Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/09 (N. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-331/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 331/09, rješavajući apelaciju Nafije Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nafije Selimović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
07-001251 od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8056/07 od 30. oktobra 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nafija Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-001251 od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-8056/07 od 30. oktobra 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine. Apelantica je 7. aprila 2009. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio obustavu apelanticinog prinudnog iseljenja iz stana u ulici Skendera Kulenovića broj 16 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zakazano za 24. april 2009. godine. Ustavni sud je odlukom od 15. aprila 2009. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine potvrđeno je da je Dragomir Jekić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da Milinku Jekiću kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedenim rješenjem je utvrđeno da apelantica koristi predmetni stan bez pravnog osnova. Također je utvrđen prestanak prava bespravnog korištenja stana za apelanticu, te joj je naloženo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja napusti stan slobodan od ljudi i stvari. Navedenim rješenjem je, također, utvrđeno da apelantica kao bespravni korisnik stana nema pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon). Također je utvrđeno da žalba ne odlaže izvršenje predmetnog rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je zahtjev Milinka Jekića za povrat stana u posjed od 26. juna 2002. godine prihvatila kao blagovremen, shodno članu 18e. Zakona, te udovoljila tom zahtjevu. Dalje je navedeno da je u provedenom postupku, a postupajući prema uputama datim u Presudi Kantonalnog suda broj U-2641/05 od 2. marta 2006. godine, na pouzdan način utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio uništen od ratnih djelovanja, te da je Milinko Jekić lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona koje ima pravo da se vrati u predmetni stan u smislu spomenutog zakona, a saglasno Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno članu 8. Konvencije, kao i Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, čiji je stvarni cilj povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihove stanove. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je 30. aprila 1991. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Dragomir Jekić na osnovu ugovora o korištenju stana od 18. maja 1988. godine, te da je imenovani umro 7. septembra 1994. godine u Vogošći. Dalje je utvrđeno da je 30. aprila 1991. godine Milinko Jekić, sin Dragomira Jekića, bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, te da je zbog ratnih okolnosti stan privremeno napustio. Polazeći od utvrđenih činjenica, Uprava je utvrdila da Milinku Jekiću pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, shodno članu 3. st. 1. i 2. Zakona. U toku postupka je utvrđeno da predmetni stan koristi apelantica na osnovu ugovora o kupoprodaji stana koji je zaključen 22. augusta 2001. godine između Salija i Zorke Demirovski kao prodavaca i apelantice kao kupca, te shodno članu 2. st. 2. i 3. Zakona, apelantica se ne smatra privremenim korisnikom. Također je utvrđeno da je apelantica kupila predmetni stan od lica koje je otkupilo predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana od 21. septembra 1998. godine, koji je ništav u smislu člana 16. Zakona.
4. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-8056/07 od 30. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv Rješenja Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u konkretnoj stambenoj stvari na pouzdan način utvrđeno da je predmetni zahtjev za povrat stana blagovremeno podnesen, s obzirom na to da se radi o stanu koji je bio devastiran i onesposobljen za stanovanje u maju 1996. godine, a što je utvrdila na licu mjesta Stručna komisija za evidentiranje, utvrđivanje i procjenu šteta na društvenim objektima u gradu Sarajevu nakon reintegracije Vogošće. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se u konkretnom slučaju može primijeniti rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova, u smislu člana 18e. Zakona, bez obzira na činjenicu što je predmetni stan u međuvremenu saniran i što se koristio. Osim toga, istaknuto je da bez obzira na to kakav status ima apelantica u odnosu na predmetni stan, rješenje kojim se udovoljava zahtjevu nosioca stanarskog prava između ostalog sadrži obavezu iseljenja korisnika iz odnosnog stana u smislu člana 7. Zakona.
6. Protiv drugostepenog rješenja Ministarstva apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-U-07-001251 od 7. novembra 2008. godine, kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku utvrđeno da je Milinko Jekić imao status člana porodičnog domaćinstva svoga oca, nosioca stanarskog prava, da je sa porodicom živio u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, te da je, stoga, imao pravo da podnese zahtjev za povrat stana prema zakonu. Također je utvrđeno da se apelantica ne smatra privremenim korisnikom, u smislu člana 2. stav 3. Zakona, jer je predmetni stan kupila na osnovu ugovora koji se smatra ništavim, u smislu člana 16. u vezi sa članom 1. stav 1. Zakona. Navedenom odredbom člana 16. Zakona regulirano je da su ugovor o korištenju stana, koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. Zakona proglašavan napuštenim, i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavni. Dosljedno navedenom, kako je istakao Kantonalni sud, Ugovor o korištenju stana porodice Demirovski, koji je zaključen 21. septembra 1998. godine pod brojem 03/1-OH-1-2851/98, a koji se temelji na Odluci o dodjeli predmetnog stana porodici Demirovski broj 203/96 od 6. augusta 1998. godine, kao i ugovor o kupovini predmetnog stana zaključenog 22. augusta 2001. godine između Salija i Zorke Demirovski i apelantice, ništavni su. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je u provedenom postupku utvrđeno da je predmetni stan bio devastiran i onesposobljen za stanovanje, pa se zahtjev Milinka Jekića kao korisnika stana, koji je podnesen 26. juna 2002. godine, imao smatrati blagovremenim, u smislu člana 5. st. 1. i 2, a u vezi sa članom 18. b, stav 1. Zakona. Također, činjenica da su predmetni stan sanirala i koristila treća lica ne znači da je «izgubio status oštećenog i devastiranog stana u smislu člana 21. [Zakona]». Osim toga, ni činjenica da je apelantica upisana kao vlasnik predmetnog stana u knjigu položenih ugovora u Općinskom sudu u Sarajevu ne isključuje pravo korisnika stana od 30. aprila 1991. godine i člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava da traži povrat stana u smislu Zakona.
8. Zaključkom Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 31. marta 2009. godine utvrđeno je da je Rješenje Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine postalo izvršno 18. oktobra 2007. godine, pa je dozvoljeno izvršenje tako što će apelantica u roku od sedam dana od prijema zaključka iseliti iz predmetnog stana. Uprava je dopisom od 3. aprila 2009. godine obavijestila apelanticu da će 24. aprila 2009. godine pristupiti njenom iseljenju iz stana uz asistenciju policije.
9. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da upravni organi i Kantonalni sud nisu pravilno utvrdili činjenice, niti je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica tvrdi da je postala vlasnik stana na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog 22. augusta 2001. godine sa Salijem i Zorkom Demirovski, kojima je sporni stan bio dodijeljen na korištenje i koji su ga otkupili. Dalje je navela da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno da je predmetni stan bio devastiran i da je zahtjev za povrat stana Milinka Jekića bio blagovremen.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku pred organima uprave i sudom na nesumnjiv način utvrđeno da se zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed kojeg je 26. juna 2002. godine podnio član porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava ima smatrati blagovremenim shodno članu 18e. Zakona, budući da je predmetni stan bio oštećen u smislu navedene odredbe zakona. S druge strane, u predmetnom postupku je utvrđeno da se apelantica ne smatra privremenim korisnikom u smislu člana 2. stav 3. Zakona, jer je predmetni stan kupila na osnovu ugovora koji se smatra ništavnim, u smislu člana 16. u vezi sa članom 1. stav 1. Zakona, zbog čega nema pravo na alternativni smještaj. Ustavni sud, također, zapaža da su se u obrazloženju odluka Kantonalni sud i upravni organi pozvali na relevantne odredbe zakona, te da primjena zakona nije bila proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović