Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/09 (M. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-359/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 359/09, rješavajući apelaciju M. T. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-31/08 od 19. decembra 2008. godine, Gž-5/07 od 17. juna 2008. godine i P-229/05 od 1. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-31/08 od 19. decembra 2008. godine, Gž-5/07 od 17. juna 2008. godine i P-

229/05 od 1. decembra 2006. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-229/05 od 1. decembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-34-2448-586/05 od 24. februara 2005. godine, nalaganje tuženoj da apelantu uspostavi radnopravni status i da se apelantu za neisplaćene lične dohotke od 1. maja 2005. godine do dana donošenja presude isplati nastala šteta u iznosu od 12.750 KM koja se odnosi na 15 ličnih dohodaka za mjesec dana po 850,00 KM.

3. Apelant je podnio tužbu 26. aprila 2005. godine. Tužbom je tražio poništenje Rješenja tužene broj 01-34-2448-586/05 od 24. februara 2005 godine, te da tužena apelanta vrati na posao u skladu sa njegovom stručnom spremom, radnim sposobnostima kao i da mu naknadi troškove postupka i drugu materijalnu štetu nastalu prekidom radnog odnosa. Sud BiH je, nakon sprovedenog postupka, saslušanja stranaka i uvida iz dokumentaciju predmeta, utvrdio da je apelant bio zaposlen u bivšoj Republičkoj upravi carina RS i da je učestvovao na raspisanim internim konkursima za popunu upražnjenih radnih mjesta kod tužene. Apelant se prijavio na radno mjesto saradnik – carinik na više pozicija u raznim mjestima RS. Učesnici internih konkursa su obaviješteni o odluci direktora i izvršenom izboru kandidata aktom tužene broj 01-34-5035 od 30 januara 2004. godine, po kom apelant nije izabran po internim konkursima i nije raspoređen na radno mjesto. Pravilnost izvršenog izbora apelant je, kako je naveo Sud BiH, osporavao prigovorom, paušalno i uopšteno navodeći razloge i bez isticanja konkretnih povreda konkursne procedure. Sud BiH je zaključio da činjenični supstrat tužbe, navodi i predloženi dokazi ne upućuju na osnovanost tužbenog zahtjeva. Kako je dalje naveo Sud BiH, to proizilazi iz razloga što se u tužbi navode i osporavaju činjenice koje se prevashodno odnose na primjenu kriterijuma tužene prilikom odabira zaposlenika i državnih službenika i na nezakonito i nepravilno rangiranje apelanta, s obzirom na to da navodno nisu adekvatno vrednovani apelantova uspješnost u radu, stručna kvalifikacija i dužina radnog staža. Pri tom, apelant nije dokazao da li je ko od primljenih kandidata bio nepravilno rangiran na apelantovu štetu, u čemu se eventualno ogleda ta nepravilnost i koji propisi su pri tom povrijeđeni. Kako je Sud BiH zaključio, svi apelantovi izvedeni dokazi su usmjereni na dokazivanje tvrdnji da su postojale nepravilnosti u primjeni kriterijuma i rangiranju kandidata po internom oglasu. Međutim, kako je zaključio Sud BiH, svi materijalni dokazi koje je izvela tužena navode na zaključak da je predmetno rješenje zasnovano na odredbama člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» broj 44/03; u daljnjem tekstu: Zakon o indirektnom oporezivanju) kao i odredbama čl. 8-27 Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a što se tužbom ne dovodi u pitanje. Konačno, kako je zaključio Sud BiH, ovim Pravilnikom je propisano da, ukoliko se državni službenik ne rasporedi u Upravi za indirektno oporezivanje sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi, proglašava se prekobrojnim, te mu, u skladu sa Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH, prestaje radni odnos uz otpremninu iz člana 42 istog zakona.

4. Presudom Suda BiH broj Gž-5/07 od 17. juna 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je odluka prvostepenog vijeća pravilna, ali da su nepravilni razlozi na koje se pozvalo prvostepeno vijeće. Naime, po shvatanju drugostepenog vijeća Sud BiH, s obzirom na to da apelant u tužbi i u toku prvostepenog postupka nije opredijelio tužbeni zahtjev i na poništenje odluke o izboru kandidata po navedenom internom oglasu, to je navedena odluka o izboru kandidata po internom oglasu postala konačna i pravosnažna, te se ima smatrati da je pravilna i zakonita. Naime, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, iz obrazloženja osporene presude prvostepenog vijeća, proizilazi da je ovako odlučeno zato što prvostepeno vijeće na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka nije utvrdilo da je tužena u postupku izbora kandidata po internom oglasu povrijedila odredbe člana 31 Zakona o indirektnom oporezivanju, kao ni odredbe čl. 8-27 Pravilnika. Naime, kako je dalje zaključilo drugostepeno vijeće Suda BiH, apelant nije dokazao da je bilo ko od izabranih kandidata nepravilno rangiran na apelantovu štetu i u čemu se eventualno ogleda ta nepravilnost u primjeni kriterijuma i rangiranju kandidata po internom oglasu. To apelant, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, nije dokazao ni u odnosu na izabranog kandidata Jelenu Regoje, a i sam apelant nije ispunjavao uslove internog oglasa, jer nije imao položen ispit u organima uprave. Međutim, po shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, s obzirom na to da apelant u tužbi kao i u toku prvostepenog postupka nije opredijelio tužbeni zahtjev i na poništenje odluke o izboru kandidata po navedenom internom oglasu, to je navedena odluka o izboru kandidata po internom oglasu postala konačna i pravosnažna, te se ima smatrati da je pravilna i zakonita. Stoga, prvostepeno vijeće, po shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, nije moglo ocijeniti ni pravilnost procedure bodovanja i izbora kandidata po navedenom internom oglasu. Samim tim je zakonito i rješenje tužene kojim je apelant, nakon što nije izabran po internom oglasu, u skladu sa članom 45 Pravilnika od 27. septembra 2004. godine, stavljen na raspolaganje, s tim da mu radni odnos kod tužene prestaje ukoliko za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca. Navedeno je da je članom 45 Pravilnika propisano da, ukoliko se zaposlenik, učestvujući na internim oglasima ne rasporedi na upražnjeno radno mjesto u Upravi, sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi stavlja se na raspolaganje, a ako zaposlenik za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 15 dana. Takođe, po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, neosnovano apelant žalbom zahtijeva preinačenje osporene presude u dijelu kojim je apelant obavezan na naknadu parničnih troškova tuženoj. Naime, prema odredbi člana 323 stav 1 Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Za odluku o naknadi troškova parničnog postupka nije od uticaja vrsta spora (radni spor) kao ni socijalni status stranke koja je obavezna nadoknaditi parnične troškove. Odluku o oslobađanju od plaćanja troškova parničnog postupka, u smislu odredbe člana 339 stav 1 ZPP, može donijeti samo prvostepeno vijeće na prijedlog stranke u toku prvostepenog postupka. Međutim, to oslobađanje se može odnositi samo na oslobađanje od obaveze plaćanja sudskih taksi i troškova izvođenja dokaza (svjedoka i vještaka), ali ne i na oslobađanje od obaveze naknade troškova koje je imala suprotna stranka. S obzirom na iznesene razloge, drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je apelantova žalba neosnovana, a osporena presuda pravilna i zakonita, pa je, primjenom člana 193 ZPP, žalbu odbilo kao neosnovanu, jer ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, kao ni razlozi na koje drugostepeno vijeće pazi po službenoj dužnosti.

5. Presudom Suda BiH broj Rev-31/08 od 19. decembra 2008. godine, koju je apelant primio 29. decembra 2008. godine, apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenje, čija se zakonitost osporava u ovom sporu, doneseno u procesu organizacionog restrukturiranja u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 31 Zakona o indirektnom oporezivanju, a nakon što je apelant, po internim oglasima za izbor kandidata za pojedina radna mjesta, ostao neraspoređen. Ovo osporeno rješenje doneseno je na osnovu odredbe člana 45 Pravilnika od 27. septembra 2004. godine, kojim je utvrđeno da je apelant, bivši zaposlenik RCURS – Carinarnica Doboj, postao zaposlenik države dok se ne donese konačna odluka u vezi sa njegovim statusom i budućim zaposlenjem u Upravi, a do tada je imao status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca (od 1. januara do 28. februara 2005. godine), s tim da će mu radni odnos prestati 15. marta 2005. godine (otkazni rok iznosi 15 dana), ukoliko ne bude tokom trajanja raspolaganja preuzet od drugog poslodavca. No, s obzirom na to da apelant ni u tužbi ni tokom prvostepenog postupka nije istakao tužbeni zahtjev i na poništenje odluke o izboru kandidata po internom oglasu, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je pravilan zaključak drugostepenog vijeća Suda BiH da je odluka o izboru kandidata po internom oglasu postala konačna, te se mora smatrati pravilnom i zakonitom, pa se više ne može ocjenjivati ni pravilnost procedure bodovanja i izbora kandidata. Navedeno je da je, kako to pravilno smatra i drugostepeno vijeće, a suprotno apelantovom navodu, pravilno i zakonito rješenje kojim je apelant, koji nije izabran po internom oglasu, u skladu sa članom 45 navedenog Pravilnika, stavljen na raspolaganje, a zatim, budući da za to vrijeme nije preuzet od drugog poslodavca, to mu je prestao radni odnos istekom otkaznog roka od 15 dana, tj. 15. marta 2005. godine. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da se revizijom osporavaju i činjenice kao pogrešno ili nepotpuno utvrđene, iako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 207 stav 2 ZPP), pa se nije ni upuštalo u ocjenu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Reviziono vijeće je ocijenilo da je revizija neosnovana budući da je drugostepeno vijeće pravilno primijenilo materijalno pravo, te da nisu povrijeđene ni odredbe člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je apelantu omogućeno pravično suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, a apelant u tom pogledu nije ni naveo prihvatljive razloge.

6. Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da je radio u Upravi za indirektno oporezivanje više od šest godina, tačnije od 1. decembra 1998. godine do 15. marta 2005. godine kad mu je Rješenjem Uprave broj 01-34-2448-586 od 24. februara 2005. godine prestao radni odnos. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da nije prihvatio činjenicu da Komisija Uprave za indirektno oporezivanje, koja je vršila ispitivanje prijavljenih na interni oglas, nije radila u skladu sa članom 22 Pravilnika, čime je dovela u neravnopravan položaj kandidate ne konkursu. Apelant smatra da je ocjena sposobnosti kandidata zavisila o tome da li kandidata neko zna ili ne, utiska ili dojma komisije i sl. Apelant zaključuje da je postupak odabira vršen na nezakonit način, pa su odluke nezakonite. Iz svega navedenog je očigledno da su apelantu, kako je navedeno u apelaciji, povrijeđena navedena ustavna prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno i precizno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie ) neosnovan.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, sem paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio