Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3752/08 («Holdina» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Revizija
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3752/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP 3752/08, rješavajući apelaciju «Holdina» d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Holdina» d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-000587 od 19. kolovoza 2008. godine, zato što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. «Holdina» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa punomoćnik Tomislav Lucić, podnijela je 3. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000587 od 19. kolovoza 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps- 346/03 od 8. travnja 2005. godine obvezana je Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantici isplati iznos od 15.875,00 KM sa zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. Navedenom presudom odbijen je kao neutemeljen preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je tužena na apelantičinim maloprodajnim mjestima sukcesivno nabavljala robu, uglavnom naftne derivate i da po toj osnovi ima neizmireni dug prema apelantici u iznosu od 45.073,75 KM. Dalje je obrazloženo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom u financijsku dokumentaciju tužene i druge materijalne dokaze, te vještačenje vještaka financijske struke. Općinski sud je utvrdio da je apelantičin tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem je kao utemeljeno utvrđeno potraživanje u iznosu od 15.878,00 KM po osnovi zaključenog ugovora o isporuci robe. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu apelantice kao ugovorne strane koja je svoju obvezu iz ugovora o prodaji ispunila i od druge ugovorne strane traži isplatu ugovorene cijene. Preostali dio tužbenog zahtjeva, kako je dalje utvrdio Općinski sud, nije utemeljen jer apelantica svoje potraživanje po osnovi zaključenog ugovora nije dokazala, pa je primjenom odredaba čl. 454. i 516. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Općinski sud ovaj dio zahtjeva odbio.
4. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je utvrdio da prigovor nije utemeljen. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 374. ZOO-a, jer se ne radi o međusobnim potraživanjima pravnih osoba u državnom vlasništvu, već o potraživanju apelantice kao privrednog subjekta koji nije u državnom vlasništvu prema Federaciji BiH. Zbog toga se, kako je zaključio Općinski sud, u konkretnom slučaju treba primijeniti opći rok zastare od pet godina, propisan odredbom članka 371. ZOO-a.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Pž-301/05 od 27. studenoga 2006. godine, kojom je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbi, pravilno postupio kada je donio pobijanu odluku, pri čemu su dani razlozi koje je u cijelosti kao valjane prihvatio i Kantonalni sud.
7. Tužena je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu.
Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000587 od 19. kolovoza 2008. godine, kojom je reviziju usvojio, nižestupanjske presude preinačio i odbio apelantičin tužbeni zahtjev.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužena reviziju izjavila zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je naveo da je tužena u reviziji utemeljeno ukazala da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, to jeste odredbe članka 374. ZOO-a, kada su odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja ocijenili da se u međusobnom potraživanju iz ugovora o prometu robe (dug po osnovi neisplaćene cijene za nabavljenu robu – naftne derivate) primjenjuje opći zastarni rok od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a, s obzirom na sadržaj i tretman pravnog instituta (društvene pravne osobe) kojem ne odgovaraju apelantica i tužena u predmetnom sporu. Navedeno je da je člankom 374. stavak 1. ZOO-a propisano da međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Vrhovni sud je obrazložio da je Ustavni sud Federacije BiH, odlučujući o ustavnom pitanju koje mu je predočio Vrhovni sud u svezi sa primjenom odredbe članka 374. ZOO-a, 27. svibnja 2008. godine donio Odluku broj U-2/08 (objavljena u «Službenim novinama Federacije BiH» broj 41/08) prema kojoj u odredbi članka 374. stavak 1. ZOO-a odrednicu «međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba» treba tumačiti i primjenjivati kao odrednicu «međusobna potraživanja pravnih osoba». Kako su u predmetnoj pravnoj stvari apelantica i tužena pravne osobe, a imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda Federacije BiH, Vrhovni sud je zaključio da se odredbe članka 374. stavak 1. ZOO-a, u pogledu računanja roka zastarjelosti, odnose na parnične stranke u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz nalaza vještaka financijske struke, na temelju kojega su nižestupanjski sudovi utvrdili visinu dugovanja tužene, slijedi da dug od 15.875,00 KM proizlazi iz računa koji imaju datume 4, 9, 11, 17, 25. i 30. lipanj 2000. godine. Na računima koje je vještak imao u vidu kao datum dospijeća je naznačen isti datum kao i datum izdavanja računa, iz čega slijedi da od tog datuma kao vremena dospjelosti za plaćanje počinje teći rok zastarjelosti od tri godine. S obzirom na to da je tužba podnesena 7. studenoga 2003. godine, od dostavljanja računa i dospjelosti obveze plaćanja pa do podnošenja tužbe protekle su tri godine, zbog čega je, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantičino potraživanje zastarjelo, u smislu članka 374. stavak 1. ZOO-a. Utvrdivši da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Vrhovni sud je usvojio reviziju i preinačio pobijanu presudu primjenom članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Apelantica se žali da su joj pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, smatra da je povrijeđeno i načelo zakonitosti, odnosno demokratska načela iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica ističe da je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje jer je postupao izvan okvira uložene revizije i žalbe, čime je, prema njezinom mišljenju, povrijedio odredbe čl. 221, 241. i 253. ZPP, kao i članak 360. stavak 3. ZOO-a. Dalje je istakao da se tužena u reviziji nije pozvala na zastaru. Naime, kako je dalje istakla apelantica, tužena je u reviziji navela: «Opreza radi ostaje kod prigovora vezanih za povredu materijalnog prava koje je raniji zakonski zastupnik isticao u žalbi i moli da sud uz navedene prigovore u ovoj reviziji, uzme u razmatranje iste i kao razloge ove revizije». Apelantica smatra da su joj postupanjem Vrhovnog suda izvan granica uložene revizije i protivno navedenim odredbama materijalnog prava, odnosno arbitražnim i pristranim odlučivanjem Vrhovnog suda, povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Osim toga, apelantica je navela da posredno ističe mišljenje da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-2/08 od 27. svibnja 2008. godine, a koju je primijenio Vrhovni sud, povrijeđeno načelo zakonitosti iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je tumačenjem članka 374. stavak 1. ZOO-a u navedenoj odluci Ustavni sud Federacije BiH kao sudbeno tijelo vlasti faktički preuzeo ingerencije zakonodavnog tijela čime je narušio temeljno načelo demokratskog poretka, to jeste trodiobu vlasti. Takvim postupanjem, prema njezinom mišljenju, Ustavni sud Federacije BiH u pravni poredak BiH uvodi pravnu nesigurnost, jer dolazi do retroaktivnog tumačenja i primjene izmijenjene pravne norme, kako je to slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica, također, ističe da je navedenu odluku mogao donijeti isključivo Ustavni sud budući da se radi o zakonu iz nadležnosti države BiH, a ne entitetskom zakonu. Slijedom navedenog, primjena odluke Ustavnog suda Federacije BiH u pobijanoj presudi Vrhovnog suda predstavlja povredu načela zakonitosti, odnosno demokratskih načela iz članka I/2. Ustava BiH.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud postupao izvan okvira uložene revizije protivno odredbama materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da se tužena u reviziji pozvala na povrede pravila postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, sukladno članku 241. ZPP, revizijski sud, kada odlučuje o reviziji, po službenoj dužnosti pazi i na primjenu materijalnog prava. U svezi sa apelantičinim navodima da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama članka 374. stavak 1. ZOO-a, a u svezi sa tumačenjem iz Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U-2/08. Ustavni sud, dalje, ističe da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe članka 371. ZOO-a kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Vrhovni sud je smatrao da, polazeći od Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U-2/08, prema kojoj odrednicu «međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba» iz članka 374. stavak 1. ZOO-a treba tumačiti i primjenjivati kao odrednicu «međusobna potraživanja pravnih osoba», te budući da su apelantica i tužena u predmetnoj pravnoj stvari pravne osobe, na njihova međusobna potraživanja primjenjuje se rok od tri godine, kako je propisano člankom 374. stavak 1. ZOO-a. Primjenom navedenog roka zastarjelosti od tri godine, Vrhovni sud je utvrdio da su apelantičina potraživanja zastarjela. Osim toga, u odnosu na apelantičine navode o retroaktivnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da sporna odredba članka 374. ZOO-a nije mijenjana, ista odredba je postojala i od ranije. Okolnost da je Vrhovni sud tumačio spornu odredbu i da je dobio obvezujuće tumačenje Ustavnog suda Federacije BiH i da je primijenio zakonsku odredbu koja kao takva sve vrijeme pravno egzistira, kako nalazi Ustavni sud, u konkretnom slučaju ne utječe na pravilnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u situaciji kada je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, odlučio da uvaži reviziju, preinači nižestupanjske presude i odbije apelantičin tužbeni zahtjev.
15. Ustavni sud, dalje, navodi da je apelantica kao supsidijarno pitanje istakla da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-2/08, a koju je Vrhovni sud primijenio u pobijanoj odluci, povrijeđeno načelo zakonitosti i demokratskih načela iz članka I/2. Ustava BiH. Ustavni sud zapaža da je navedenu odluku donio Ustavni sud Federacije BiH u okviru svoje ustavne nadležnosti da odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud a koja se jave tijekom postupka pred Vrhovnim sudom (članak IV.C.10.(4) Ustava Federacije BiH u svezi sa Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije BiH). Ustavni sud zapaža da je tumačenje zakonske odredbe koje je dao Ustavni sud Federacije BiH obvezujuće za Vrhovni sud, te da pozivanje Vrhovnog suda u pobijanoj presudi na navedenu odluku Ustavnog suda Federacije BiH ne ukazuje na arbitrarnu primjenu prava.
16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
17. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović