Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/09 (Š. M)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-277/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosincaa 2011. godine, u predmetu broj AP 277/09, rješavajući apelaciju Š. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001256 od 2. prosinca 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crvenog Brda-Jasenica, kojeg zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 30. siječnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001256 od 2. prosinca 2008. godine.
2. Apelant je 28. rujna 2005. godine podnio tužbu radi isplate naknade plaće. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1753/05 od 30. lipnja 2006. godine obvezan je tuženi Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao tužitelju isplati na ime manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao za razdoblje od 1. rujna 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine iznose bliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da je Rješenjem Društvenog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje BiH (u daljnjem tekstu: Fond PiO) broj 1828-2376/99 od 29. listopada 1999. godine apelantu kao invalidu druge kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje na drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje rad u jami, veće fizičko naprezanje i rad u smjenama, kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počevši od 14. listopada 1999. godine. Općinski sud je, također, nesporno utvrdio da se apelant kao invalid druge kategorije invalidnosti u razdoblju od 1. rujna 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine nalazio na čekanju na raspored na drugi odgovarajući posao, te da mu je u tom razdoblju isplaćivana naknada plaće.
3. Općinski sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Envera Atlića od 21. svibnja 2006. godine utvrdio da je tuženi primjenom svojih akata apelantu za sporno razdoblje obračunavao i isplatio naknadu plaće. Općinski sud je, također, naveo da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant u spornom razdoblju na ime naknade za vrijeme čekanja trebao primiti iznos od 10.838,85 KM, a od kojeg iznosa mu je isplaćeno 4.434,40 KM, dok mu na ime razlike za isplatu po nalazu vještaka još pripada iznos od 6.404,45 KM. S tim u svezi, Općinski sud je obrazložio da je člankom 75. stavak 1. točka 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) propisano da osiguranik kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, a da je člankom 76. istog zakona propisana osnova za određivanje naknade. Općinski sud je, također, ukazao da je stavkom 2. istog članka propisano da se naknada usklađuje u tijeku godine sukladno ovom zakonu, dok je člankom 79. ovog zakona propisano tko utvrđuje visinu naknade plaće, te kako se usklađuje ta visina. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom odredbi članka 75. stavak 1. točka 1, te čl. 76. i 79. Zakon o MIO-u u cijelosti udovoljio apelantovom preciziranom tužbenom zahtjevu, te obvezao tuženog da apelantu na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u spornom razdoblju isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001256 od 2. prosinca 2008. godine kojom je uvažio žalbu i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, sukladno odredbama članka 217. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), održao raspravu jer je ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno ponovno izvesti dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke Envera Atlića. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje navedenog vještaka, prema kojem se kao pripadajući iznos naknade plaće uzima iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenju tuženog, iako iz sadržaja tog rješenja slijedi da novčana naknada za vrijeme čekanja koja je pobliže određena u dispozitivu rješenja predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Kantonalni sud je ocijenio da je tuženi osnovano u žalbi tvrdio da apelantu kao invalidu druge kategorije invalidnosti u spornom razdoblju čekanja na raspored, u smislu čl. 75. točka 1, 76. i 77. Zakona o MIO-u pripada naknada plaće koju je tuženi utvrdio na temelju članka 79. stavak 1. Zakona o MIO-u, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice.
5. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu članka 79. stavak 1. Zakona o MIO-u, kada je visinu naknade plaće koju je tuženi utvrdio apelantu izjednačio sa osnovom za određivanje nakade plaće (članak 76. Zakona o MIO-u). Dalje je navedeno da se nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje kao i svaki drugi dokaz, te da, stoga, smatra da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio navedeni nalaz i da nije bilo osnova da na njemu zasnuje svoju odluku. Također je Kantonalni sud istakao da je imao u vidu da je raniji pravni stav tog suda izražen u sličnim predmetima (po kojem je udovoljavao tužbenim zahtjevima tužitelja) izmijenjen zauzimanjem drugog stava koji je izražen u Presudi Vrhovnog suda FBiH broj Rev.334/06 od 15. ožujka 2003. godine S obzirom na to da je na temelju ponovnog izvođenja dokaza vještačenja utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, Kantonalni sud je primjenom odredbe članka 229. točka 3. Zakona o parničnom postupku uvažio žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu preinačio uz zaključak da apelant neutemeljeno potražuje naknadu plaće kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade u spornom razdoblju.
6. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te povredi prava na suđenje u razumnom roku u postupku povodom žalbe pred Kantonalnim sudom. Naime, apelant je istakao da je 28. rujna 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, te da je Općinski sud donošenjem presude 30. lipnja 2006. godine okončao postupak u «relativno razumnom roku». Međutim, apelant smatra da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nerazumno dugo, jer je Kantonalni sud donio odluku o žalbi «dvadeset sedam mjeseci nakon dostave predmeta Kantonalnom sudu». Apelant, također, smatra da je zbog ponašanja Kantonalnog suda «došlo do gubitka njegovog prava koje je ostvario prvostepenom presudom» jer da je Kantonalni sud donio odluku povodom žalbe tuženog «osam mjeseci ranije», ta odluka bi bila povoljnija za apelanta, budući da je «sve do maja 2007. godine, Kantonalni sud u istovjetnim predmetima donosio odluke u korist tužitelja». U prilog ovoj svojoj tvrdnji apelant je naveo presude Kantonalnog suda broj Gž-
1181/03 od 6. siječnja 2004. godine, broj GŽ-463/05 od 31. svibnja 2005. godine i broj 003-0-Gž-06- 000239 od 26. srpnja 2006. godine, naglašavajući da su njegova navedena prava povrijeđena zbog «činjenice što od maja 2007. godine Kantonalni sud mijenja dotadašnju praksu u odlučivanju, što također čini i prvostepeni sud jer od tada tužbene zahtjeve kao što je apelantov odbijaju kao neosnovane». S tim u svezi, apelant je istakao da se navedenim ponašanjem Kantonalnog suda stvara «potpuna pravna nesigurnost».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je nakon što je 15. kolovoza 2008. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu, odluku o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 30. lipnja 2006. godine Kantonalni sud donio u roku od dvije godine, tri mjeseca i sedamnaest dana. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je taj sud, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, u smislu odredbe članka 217. stavak 2. ZPP, održao raspravu na način da je ponovno proveden dokaz vještačenja vještaka financijske struke nakon čega je odmah donio odluku. Stoga, u situaciji kad je drugostupanjski sud svoju odluku donio nakon održane rasprave, Ustavni sud smatra da, gledajući postupak u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja (iz kojih proizlazi da je postupak na dvije sudske instance trajao tri godine dva mjeseca i četiri dana) apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.
10. U svezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3290/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 11. veljače 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke dao jasne i konzistentne razloge da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio i pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o MIO-u, jer je utvrđeno da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu po navedenom zakonu i Pravilniku tuženog pripada, a da je apelant neutemeljeno potraživao naknadu plaće kao razliku između osnove za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom razdoblju, te da navedeno obrazloženje pobijane presude uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
11. Također, u citiranoj Odluci broj AP 3290/07 Ustavni sud je, u svezi sa apelantovim navodima da je Kantonalni sud u drugim «istovjetnim predmetima donosio odluke u korist tužitelja», zaključio da ti navodi «ne pokreću sami po sebi pitanje prava na pravično suđenje. Naime, promjena sudske prakse ne vodi, kako to apelant navodi, pravnoj nesigurnosti, a Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani».
12. S obzirom na to da se obrazloženja iz Odluke AP 3290/07 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u svezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očito (prima facie) neutemeljena.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović