Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-273/09 (O. B. i drugi)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-273/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 273/09, rješavajući apelaciju Osmana Bajrića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Bajrića, Ibrahima Krličevića, Amira Jupića, Fahrudina Mujagića, Muhameda Ćemana, Mirsada Alića, Saliha Fajića, Jasmina Bajrića, Sabahudina Bajrića, Safeta Bajrića, Ismeta Omeragića, Sabahudina Sakanovića, Bajre Ramića i Seada Halilovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-08-

001343 od 14. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Bajrić i drugi (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edhem Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijeli su 30. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 065-0-P-06-00 1987, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-08-001343 od 14. jula 2009. godine.

2. Apelanti su 19. aprila 2006. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa.

3. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-00 1987 od 10. decembra 2007. godine obavezana je tužena da apelantima isplati novčane iznose, pojedinačno precizirane u izreci presude, na ime neisplaćenih plaća i naknada za godišnji odmor, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 19. aprila 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata na ime zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.

4. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu, pa su apelanti 7. januara 2008. godine dostavili Općinskom sudu odgovor na žalbu.

5. Kantonalni sud je 6. marta 2008. godine zaprimio predmetni spis Općinskog suda radi donošenja odluke o žalbi tužene.

6. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-GŽ-08-001343 od 14. jula 2009. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

7. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na pristup sudu iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelanti su naveli da se predmet nalazi u postupku povodom žalbe pred Kantonalnim sudom, te budući da nisu dobili drugostepenu presudu, «čekaju na ostvarenje svojih novčanih prava iz radnog odnosa, skoro tri godine». Dalje, apelanti smatraju da je «prvostepena presuda pravična […], a žalba je usmjerena očito na odugovlačenje sudskog postupka i odgađanje naplate potraživanja apelanata iz radnog odnosa…». Apelanti su predložili da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da u razumnom roku donese pravičnu i na zakonu utemeljenu presudu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti 19. aprila 2006. godine tužbom pokrenuli parnični postupak, te da je Općinski sud 10. decembra 2007. godine donio presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata. Dakle, postupak pred prvostepenim sudom je okončan u roku od jedne godine, sedam mjeseci i dvadeset jedan dan. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude od 10. decembra 2007. godine, a koja je sa predmetnim spisom dostavljena Kantonalnom sudu 8. marta 2008. godine, odlučio u roku od jedne godine, četiri mjeseca i osam dana. S obzirom na činjenicu da je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance trajao tri godine, dva mjeseca i dvadeset pet dana, gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da apelanti, iako se postupak iz radnih odnosa prema zakonu smatra hitnim, u okolnostima konkretnog slučaja (kada kod tužitelja postoji više tuženih, što objektivno doprinosi dužini postupka), nemaju opravdan zahtjev u odnosu na navode da im je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ti navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na koje se apelanti pozivaju, jer posmatrajući postupak u cjelini, proizlazi da apelanti u ovom slučaju «nemaju opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti imali pristup sudovima pune jurisdikcije na dvije instance, te budući da se navodi o povredi ovog prava u suštini svode na tvrdnje o povredi prava na suđenje u razumnom roku, koji su razmatrani u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je povreda ovog segmenta prava na pravično suđenje moguća, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-273/09 (O. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio