Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/09 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3488/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3488/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv: Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 015705 09 Gž od 15. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 340/03-I od 29. septembra 2005. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000783 od 22. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000097 od 30. oktobra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001237 10 Gz od 14. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 655 od 15. jula 2007. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000903 08 Gz od 22. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-720/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-10-000523 od 14. oktobra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000789 od 22. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 101 od 30. oktobra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000981 08 Gz od 14. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 119 od 30. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000984 08 Gz od 15. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 202/03 od 21. maja 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000958 08 Gz od 15. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 137/03 od 14. aprila 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000981 08 Gz od 13. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-722/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000896 08 Gz od 21. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 102 od 30. oktobra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001391 10 Rsz od 20. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-Rs-10-000040 od 5. novembra 2010. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000976 08 Gz od 15. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 207/03 od 14. maja 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000895 08 Gz od 7. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-673/03 od 14. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000965 08 Gz od 7. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 118 od 30. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000959 08 Gz od 13. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 123 od 30. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000980 08 Gz od 14. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 125 od 30. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000889 08 Gz od 13. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P- 717/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000893 08 Gz od 13. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-775/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000888 08 Gz od 13. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-724/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000904 08 Gz od 10. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-647/03 od 14. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000972 08 Gz od 21. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 203/03 od 26. maja 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000909 08 Gz od 20. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 736/03 od 7. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000905 08 Gz od 20. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 689/03 od 9. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000968 08 Gz od 14. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 650 od 30. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000906 08 Gz od 17. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 130 od 31. oktobra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000901 08 Gz od 10. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-

716/03 od 2. jula 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000902 08 Gz od 16. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-

08-000 008 od 24. septembra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000900 08 Gz od 10. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 629 od 31. oktobra 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000960 08 Gz od 21. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 796/03 od 18. juna 2008. godine; Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000962 08 Gz od 21. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P. 726/03 od 18. juna 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Sarajevu, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo, sa sjedištem u Sarajevu, podnijela je u periodu od 9. novembra 2009. godine do 7. februara 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv osporenih odluka navedenih u dispozitivu ove odluke.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 3488/09, AP 227/10, AP 4880/10, AP 5909/10, AP 5968/10, AP 390/11, AP 392/11, AP 393/11, AP 394/11, AP 395/11, AP 401/11, AP 403/11, AP 405/11, AP 407/11, AP 408/11, AP 409/11, AP 510/11, AP 511/11, AP 512/11, AP 513/11, AP 514/11, AP 560/11, AP 561/11, AP 562/11, AP 564/11, AP 565/11, AP 567/11, AP 569/11, AP 579/11 i AP 581/11 spoji u jedan predmet pod brojem AP 3488/09, jer ih je podnio isti apelant i radi se o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Apelanticini zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su protiv apelantice kao poslodavca parnične postupke radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćene plaće, regres i gardijski dodatak) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 94/98 i 49/00), Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04 i 68/05), Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00), Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakona o radnim odnosima i plaćama), Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/22; u daljnjem tekstu: ZOR), Zakona o državnoj službi u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04 i 56/05), Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05), Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04), Pravilnika o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH od 30. decembra 2005. godine, Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a broj 06-153-3/98 od 21. maja 1998. godine.

4. Osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke redovni sudovi i Vrhovni sud su tužbene zahtjeve tužitelja uglavnom usvojili, dok su dio zahtjeva odbili usvajajući apelanticin prigovor o zastari potraživanja. U obrazloženjima osporenih presuda sudovi su naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koji su osnovani u smislu materijalnih propisa navedenih u obrazloženju ove odluke (tačka 3. Odluke), i za koje, u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Dalje, redovni sudovi i Vrhovni sud su zavisno od sadržaja pojedinačnih tužbenih zahtjeva, u dijelu u kojem su zahtjeve usvojili, u obrazloženjima pozivali na relevantne odredbe materijalnih propisa navedenih u obrazloženju ove odluke. Za jedan dio zahtjeva redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, pa su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Osim toga, sudovi su istakli da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da uposlenik u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ima pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a budući da se u konkretnim slučajevima radi o utvrđenim novčanim potraživanjima tužitelja, to se navedena odredba ne primjenjuje.

5. Budući da su tužitelji tokom postupka isticali da je apelantica priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04), redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom tog zakona apelantica nije izričito priznala potraživanje tužitelja, te da se, stoga, donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga, što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Navedeno je da je odredbom člana

387. ZOO-a propisano „da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva“, kako to smatraju tužitelji. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa apelantica nije priznala potraživanje tužitelja, budući da tim uvjerenjima apelantica nije tvrdila da će izvršiti isplate tužiteljima, ili da im duguje konkretne iznose.

6. Osim prigovora blagovremenosti tužbi u predmetnim parničnim postupcima, apelantica je, također, istakla u žalbenim postupcima i prigovor u odnosu na potraživanja tužitelja za period tzv. „hrvatske samouprave“, tj. od 1. marta 2001. godine do 15. juna 2001. godine. S tim u vezi, drugostepeni sudovi su u obrazloženju osporenih presuda istakli da je ovaj apelanticin žalbeni prigovor osnovan i da tužiteljima treba, u smislu odredbe člana 69. stav 2. i člana 72. stav 3. ZOR-a, a u vezi sa odredbom člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, dosuditi naknadu plaće u visini najniže plaće. U tom smislu, drugostepeni sudovi su djelimično uvažili apelanticine žalbe i preinačili prvostepene presude kojima je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev, na način da je dosuđeni iznos za potraživanja iz radnog odnosa za period tzv. „hrvatske samouprave“ umanjen kako je to navedeno u dispozitivima osporenih drugostepenih presuda.

7. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je u predmetu broj AP 5968/10 donio presudu kojom je djelimično uvažio apelanticinu reviziju i preinačio nižestepene presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000789 od 22. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 068-2-P-07-000 101 od 30. oktobra 2008. godine na način pobliže naveden u izreci navedene presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, predmet spora je novčano potraživanje iz radnog odnosa – isplata punih plaća i razlika plaća za period od 1. marta 2001. godine do 1. aprila 2002. godine, te su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanticin prigovor neblagovremenosti tužbe, jer se ne radi o povredi prava iz člana

103. ZOR-a. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je osnovan apelanticin revizioni prigovor da apelantu, u spomenutom predmetu, ne pripada pravo na punu plaću za mart i april 2001. godine, s obzirom na to da u tom periodu tzv. „hrvatske samouprave“ nije dolazio na posao, jer su postrojbe HVO-a istupile iz Oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je istakao da je radni odnos tužitelja egzistirao, ali da mu, s obzirom na to da nije radio, pripada pravo na naknadu plaće, u smislu odredbe člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama u vezi sa čl. 68. i 69. ZOR-a za navedeni period. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili plaće u punom iznosu za mart i april 2001. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio dio plaće za period od 1. maja 2001. godine do 1. aprila 2002. godine, u skladu sa odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane.

8. Apelantica smatra da je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravičan postupak i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su sudovi u konkretnim postupcima proizvoljno primijenili materijalno pravo. U suštini, to se, prema apelanticinom mišljenju, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a, kojom je propisan prekluzivni, subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelantica je istaknula da je citiranim zakonom propisan i krajnji rok od tri godine, računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon kojeg roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Naime, [...] zbog neprimjenjivanja relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava od strane sudova [apelantica] smatra da je uskraćena za fer i pravično suđenje, ali i trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje prava imalo za posljedicu podnošenje preko 15.000 neblagovremenih tužbi protiv [apelantice], a kao posljedicu toga [apelantica] trpi štetu na imovini odnosno mogla bi imati štetu na imovini, ako bi sudska praksa nižih sudova ostala nepromijenjena u iznosu od preko 40 miliona KM samo na ime dosuđenih zateznih kamata i troškova postupka, nezavisno od duga. Dalje, apelantica ističe da se, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Također, apelantica je istakla da tužitelji nisu u predmetnim parničnim postupcima dokazali da su radili od 1. marta do 16. juna 2001. godine, odnosno u periodu „samouprave Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ (kada su tim povodom postrojbe HVO-a istupile iz sastava Vojske Federacije Bosne i Hercegovine), te da im slijedom toga pripada plaća ili naknada plaće. Zbog svega navedenog, apelantica predlaže da Ustavni sud uvaži apelacije, ukine osporene presude i odbaci tužbe kao neblagovremene ili eventualno da osporene presude preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja zbog nedostatka pravne osnove.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče primjene materijalnog prava redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, osnovni apelacioni navodi su pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredbi ZOR-a u okviru redovnih sudova, koji su ocijenili da se na novčana potraživanja apelanticinih zaposlenika iz radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine iz člana 106. ZOR-a, a ne, kako to apelantica smatra, jednogodišnji rok zastare iz člana 103. ZOR-a, te pitanje eventualne proizvoljnosti primjene relevantnih propisa u odnosu na predmetna potraživanja za period tzv. „hrvatske samouprave“.

13. U vezi sa apelacionim navodima koji se tiču primjene odredbi ZOR-a, Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi rješavao apelacije apelanticinih zaposlenika koji su osporavali presude redovnih sudova i navodili povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno proizvoljne primjene materijalnog prava pri ocjeni osnovanosti apelanticinog prigovora zastare za potraživanja iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i toplog obroka). U tim presudama su sudovi, postupajući po tužbama apelanticinih zaposlenika, usvajali apelanticin prigovor zastare primjenjujući odredbe člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, kojima je propisan rok zastare od tri godine. U Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3730/08 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO-a i da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

14. Na drugoj strani, kada je u pitanju apelacioni navod koji se tiče dosuđenih umanjenih iznosa na ime predmetnih potraživanja iz radnog odnosa za period tzv. „hrvatske samouprave“, Ustavni sud ističe da je, također, u svojoj praksi rješavao apelacije apelanticinih zaposlenika koji su osporavali presude redovnih sudova i navodili povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno proizvoljne primjene materijalnog prava, smatrajući da im pripada plaća za navedeni period, a ne naknada plaće (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1804/08 od 27. oktobra 2010. godine i AP 2582/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim predmetima je Ustavni sud utvrdio da su sudovi u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja utemeljena na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plaće vojnim osobama, kao i odredbama Privremenog pravilnika koji je u spornom periodu, na koji se apelanti pozivaju, bio na snazi, te da apelanti nemaju pravo na isplatu punih plaća za razdoblje vezano za događaje oko proglašenja tzv. „hrvatske samouprave“. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga je Ustavni sud u navedenim predmetima zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su sudovi i u konkretnom slučaju u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili zašto su djelimično udovoljili tužbenim zahtjevima tužitelja, te obavezali apelanticu da im na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća, regresa i jubilarne nagrade) isplati iznose pobliže navedene u izrekama osporenih presuda. Redovni sudovi i Vrhovni sud su u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelanticinim navodima, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava.

16. Ustavni sud zaključuje da su, u konkretnom slučaju, sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Ustavni sud ističe da apelanticino pozivanje na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kad je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije od značaja za konkretne slučajeve, s obzirom na različita zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulirano. Također, ni praksa Ustavnog suda koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka sudova u Republici Srpskoj nije primjenjiva na konkretne slučajeve, jer je u tim slučajevima Ustavni sud ocjenjivao da li su sudovi, primjenjujući propise tog entiteta, obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/09 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio