-0-Gž-09- 000139 od 30. lipnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu, te odbio apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud za svoju odluku imao uporište u izvedenim dokazima, odnosno da je pravilnom primjenom materijalnog prava donio pravilnu odluku. Vezano za apelantove navode da je izreka presude nerazumljiva, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni, zato što je izreka presude razumljiva i podobna da proizvede materijalno –pravne i procesno pravne posljedice, pa tako nije bilo potrebe da se navode pojedinačni računi u pogledu strukture duga, a prvostupanjski sud je sve detaljno naveo u obrazloženju presude. Kantonalni sud je istakao da je odbio apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe, jer apelant žalbom nije uspio u drugostupanjskom postupku. 4. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je izreka presude nerazumljiva, budući da ne sadrži strukturu duga, odnosno dug za pokriće komunalnih usluga mora biti precizno određen, obzirom da je po pravnoj prirodi sukcesivnog karaktera, jer nastaje svaki mjesec i za svaki mjesec se izdaje poseban račun. Apelant ističe da je Kantonalni sud pored toga što je pogrešno odlučio u prvom stavku svoje presude, odbio njegov zahtjev za troškove sastava žalbe sa paušalnim obrazloženjem da zato što sa žalbom nije uspio u drugostupanjskom postupku nema pravo na naknadu ovih troškova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/09 (F. I.) | Sudska praksa | Aktio