Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/09 (S. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Stjecanje bez osnova
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-336/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 336/09, rješavajući apelaciju Sonje Bogojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sonje Bogojević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 1062/05 od 19. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1653/01 od 21. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sonja Bogojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1062/05 od 19. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1653/01 od 21. juna 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1653/01 od 21. juna 2004. godine, obavezana je apelantica da Amiri Tuzlak (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 4.883,40 KM i troškove postupka, a apelanticin protivtužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. Tužiteljica je tužbom potraživala od apelantice naknadu troškova na ime adaptacije stana iz kojeg je tužiteljica morala iseliti i predati ga u posjed apelantici (u daljnjem tekstu: sporni stan). S druge strane, apelantica je protivtužbom tražila da joj tužiteljica plati naknadu na ime neosnovanog bogaćenja za period od 25. septembra 1998. godine kada je apelantica podnijela zahtjev za povrat spornog stana u posjed, pa do 19. aprila 2001. godine kada je apelantica ušla u posjed spornog stana i to 333,33 KM za svaki mjesec, uz obrazloženje da je tužiteljica, korištenjem spornog stana, stekla korist koja se ogleda u neplaćanju zakupnine, a da je apelantica živjela u tom periodu kod rodbine.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica uselila u sporni stan na osnovu akta Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) broj St-427 od 8. augusta 1997. godine, nakon čega je u januaru 2008. godine zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Na osnovu toga, Općinski sud je odbio apelanticin prigovor da je tužiteljica bila nesavjestan korisnik spornog stana, navodeći također i da tužiteljica nije znala, niti je prema okolnostima mogla ili bila dužna znati da je apelantica podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Također, Općinski sud je naveo da donošenje Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) „samo po sebi ne dovodi do nesavjesnosti privremenih korisnika stanova, posebno jer su se predmetni radovi adaptacije i vršili prije nego je [apelantica] podnijela zahtjev za povrat stana“ . Dalje, sud je utvrdio da je nesporno i to da je tužiteljica, na osnovu akta Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, deložirana iz spornog stana u koji je, kao raniji nosilac stanarskog prava, uselila apelantica 19. aprila 2001. godine. Općinski sud je, na osnovu nalaza vještaka, utvrdio da je tužiteljica u adaptaciju spornog stana uložila vlastita sredstva u iznosu od 4.883,40 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je članom 18.a) Zakona o prestanku primjene predviđeno da osoba čije je stanarsko pravo prestalo, odnosno privremeni korisnik koji je uložio svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava po Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od dana kada se bivši nosilac stanarskog prava vrati u posjed stana. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je „prihvatio tvrdnju da je predmetni stan po ulasku tužiteljice u posjed bio u takvom stanju da je bilo neophodno poduzeti predmetne radove“, o čemu se u toku postupka izjasnio i vještak, koristeći između ostalog i podatke koji su navedeni u nalazu vještaka koji je napravljen u postupku osiguranja dokaza prije preduzimanja adaptacionih radova.

4. Obrazlažući odluku o odbijanju apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju sud nije mogao utvrditi u čemu bi se ogledalo apelanticino osiromašenje. Naime, sud je naveo da za primjenu instituta neosnovanog bogaćenja, pored umanjenja imovine na jednoj i uvećanja imovine na drugoj strani, mora postojati i uzročna veza. Ako je, kako je dalje naveo Općinski sud, predmet protivtužbenog zahtjeva činjenica da je tužiteljica uvećala svoju imovinu jer nije plaćala ekonomsku cijenu zakupnine u traženom periodu, „onda takva činjenica ne uvjetuje osiromašenje [apelantice], posebno jer [apelantica] nije za svoje potrebe unajmila drugi stan, već je živjela kod rodbine, znači bez naknade“.

5. Kantonalni sud je, presudom broj Gž-1062/05 od 19. decembra 2008. godine, djelimično uvažio apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude, pa je u dosuđujućem dijelu preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanticu da tužiteljici isplati iznos od 3.826,00 KM. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da je iz dokaza izvedenih u toku postupka prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljica dobila sporni stan na korištenje na osnovu akta vlasnika stana 1997. godine, što znači da je tužiteljica na spornom stanu bila stekla stanarsko pravo, pa je bila zakonit i savjestan korisnik stana, zbog čega se ne može se smatrati bespravnim korisnikom kako je to apelantica tvrdila tokom postupka i u žalbi. Tužiteljica je, kako je dalje naveo Kanatonalni sud, imajući u vidu navedeno, „vjerovala da ima pravo na taj stan“, pa je izvršila opravke da bi taj stan dovela u funkcionalno stanje i da bi ga mogla koristiti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da tužiteljici pripada pravo na naknadu uloženih sredstava za opravku stana. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je tužiteljici stanarsko pravo prestalo na osnovu člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, pa se ona shodno navedenoj zakonskoj odredbi smatra privremenim korisnikom koji, na osnovu člana 18.a) navedenog zakona, ima pravo na naknadu uloženih sredstava od ranijeg nosioca stanarskog prava prema odredbama ZOO. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da stan nije trebalo adaptirati jer je u vrijeme kad ga je napustila stan bio funkcionalan i ispravan, naročito zato što je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je sporni stan, u vrijeme kada je dodijeljen tužiteljici, bio „u takvom stanju da je bilo neophodno izvesti radove radi opravke i dovođenja stana u stanje uslovno za stanovanje“.

6. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je iz nalaza vještaka nesporno da su izdaci za nužne i korisne troškove na koje tužiteljica po ZOO ima pravo, bili manji od iznosa koji je dosudio Općinski sud, zato što tužiteljica po zakonu nema pravo na luksuzne radove niti na troškove koji su posljedica redovnog korištenja stana, kao krečenje, a koji su joj također dosuđeni. S obzirom da je vještak utvrdio da su nužni i korisni troškovi iznosili 3.826,00 KM, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužiteljici dosudio samo ovaj iznos naknade.

7. Što se tiče odbijanja apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda u tom dijelu pravilna. Naime, Kantonalni sud je naveo da je protivtužbeni zahtjev postavljen za povrat koristi koju je tužiteljica ostvarila u visini zakupnine spornog stana za period od kada je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana pa do vraćanja stana u posjed. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije imala sa tužiteljicom zaključen ugovor o zakupu, već je u to vrijeme tužiteljica imala status privremenog korisnika, zbog čega apelantica „nema pravni osnov za naplatu zakupnine od tužiteljice“ na ime korištenja stana. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je tužiteljica u tom periodu koristila sporni stan „ne uvjetuje osiromašenje [apelantice], [...] jer [apelantica] za svoje potrebe nije unajmila drugi stan nego je živjela u stanu kod majke i nije plaćala naknadu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su, prema članu 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke dužne iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, te da apelantica nije dokazala da je u navedenom periodu imala mogućnost da sporni stan izda drugom licu i po cijeni od 333,33 KM mjesečno koliko je tražila pritivtužbom. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, nema osnova za primjenu člana 210. ZOO kojim je regulisan institut neosnovanog bogaćenja „na koji ukazuje sadržina žalbenih prigovora“.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su u osporenim odlukama sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer su ignorisali odredbu člana 219. ZOO na koju se apelantica pozvala u protivtužbi, a koja propisuje da „imalac stvari može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete, od osobe koje je njegovu stvar upotrijebila u svoju korist da mu naknadi korist koju je imala od te upotrebe“. U tom pravcu, apelantica ističe da nije ni tvrdila da je zaključila ugovor o zakupu sa tužiteljicom, niti je protivtužbenim zahtjevom tražila isplatu zakupnine, odnosno da nije svoj zahtjev zasnovala na odredbama ZOO koje se odnose na ugovor o zakupu, već je „visinu naknade za neosnovano bogaćenje utvrdila na osnovu visine prosječne tržišne zakupnine“, ali da to ne znači da tražila zakupninu. Također, apelantica smatra da su nejasni razlozi koje je iznio Kantonalni sud o apelanticinoj obavezi da dokaže da je imala mogućnost da sporni stan izda drugom licu, jer apelantica „nije tražila naknadu štete zbog izgubljene dobiti, niti je svoj zahtjev zasnovala na tom pravnom osnovu“. Apelantica navodi da ima pravo na naknadu za neosnovano bogaćenje, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete, te navodi da je proizvoljan zaključak sudova da joj ova naknada ne pripada zato što nije osiromašila. U vezi s tim, apelantica smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu prihvatili „da osiromašenje nije samo umanjenje postojeće imovine nego i neuvećanje postojeće imovine“. S obzirom na navedeno, apelantica traži da Ustavni sud poništi presudu Kantonalnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi u svojim odlukama odlučivali o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu primjenom odredaba koje se tiču neosnovanog bogaćenja, a ne odredaba koje regulišu pitanje ugovora o zakupu ili naknade izgubljene dobiti kako to apelantica tvrdi, te da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zasnivaju na njenom neslaganju sa pravnim tumačenjem koje su sudovi dali u osporenim odlukama. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio