Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3687/11 (I. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Habeas corpus – postupak
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3687/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3687/11, rješavajući apelaciju Ivice Šuška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Šuška podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003012 07 Kv od 9. septembra 2011. godine i S1 2 K 003012 07 Ko od 6. septembra 2011. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Šuška podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003012 07 Kv od 9. septembra 2011. godine i S1 2 K 003012 07 Ko od 6. septembra 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Šušak (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu u Doboju, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003012 07 Kv od 9. septembra 2011. godine i S1 2 K 003012 07 Ko od 6. septembra 2011. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 003012 07 Ko od 6. septembra 2011. godine apelantu je određen pritvor koji prema tom rješenju može trajati najduže godinu dana od dana lišavanja slobode, tj. 5. septembra 2011. godine pa nadalje, iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja predmetnog rješenja. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 6. septembra 2011. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH u predmetnom prijedlogu istaklo da je 5. decembra 2007. godine podnijelo Sudu BiH optužnicu protiv apelanta, koja je potvrđena 11. decembra 2007. godine, ali da predmetna optužnica nije mogla biti dostavljena apelantu, jer se nije nalazio na prijavljenoj adresi. Tužilaštvo BiH je istaklo da je izdalo naredbu Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) radi pronalaženja apelantove adrese, te da je dopisom SIPA-e obaviješteno da apelant ne stanuje na adresi na kojoj je prijavljen, te da, prema saznanjima Policijske stanice Bosanski Šamac, apelant živi u Zagrebu, Republika Hrvatska. Tužilaštvo BiH je ukazalo da je Sud BiH, na prijedlog tog tužilaštva, 4. marta 2008. godine izdao naredbu za raspisivanje potjernice za apelantom. Imajući u vidu da je apelant bio u bjekstvu oko četiri godine, te da ima dvojno državljanstvo, Tužilaštvo BiH je navelo da postoji realna opasnost od bjekstva, zbog čega je i predložilo određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S druge strane, Sud BiH je naveo da je apelantov branilac, sa kojim se složio apelant, istakao da je apelant samo formalno i fiktivno bio prijavljen na adresi u Bosanskom Šamcu (gdje je rođen, te po osnovu nasljeđivanja, jer je vlasnik tri kuće u kojima i danas nesmetano živi), te da apelant nije bio u bjekstvu, budući da je sve vrijeme nesmetano prelazio državnu granicu pod svojim imenom i prezimenom.

3. Sud BiH je naveo da, prema ocjeni tog suda, osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo kao općeg uvjeta za određivanje pritvora proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu (koji su detaljno navedeni u obrazloženju rješenja). Također, Sud BiH je naveo da pored postojanja općeg uvjeta, postoje i posebni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je ukazao da apelant ima dvojno državljanstvo, odnosno da je državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prema mišljenju Suda BiH, apelant bi puštanjem na slobodu vrlo lako mogao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način postati nedostupan domaćim organima krivičnog gonjenja, a da je pri tome poznato da Republika Hrvatska kao potpisnica Evropske konvencije o ekstradiciji nije obavezna izručivati svoje državljane stranoj državi. Također, Sud BiH je naveo da osnovana bojazan da bi apelant mogao pobjeći u Republiku Hrvatsku proizlazi iz činjenice da je optužnica u tom predmetu podnesena 5. decembra 2007. godine, da predmetna optužnica nije mogla biti uručena apelantu jer se nije nalazio na prijavljenoj adresi, zbog čega je taj sud i izdao naredbu za raspisivanje potjernice radi osiguravanja apelantovog prisustva pred tim sudom u svrhu okončanja krivičnog postupka. Prema mišljenju Suda BiH, iz navedenog jasno proizlazi da je apelant nastojao izbjeći krivičnu odgovornost, te da je, stoga, osnovano određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Konačno, ispitujući mogućnost izricanja blaže mjere za osiguravanje apelantovog prisustva, Sud BiH je naveo da je vodio računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, u smislu odredaba člana 123. stav 2. ZKPBiH, te zaključio da, s obzirom na prirodu djela, te posebne zakonske razloge za određivanja pritvora, nijedna druga blaža mjera ne bi mogla ostvariti svoju svrhu.

4. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 003012 07 Kv od 9. septembra 2011. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, pa je navedeno rješenje preinačio tako što je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 2. KZBiH u trajanju od mjesec dana, s tim da pritvor može trajati do 5. oktobra 2011. godine. U preostalom dijelu žalba apelantovog branioca je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani prigovori apelantovog branioca da odbrani nisu dostavljeni na uvid dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, te da je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Naime, Sud BiH je ukazao da je iz stanja spisa vidljivo da je odbrana u cijelosti bila upoznata sa dokazima, a što proizlazi iz prethodnih prigovora apelantovog branioca koje je podnio 19. decembra 2007. godine protiv predmetne optužnice, te o kojima je Sud BiH odlučio Rješenjem broj X-K-07/475 od 27. decembra 2007. godine. Sud BiH je naveo da se predmetnom žalbom osporava prvostepeno rješenje samo u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga, odnosno da se ne osporava u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, te da, stoga, i nije ispitivao prvostepeno rješenje u tom smislu, shodno odredbama člana

306. ZKPBiH. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Naime, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio činjenicu da apelant ima i državljanstvo Republike Hrvatske, u kojoj je, prema dokazima u spisu (akt Policijske stanice Bosanski Šamac broj 11-4/01-207-110/07 od 10. januara 2008. godine), boravio prethodne četiri godine, a što je i apelant djelimično potvrdio ističući da je nesmetano prelazio državnu granicu. Pri tome, Sud BiH je istakao da činjenica da se radi o osobi koja pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo druge države samo po sebi ne predstavlja osnov za pritvor po tački a) stava 1. člana 132. ZKPBiH. Međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa činjenicom da apelantu nije bilo moguće uručiti poziv za sud i dostaviti optužnicu, iako je bio upoznat da se protiv njega vodi istraga koja je realno i dovela do optužnice, Sud BiH je ukazao da se iz navedenog može osnovano zaključiti da kod apelanta postoji izražen motiv za bjekstvo, čime ta opasnost postaje konkretna. Što se tiče navoda odbrane da apelant nije bio u bjekstvu, da je nesmetano prelazio granicu, te da nije bio upoznat da je protiv njega podnesena optužnica, Sud BiH je naveo da ne može prihvatiti te navode. Naime, Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant znao da se protiv njega vodila istraga budući da je kao osumnjičeni ispitan pred Kantonalnim tužilaštvom Mostar od 25. aprila 2006. godine, kojom prilikom je upoznat i poučen o svim pravima i obavezama, pa i o obavezi da nadležne organe upozna o svakoj promjeni adrese, a što apelant nije učinio, očito s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedeno upućuje na zaključak da još uvijek postoje okolnosti koje kod apelanta stvaraju motiv za bjekstvo, kako bi izbjegao krivično gonjenje, čemu ide u prilog i općepoznata činjenica da država čije državljanstvo ima apelant ne isporučuje svoje državljane drugim državama radi krivičnog procesuiranja.

5. Sud BiH je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, za razliku od pravilno utvrđenih zakonskih razloga za određivanje pritvora, izveo pogrešan zaključak u pogledu trajanja pritvora. Naime, uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o situaciji "da se osumnjičeni nalazi na slobodi, a da je od strane tužilaštva podnesen prijedlog za određivanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje, ukoliko prihvati prijedlog za određivanje pritvora kao osnovan, može odrediti pritvor koji može trajati najduže mjesec dana, a poslije tog roka optuženi se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja vijeća o produženju pritvora". Sud BiH je istakao da odredba člana 137. ZKPBiH, kojom se određuje trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, generalizira pritvor na isti način i u slučaju određivanja i u slučaju produženja pritvora, s tim da zakonodavac nije precizno odredio trajanje pritvora kada pritvor prvi put određuje sudija pojedinac. Međutim, Sud BiH je ukazao da, kada se uzmu u obzir ostale odredbe zakona koje reguliraju ovu oblast i te odredbe posmatraju u kontekstu cjelokupnih odredaba zakona, onda se izvodi zaključak da je namjera zakonodavca bila da odlučivanje o trajanju pritvora do mjesec dana povjeri sudiji pojedincu, a da odlučivanje o produženju pritvora preko mjesec dana povjeri vijeću od troje sudija. S obzirom na neprecizno zakonsko rješenje, Sud BiH je naveo da se ipak opredijelio za varijantu koja je povoljnija za apelanta, te shodno tome uvažio žalbu apelantovog branioca u tom dijelu, te preinačio prvostepeno rješenje na način kako je to navedeno u izreci rješenja.

6. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora odbrana ukazala na to da je na ročištu za određivanje pritvora došlo do povrede odredaba člana 47. stav 2. ZKPBiH, budući da ni apelant ni njegov branilac nisu bili upoznati sa dokazima protiv apelanta, čime je na indirektan način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno pravo branioca da pregleda spise i dokaze. U vezi s tim, apelant navodi da je Sud BiH, odlučujući o predmetnoj žalbi, pogrešno zaključio da je iz stanja spisa vidljivo da je odbrana u cijelosti upoznata sa dokazima, te da to proizlazi iz prigovora apelantovog branioca podnesenih protiv predmetne optužnice. Apelant ističe da je prethodni prigovor protiv optužnice bio zasnovan na članu 233. stav 1. tačka c) ZKPBiH, tj. na okolnosti da apelantova izjava nije formalno ispravna, u smislu člana 78. ZKPBiH, budući da mu nije osiguran branilac prilikom ispitivanja. Međutim, apelant navodi da je Sud BiH izveo pogrešan zaključak da su odbrani dostavljeni dokazi uz optužnicu, iako nisu, a što ne spori ni Tužilaštvo BiH.

7. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da na ročištu za određivanje pritvora od 6. septembra 2011. godine niti apelant niti njegov branilac nisu ukazali da im dokazi nisu dostavljeni, niti su osporavali postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, već su samo osporavali postojanje posebnog pritvorskog razloga. Sud BiH je istakao da je apelantov branilac tek u žalbi protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora naveo da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 47. stav 2. ZKPBiH zbog činjenice da apelant i branilac na održanom ročištu nisu bili u prilici da pregledaju dokaze. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da činjenica da je apelantov branilac u potrebnoj mjeri bio upoznat sa sadržajem priloženih dokaza proizlazi i iz činjenice da branilac na ročištu za određivanje pritvora nije osporavao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, te samim tim nije ni osporavao dokaze Tužilaštva BiH. Osim toga, Sud BiH je ukazao da apelant i njegov branilac u fazi postupka optuženja nikada nisu podnijeli zahtjev tom sudu za uvid ili fotokopiranje svih ili pojedinih spisa ili dokaza shodno odredbama člana 226. stav 2. ZKPBiH.

8. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da apelantov branilac u periodu od 13. decembra 2007. godine, kada je potvrđena predmetna optužnica, pa do 9. septembra 2011. godine nikada nije zatražio da mu se dopusti uvid i fotokopiranje dokaza, a što bi mu, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH, bilo dopušteno i omogućeno. Pri tome, Tužilaštvo BiH je navelo da je apelantov branilac 9. septembra 2011. godine podnio zahtjev da mu Tužilaštvo BiH osigura – fotokopira i dostavi sve dokaze. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je ukazalo apelantovom braniocu da to tužilaštvo nema zakonsku obavezu da fotokopira dokaze za odbranu, te obavijestilo branioca da svakog trenutka, uz prethodni najavu, može pristupiti u Tužilaštvo BiH, te izvršiti uvid i fotokopiranje dokumentacije, shodno odredbama člana 47. st. 3. i 5. ZKPBiH. Prema mišljenju Tužilaštva BiH, to što apelantov branilac nije izvršio uvid u spise i dokaze nakon podnošenja optužnice, odnosno prije održavanja ročišta za određivanje pritvora, jeste isključiva odgovornost branioca, njegov nemar i nedostatak volje, a što je za posljedicu imalo da Sud BiH i Tužilaštvo BiH nisu bili u prilici da ispune svoju zakonsku obavezu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

[…] Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

13. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu brojnih dokaza koji su dostavljeni uz predmetnu optužnicu, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 2. KZBiH. Također, Ustavni sud zapaža je Sud BiH zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban razlog za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, tj. da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Naime, Sud BiH je jasno ukazao da je Tužilaštvo BiH podnijelo optužnicu protiv apelanta 5. decembra 2007. godine, koju nije bilo moguće uručiti apelantu u narednom periodu od oko četiri godine, budući da se apelant nije nalazio na prijavljenoj adresi. Također, Sud BiH je ukazao da je apelant ujedno i državljanin Republike Hrvatske, gdje je i boravio u navedenom periodu, te ukazao na činjenicu da Republika Hrvatska nije u obavezi da svoje državljane izručuju drugim državama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast". Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega se određuje pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema "opravdan zahtjev" da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

14. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

15. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da "jednakost strana" mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je zaključio da podnosilac nije imao mogućnost da komentira tužiočevu argumentaciju, jer zakon koji je tada važio nije omogućavao podnosiocu ili njegovom advokatu da prisustvuju raspravama suda, a ta je mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnosiocu i njegovom advokatu. Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švicarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom svjetlu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).

16. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na odredbe člana 226. stav 2. ZKPBiH kojima je propisano da nakon podnošenja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. U konkretnom slučaju, Tužilaštvo BiH je 5. decembra 2007. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta, protiv koje je apelantov branilac 19. decembra 2007. godine podnio prigovor. Međutim, kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju Suda BiH, apelantov branilac se nije obraćao Sudu BiH sa zahtjevom da izvrši uvid u spise i dokaze u smislu odredaba člana 226. stav 2. ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ni sam apelant ne tvrdi da je njegov branilac podnio zahtjev Sudu BiH za uvid u spise i dokaze, niti da je Sud BiH eventualno takav zahtjev odbio. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 47. st. 3. i 5. ZKPBiH kojima je propisano da nakon podnošenja optužnice, branilac osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze, kao i da može fotokopirati sve spise i dokumente. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Tužilaštva BiH proizlazi da je Tužilaštvo BiH obavijestilo apelantovog branioca da može pristupiti u prostorije Tužilaštva BiH, te izvršiti uvid i fotokopiranje dokumentacije, shodno odredbama člana 47. st. 3. i 5. ZKPBiH, te jasno ukazalo da nema zakonsku obavezu da fotokopira i dostavlja dokaze odbrani. Međutim, očigledno je da apelantov branilac nije postupio u skladu sa uputom Tužilaštva BiH. S druge strane, što se tiče apelantovog pozivanja na odredbe člana 47. stav

2. ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da je navedenim odredbama propisano da, u slučaju kada je optuženi u pritvoru, tužilac će dostaviti sudiji za prethodno saslušanje dokaze radi obavještavanja branioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svom odgovoru na apelaciju jasno ukazao da je apelantov branilac u potrebnoj mjeri bio upoznat sa sadržajem priloženih dokaza, te da to proizlazi i iz činjenice da branilac na ročištu za određivanje pritvora nije uopće osporavao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema "opravdan zahtjev" da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na pravično suđenje

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3687/11 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio