Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-257/09 (H. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-257/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 257/09, rješavajući apelaciju Huse Mačkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huse Mačkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

07-002279 od 26. novembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-P-06-000188 od 26. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Huso Mačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja podnio je 28. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002279 od 26. novembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-P-06-000188 od 26. oktobra 2007. godine.

2. Rješavajući povodom tužbe F.M. i S.F. (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnesene protiv apelanta radi smetanja posjeda služnosti puta, Općinski sud je donio Rješenje broj 042-1-P-06-000188 od 26. oktobra 2007. godine kojim je utvrdio da je apelant 30. oktobra 2006. godine smetao tužitelje u mirnom korištenju puta označenog kao k.č. broj 138/8, pristupni put – Bara, upisan u zk. ul. 389 k.o. Moševac, koji po novom premjeru odgovara k.č. broj 340 „pristupni put“ površine 203 m², upisan u p.l. 161/06 k.o. Moševac, na način što je na put postavio prepreke od drveta i željezne konstrukcije i time onemogućio tužiteljima prolaz ovim putem. Navedenim rješenjem je naloženo apelantu da uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem drvene i željezne prepreke na putu, te uzdrži se od svakog daljnjeg ili sličnog smetanja služnosti prolaza putem, kao i da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 720,00 KM, u roku od 15 dana.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je među strankama nesporno da su tužitelji koristili sporni put nesmetano niz godina, sve do 30. oktobra 2006. godine kada je apelant, koji je vlasnik puta, ogradio put i na taj način spriječio tužitelje da ga koriste. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete. Općinski sud se, također, pozvao na član 75. stav

3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98, 8/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVO) kojim je propisano da posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretnine druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti, kao i odredbe člana 83. stav 1. ZVO-a kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov i savjesnost posjeda. U svjetlu navedenih zakonskih odredaba, Općinski sud je zaključio da iz nesporno utvrđenih činjenica proizlazi da su tužitelji kao dugogodišnji korisnici spornog puta imali posjed prava služnosti puta sve do 30. oktobra 2006. godine, tj. izvršenog smetanja apelanta kao vlasnika, te da, stoga, tužitelji uživaju posjedovnu zaštitu, u skladu sa članom 80. ZVO-a, koji pruža zaštitu svakom posjedniku kome je oduzet posjed, kao što je u konkretnom slučaju. Općinski sud je ocijenio pravno irelevantnim apelantove navode da tužitelji nemaju nikakav pravni osnov za zasnivanje stvarne služnosti spornog puta, kao i da se u vezi sa spornim putem vodi niz drugih sudskih postupaka, jer se u konkretnom slučaju radi samo o postupku radi smetanja posjeda stvarne služnosti na predmetnom putu, u kojem se nisu ni raspravljala spomenuta pitanja.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja broj 042-1-P-06-000188 od 26. oktobra 2007. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-07-002279 od 26. novembra 2008. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su, u prvom redu, neosnovane apelantove žalbene tvrdnje o neurednoj i neblagovremenoj tužbi jer iz sadržaja predmetne tužbe jasno proizlazi da se radi o sporu u vezi sa smetanjem posjeda, kao i da je tužba, koja je podnesena 6. novembra 2006. godine, a smetanje posjeda učinjeno 30. oktobra 2006. godine, podnesena blagovremeno i u prekluzivnom roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje, odnosno jedne godine od dana nastalog smetanja, a kako je propisano članom 82. ZVO-a. Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da postoje određena neslaganja između zemljišnoknjižne oznake i katastarske oznake predmetnog puta, ali da je odredbama člana 15. stav 2. Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 12/82, 26/90 i 36/90, te „Službeni list RBiH“ br. 4/93, 13/94 i 12/95) izričito propisano da su sudovi u svojim odlukama dužni nekretnine označavati prema podacima katastra nekretnina. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da pitanje identifikacije nekretnina, odnosno vršenje uviđaja na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra, koje je u sudskoj praksi pravilo, i koje je osporavano u žalbi, nije od presudnog značaja za predmetni spor, budući da je apelant na pripremnom ročištu učinio nespornim činjenice odlučne za ishod ovog spora, tj. činjenice o posljednjem stanju posjeda, kao i učinjenom smetanju posjeda.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su sudovi zanemarili činjenicu na koju je on ukazivao u toku postupka da tužitelji pored spornog puta imaju i dugi put koji koriste, kao i da su zanemarili njegov zahtjev da se ti putevi spoje da bi svi korisnici imali mogućnost za nesmetano korištenje puteva u oba smjera. Osim toga, apelant je naveo da mu nije jasno kako su redovni sudovi njegovu radnju ograđivanja vlastitog puta, odnosno omeđivanje puta, okarakterizirali kao smetanje služnosti puta. Apelant je istakao da se u vezi sa predmetnim putem vodi niz drugih sudskih postupaka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja u postupku radi smetanja posjeda, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-257/09 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio