Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3784/09 (D. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3784/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3784/09, rješavajući apelaciju Desimira Močića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desimira Močića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 291 od 22. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Desimir Močić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 291 od 22. septembra 2009. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje presude do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. „Ehta-R“ d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: tužilac) pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Veljka Starčevića i apelanta (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ispunjenja ugovora. U toku postupka tuženi su podnijeli protutužbu protiv tužitelja.
3. Osnovni sud donio je Presudu broj P-702/03 od 22. juna 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tužene da po osnovu ugovora o građenju, a po sistemu „ključ u ruke “, od 2. aprila 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) isplate tužiocu iznos od 158.178,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2002. godine, kao dana prijema objekta, do konačne isplate. Istom odlukom usvojen je protutužbeni zahtjev tuženih i utvrđeno: a) da su tužilac i tuženi zaključili predmetni ugovor o građenju objekta u Doboju po sistemu „ključ u ruke“ za ukupno ugovoreni iznos od 650.00,00 KM; b) da je tužilac po osnovu prodaje stambenih i poslovnih prostora u predmetnom stambeno-poslovnom objektu ostvario dobit od 491.822,88 KM; c) da su tuženi o svom trošku uz suglasnost tužitelja a radi otklanjanja nenadoknadive štete u izgradnju poslovno-stambenog objekta uložili svoja vlastita sredstva u iznosu od 130.324,10 KM, za koji je iznos došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužioca; d) da je tužilac obavezan da tuženim isplati po osnovu ugovorne kamate radi kašnjenja zbog neblagovremenog izvođenja radova iznos od 4.646,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. januara 2006. godine kao dana podnošenja protutužbenog zahtjeva do konačne isplate. Istom presudom tužilac je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. Preko dosuđenog iznosa tuženi su odbijeni.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužilac podnio tužbu radi naknade štete protiv tuženih. U tužbi je naveo da je među strankama sklopljen predmetni ugovor o građenju radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Doboju. Rok za završetak radova je bio 20. septembra 2003. godine, ali je produžen zbog izmijenjene projektne dokumentacije, što je tužilac ispoštovao i predao tuženim objekat. Dalje, tužilac je u tužbi naveo da su stranke dogovorile vrijednost radova na objektu u iznosu od 650.000,00 KM, a tuženi su isplatili tužiocu 491.822,88 KM, tako da su mu ostali dužni 158.178,88 KM, a za koji iznos je tužilac podnio tužbu.
5. Dalje, Osnovni sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu i u postavljenom protutužbenom zahtjevu osporili tužbeni zahtjev tužioca. Tuženi su naveli da rok za izvođenje radova (20. septembar 2003. godine) nije produžen. Dalje, tuženi su istakli da su utrošili svoja lična sredstva na obavljanje pojedinih radova na predmetnom objektu u iznosu od 130.324,10 KM za koji se tužilac neosnovano obogatio. Osnovni sud je naveo da su tuženi istakli da se radi o građenju po sistemu „ključ u ruku“, pa je tužilac bio dužan da izvrši sve radove. Međutim, tuženi su svojim sredstvima izvršili radove kako bi otklonili nenadoknadivu štetu koja bi im nastala u gradnji, te su preciziranim tužbenim zahtjevom tražili iznos od 4.646,98 KM (koji predstavlja razliku između ukupno naplaćenih troškova tužioca 491.822,98 KM, iznosa od 130.324,10 KM na ime radova koji su oni uložili, te „penala“ zbog kašnjenja u izvođenju radova u iznosu od 32.500,00KM, a do međusobno dogovorenog iznosa po predmetnom ugovoru od 650.000,00 KM).
6. Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka, uvidom u materijalnu dokumentaciju, te proveo vještačenje vještaka finansijske i građevinske struke.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da su stranke zaključile predmetni ugovor, koji je ovjeren pred Osnovnim sudom, a kojim je dogovoreno da tuženi kao investitori sa tužiocem kao izvođačem radova sagrade poslovno-stambeni objekat u vrijednosti od 401.236,00 KM (prema sačinjenom premjeru i obračunu). Iz iskaza svjedoka Osnovni sud u toku postupka nesporno je utvrdio da je naknadno ugovorena vrijednost objekta u iznosu od 650.000,00 KM po sistemu „ključ u ruke “.
8. Osnovni sud je uvidom u predmetni ugovor utvrdio da je članom 4. ugovora izvođač radova-tužilac obavezan da izvrši radove do 20. septembra 2003. godine, a da su članom 6. propisani uslovi pod kojima se ovaj rok može produžiti (viša sila, mjere države i dodatni zahtjevi investitora) s tim da se zahtjev za produženje radova odmah pismenim putem dostavlja naručiocu radova u roku od sedam dana od nastanka okolnosti.
9. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su 8. aprila 2003. godine tužilac i tuženi nakon završene kontrole od ovlaštenih lica i provjere količine izvedenih radova na predmetnom objektu zaključili sporazum kojim su se dogovorili da konačna vrijednost radova na objektu iznosi 621.395,00KM s tim da naknadu za izvedene radove izvođač radova – tužilac naplati prodajom jednog stana i osam poslovnih prostora, a da investitori-tuženi zadržavaju prava na prodaju dva stana i četiri poslovna prostora.
10. Na osnovu podneska od 15. septembra 2003. godine Osnovni sud je utvrdio da su tuženi uputili tužitelju zahtjev za popravku radova na predmetnom objektu (navedeno u čemu se popravci sastoje). Dalje, na osnovu uvida i čitanja odgovora investitora – tuženih na ponuđeni sporazum o konačnoj cijeni izvedenih radova na stambeno-poslovnom objektu, Osnovni sud je utvrdio da su tuženi u odgovoru dostavljenom tužiocu istakli da su prihvatili da dio radova iz zvanične ponude izvedu u sopstvenoj režiji po cijenama iz ponude, te da su se dogovorili da dio materijala koji oni kupe o svom trošku umanje po cijenama iz ponude, kao što će se umanjiti i svi drugi radovi koji budu izvedeni u sopstvenoj režiji od tuženih, pa su tuženi kao prilog dostavili tužiocu-izvođaču pregled izvedenih radova i ugrađenog materijala tako da je ukupan dug tužioca prema tuženim prema rekapitulaciji utvrđen na iznos od 49.420,24 KM.
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da je vještačenje vještaka građevinske struke predloženo radi utvrđivanja razlika između projektne dokumentacije glavnog projekta i izvršenih radova, manjkavosti radova na objektu, utvrđene cijene i izgradnje i utrošenog materijala u izgradnji prema specifikaciji, kao i razlike između izvršenih radova prema projektu i ugovorenih radova na objektu, te količine i vrijednosti radova koje je izvršio investitor-tuženi o svom trošku, kao i razlike novčanih dugovanja za izvedene radove investitora prema izvođaču.
12. Osnovni sud je detaljno naveo nalaze i mišljenje koje su dali vještak Miloš Cvijetić i Gradimir Lalić. Osnovni sud je naveo da je nalazima vještaka građevinske struke poklonio vjeru jer su nalaze dali nepristrasno u skladu sa stručnim znanjem, iskustvom, te pravilima građevinske struke. Osnovni sud je posebno naglasio da je vještak Miloš Cvijetić (kojeg je predložio tužilac) sam u nalazu naveo da tužilac nije zaključio aneks ugovora o radovima koji su naknadno izvedeni, uz napomenu vještaka da je sam tužilac kriv što takav aneks nije sklopio sa investitorom.
13. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 640. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se pri ugovoru o građenju po sistemu „ključ u ruke“ izvođač radova samostalno obavezuje da izvrši sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu cijelog objekta, kao i da u tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost nepredviđenih troškova i viška radova. Prema mišljenju suda, tužilac nije dokazao da je zaključio aneks ugovora a čak i iz iskaza tužioca proizlazi da su se tužilac kao izvođač i tuženi kao investitori o svim naknadnim radovima i izmjenama usmeno dogovarali, te ni jedan dogovor nisu konstatovali papirološki, kao i da se dio radova koje je izvodio investitor-tuženi nije zavodio u knjige.
14. Ocjenjujući iskaz tužioca zajedno sa drugim provedenim dokazima, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer je, prema mišljenju suda, tužilac kao izvođač radova po sistemu „ključ u ruke “ preuzeo obavezu da za ugovorenu cijenu od 650.00,00KM izvede sve potrebne radove na objektu do njegovog završetka, kao i da objekat preda investitorima do 20. septembra 2003. godine, što on nije učinio, pa je njegovo potraživanje u iznosu od 158.178,88 KM na ime razlike između ugovorenog i naplaćenog iznosa neosnovano. Svoj stav Osnovni sud je usvojio jer tužilac nije dokazao da je sa tuženima zaključio aneks ugovora o obavljanju dodatnih radova na objektu, a s obzirom na to da je ugovor o građenju strogo formalan pravni posao, koji u skladu sa članom 630. ZOO mora biti zaključen u pismenoj formi da bi imao pravna djejstva, ne bi bilo osnovano prihvatiti tužbeni zahtjev tužioca jer je preuzeo obavezu da sve radove na predmetnom objektu izvrši do kraja po ugovorenoj cijeni od 650.000,00 KM jer se radilo o posebnom ugovoru po sistemu „ključ u ruke“.
15. Dalje, Osnovni sud je naveo da je proveo vještačenje vještaka finansijske struke sa nalogom da vještaci izračunaju visinu ugovorene kazne, a prema članu 10. ugovora o građenju, te da izračunaju sve uplate investitora – tužioca, kao i visinu iznosa koju je tužilac –izvođač radova dobio po osnovu prodaje stanova i poslovnih prostora, te visinu ulaganja kooperanata koje su angažovali tužioci (investitori) prema predračunu radova i okončanoj situaciji koju je dostavio izvođač radova, kao i da izračunaju vrijednost radova koje su izveli tuženi-investitori.
16. Osnovni sud je naveo da je u svom nalazu vještak finansijske struke Veselko Topalović izračunao kaznu zbog apelantovog kašnjenja u iznosu od 8.637,35 KM uz konstataciju da nema direktnih uplata investitora, kao i da visina ulaganja kooperanata (koje su angažovali tuženi) iznosi 87.789,95 KM. U svom nalazu vještak finansijske struke Momčilo Bukejlović izračunao je kaznu zbog apelantovog kašnjenja u iznosu od 32.500,00 KM uz napomenu da neposrednih uplata investitora na račun izvođača nije bilo, kao i da su tuženi na ime visine plaćenih radova kooperantima isplatili iznos od 130.324,10KM. Osnovni sud je naveo da su se nalazi vještaka poklapali u vezi sa iznosima novčanih sredstava koje je tužilac dobio prodajom stanova.
17. Osnovni sud je poklonio vjeru nalazu vještaka Momčila Bukejlovića, jer je nalaz dao savjesno, po pravilima struke i jer su u nalazu ovog vještaka navedeni računi sa kopijama.
18. Dalje, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 10. predmetnog ugovora o građenju koji su strane potpisale, a kojim je određeno da će izvođač u slučaju neblagovremenog izvršenja radova platiti naručiocu-tuženim „penale“ u skladu sa odredbama ZOO a najviše 5% ugovorene cijene. Ocjenjujući nalaze oba vještaka finansijske struke kojima je poklonio vjeru, sud je naveo da je vještak Bukejlović pravilno izračunao visinu kazne pozivajući se na odredbe ZOO i odredbe Posebnih uzansi o građenju kojima je regulisana oblast ugovorne kazne, način njenog određivanja, visina, osnovica za obračun i rok. Osnovni sud je, pozivajući se na odredbu člana 271. ZOO i odredbu člana 52. Posebnih uzansi o građenju, zaključio da tuženim (protutužiocima) pripada pravo na isplatu ugovorne kazne – penala jer je tužilac kao izvođač svojom voljom zaključio sa tuženim-naručiocima radova ugovor i dogovorio sve odredbe ugovora, među kojima je odredba člana 10. koja predviđa plaćanje „penala“ u slučaju zadocnjenja kod izvođenja radova, te je tuženim dosudio naknadu u iznosu od 4.646,98 KM.
19. Dakle, na osnovu svega utvrđenog, Osnovni sud je odlučio tužbeni zahtjev tužioca odbiti u cijelosti, a usvojiti protutužbeni zahtjev tuženih jer su oni kao investitori isplatili tužiocu kao izvođaču radova iznos od 491.82,88 KM, zatim su uložili svoja lična sredstva u iznosu od 130.324,10 KM na ime obavljanja dodatnih radova na završetku objekta od kooperanata, kao i da je tuženi kao izvođač radova zbog docnje dužan tuženima na ime „penala“ isplatiti iznos od 4.646,98 KM.
20. Protiv prvostepene presude tužilac je izjavio žalbu. Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 013-0-Gž-06-000 679 od 27. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
21. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoje odlučenje koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 630. ZOO kojim je propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da, prema određenom projektu, sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno već postojećem objektu izvrši određene radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu i taj ugovor mora biti u pismenoj formi. Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 640. ZOO predviđeno da, ako ugovor sadrži odredbu “ključ u ruke“ ili neku drugi odredbu, izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove za izgradnju i upotrebu određenog objekta, te u tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih predviđenih radova i viška radova a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, tužitelj i tuženi su zaključili ugovor o građenju sa posebnom odredbom pa se tužilac obavezao da će radove završiti do 20. septembra 2002. godine za unaprijed dogovorenu cijenu a dogovoreno je da se rok za izvođenje radova može produžiti samo u slučaju više sile, mjera akata državnih organa i dodatnih zahtjeva investitora s tim da zahtjev za produženje roka mora biti u pismenoj formi. Takođe, Okružni sud je naveo da je ugovorom utvrđeno da će se za posebne zahtjeve naručioca sačiniti posebna ponuda i aneks ugovora s tim da će, ukoliko naručilac ne izvrši uplatu u roku, teći zatezne kamate. Dalje, Okružni sud je naveo da se ugovorom izvođač obavezao da će u slučaju neblagovremenog izvođenja radova, platiti „penale“ u skladu sa ZOO, a najviše 5% od ugovorene vrijednosti.
22. Okružni sud je, imajući u vidu da tužilac nije radove izvršio na vrijeme a da nije sačinio nikakav aneks ugovora kojim bi se utvrdilo koje dodatne radove treba da izvrši i koliko će mu se produžiti rok za izvođenje dodatnih radova, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o propustu tužioca za koji on snosi posljedice. Dakle, s obzirom na navedene zakonske propise koji regulišu ovakav sistem građenja, te da tužilac i tuženi nisu zaključili aneks ugovora za dodatne radove, kao i da tuženi ne priznaju tužiocu produženje roka izgradnje, prema ocjeni Okružnog suda, radi se o evidentnim propustima tužioca zbog čega i nije mogao biti prihvaćen njegov tužbeni zahtjev.
23. Takođe, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio učešće naručilaca i izvođača radova u realizaciji predmetnog ugovora, te visinu međusobnih potraživanja, odnosno dugovanja. Navedeni sistem izgradnje, kakav je dogovoren među stranama u postupku, stavlja u obavezu izvođaču radova da za ugovorenu cijenu uradi i nepredviđene radove i višak radova. S obzirom na to da tužilac nije izvršio radove, te da su ga tužioci pismeno pozvali da to izvrši, odnosno da izvrši popravke koje su nastale nakon završetka radova, te kako su popravke izvršili sami tuženi (uz suglasnost tužioca), to im treba priznati sve troškove koje su imali jer su svojim sredstvima izvršili opravke. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio iznos koji tužilac treba da plati tuženim, a na osnovu nalaza vještaka.
24. Takođe, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio iznos koji je tužilac dobio prodajom stanova i poslovnog prostora. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio potraživanja tuženih prema tužiocu uz pozivanje na odredbe ZOO, kao i na Posebne uzanse o građenju.
25. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno raspravio sve relevantne činjenice koje su od uticaja na ishod spora i na to pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogriješio što je prihvatio radove investitora a nije prihvatio naknadne radove izvođača, kao i da je nezakonito prihvatio račune podizvođača - kooperanata angažovanih od investitora i da se oni imaju smatrati falsifikovanim jer je već rečeno o kakvoj se vrsti ugovora radi i o obavezama ugovornih strana. Dalje, Okružni sud je naveo da je bez osnova žalbeni prigovor tužioca u vezi sa obračunom ugovorne kazne i tvrdnje da nije utvrđeno da je tužilac kriv za kašnjenje jer je prvostepeni sud pravilno primijenio zakonske odredbe koje regulišu pitanje ugovorne kazne i način njenog obračuna a ona je predviđena i ugovorom koji su strane zaključile. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, kako tužilac nije dokazao da nema propusta na njegovoj strani zbog kašnjenja, odnosno nije zaključio aneks ugovora o građenju za dodatne radove, ne može se osloboditi plaćanja ugovorne kazne. Dalje, Okružni sud je naveo da su proizvoljni prigovori tužioca da je ukupnu cijenu objekta trebalo povećati za rentu jer takav zahtjev nije istican u prvostepenom postupku, pa se o njemu ne može raspravljati ni u žalbenom postupku.
26. Okružni sud je ocijenio da su proizvoljni žalbeni navodi tužioca da je prvostepeni sud dozvolio zloupotrebu prava od tuženih, da je trebao istražiti materijalni istinu, da u nekim propustima prilikom gradnje naknadno sačinjenog dopunskog projekta i prijema objekta ima i elemenata za krivično gonjenje jer, prema mišljenju Okružnog suda, takve činjenice nisu ničim dokazane. Osim toga, Okružni sud je naveo da se u konkretnom predmetu raspravljalo o jednom građanskopravnom odnosu među strankama, a ne o eventualnim krivičnim djelima, što ne sprečava tužioca da nadležnim organima prijavi takva djela ukoliko za to ima dokaza. Dalje, Okružni sud je naveo da je tužilac u žalbi osporio i nalaze vještaka koji mu ne idu u prilog iako se složio oko izbora vještaka, a pored toga, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao jasne razloge zašto nije prihvatio tužbeni zahtjev pa zbog toga nije mogao prihvatiti žalbene prigovore tužioca. Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka zakonita i pravilna.
27. Protiv drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju.
28. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 291 od 22. septembra 2009. godine kojom je reviziju djelomično usvojio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu tužioca usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca i u dijelu kojim je usvojen protutužbeni zahtjev tuženih, te presudio da su tuženi dužni tužiocu isplatiti iznos od 70.387,17 KM za zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2002. godine i naknaditi mu troškove parničnog postupka za zakonskom zateznom kamatom.
29. U preostalom dijelu Vrhovni sud je odbio revizija tužioca.
30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija djelomično osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužioca, te protivtužbeni zahtjev tuženih na način kako su precizirani u izreci prvostepene presude.
31. Vrhovni sud je, zatim, ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda - da su parnične stranke 2. aprila 2002. godine zaključile ugovor o građenju po sistemu "ključ u ruke"; da se tužitelj, kao izvođač radova, obavezao izvršiti građevinske i zanatske radove na objektu tuženih, a tuženi kao investitori su se obavezali isplatiti mu cijenu u iznosu od 650.000,00 KM; da je ugovoreno da se u slučaju neblagovremenog izvođenja radova tužitelj kao izvođač obavezuje platiti tuženim „penale“ u skladu sa ZOO, a najviše do 5 % ugovorene cijene; da je rok za završetak radova bio 20. septembar 2002. godine; da su radovi završeni i objekat primljen 26. decembra 2002. godine; da je u toku gradnje između parničnih stranaka bilo ugovoreno da jedan dio radova završe tuženi, shodno premjeru i predračunu tužitelja, te da se za ovaj dio uloženih sredstava tuženih kao investitora umanji ukupna cijena koja pripada tužitelju po predmetnom ugovoru.
32. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio, u skladu sa nalazom vještaka, iznose cijene radova koje su izveli tuženi, kao investitori, kao i iznos ugovorne kazne (penala), obračunate prema ZOO, kao i iznos ugovorne kazne (penala) obračunate prema Posebnim uzansama o građenju (a koji su bili različiti kod dva vještaka), te je prvostepeni sud zaključio da zahtjev tužitelja nije osnovan, a da je protutužbeni zahtjev tuženih osnovan, jer je tužitelj od 650.000,00 KM naplatio 491.822,88 KM, a kako je ostao u obavezi da tuženim isplati 162.824,10 KM (130.324,10 KM na ime radova koje su izveli tuženi i 32.500,00 KM na ime ugovorne kazne), sudio je tako što je odbio zahtjev tužitelja, a udovoljio protutužbenom zahtjevu tuženih i obavezao tužitelja da im isplati 4.646,98 KM. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda, pa je sudio tako što je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.
33. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 640. st. 1. i 2. ZOO kojim je propisano da, ako ugovor o građenju sadrži odredbu "ključ u ruke" ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta (stav 1). Vrhovni sud je naveo da u tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova, viškova radova i isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu (stav 2). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 273. stav 5. ZOO propisano da povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog docnje ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Imajući u vidu da su tuženi primili ugovorene radove, odnosno objekat, 26. decembra 2002. godine, a da su zahtjev za isplatu ugovorne kazne (penala) stavili tek 6. aprila 2004. godine, kada su ga istakli u protivtužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je zaključio da im, u smislu odredbi člana 273. stav 5. ZOO, ne pripada pravo na ugovornu kaznu na što je tužitelj ukazivao u toku postupka i sada u reviziji protiv drugostepene odluke.
34. Vrhovni sud je naveo da kod nespornih činjenica - da su parnične stranke u toku gradnje ugovorenog objekta ugovorile da tuženi, kao investitori, o svom trošku izvedu određene radove na objektu, a shodno predmjeru i predračunu na osnovu kojih je zaključen ugovor o građenju, za koji iznos troškova tuženih će biti umanjena ugovorena naknada tužitelju - pravilno se revizijom ukazuje da se tuženim u tom slučaju ne mogu priznati troškovi (za izvedene radove) prema iskazanim računima kao stvarnim troškovima, već da im se imaju priznati troškovi (za izvedene radove), shodno predmjeru i predračunu, kako je ugovoreno, a koji, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznose 87.789,95 KM, što tužitelj i ne osporava tuženim.
35. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, nepravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženim, na ime radova koje su oni izveli na objektu, trebalo priznati 130.324,10 KM - koliko su, shodno nalazu i mišljenju vještaka, iznosili troškovi tuženih za ove radove prema iskazanim računima kao stvarnim troškovima za ove radove.
36. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, kada se ima u vidu da je ugovorom o građenju od 2. aprila 2002. godine između parničnih stranka ugovorena cijena za izvršene radove u iznosu od 650.000,00 KM, po sistemu "ključ u ruke", a da je tužitelj od toga naplatio 491.822,88 KM, te da je ostao u obavezi da tuženim isplati iznos od 87.789,95 KM, onda se zahtjev tužitelja na ime ispunjenja ugovora ukazuje osnovanim za iznos od 70.387,17 KM. Budući da su tuženi, shodno ugovoru od 2. aprila 2002. godine, bili u obavezi da ovaj iznos isplate tužitelju 26. decembra 2002. godine, a što nisu učinili, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovanim se ukazuje i zahtjev tužitelja da mu tuženi, u smislu odredaba člana 277. ZOO, na ovaj iznos isplati zakonsku zateznu kamatu od 26. decembra 2002. godine do isplate.
37. Vrhovni sud je naveo da tužilac neosnovano ističe da je njegov zahtjev osnovan do iznosa od 97.537,17 KM, jer je, prema mišljenju tužioca, na iznos od 70.387,17 KM valjalo obračunati troškove rente u iznosu od 27.150,00 KM. Međutim, s obzirom na to da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio troškove rente, Vrhovni sud je (krećući se u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja), u smislu odredaba člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), našao da je osnovan zahtjev tužitelja do iznosa od 70.387,17 KM.
38. Iz navedenog Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 2. ZPP, te djelomičnim uvažavanjem revizije tužitelja preinačio odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je potvrđena odluka prvostepenog suda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 70.387,17 KM i dijelu kojim je usvojen protutužbeni zahtjev, te sudio tako što je obavezao tužene da tužitelju isplate 70.387,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2002. godine. U preostalom dijelu, kojim je tužiteljev višak zahtjeva odbijen, sud je primjenom člana 248. ZPP odbio reviziju. Kako je odluka drugostepenog suda preinačena, to je Vrhovni sud, u smislu odredaba člana 397. stav 2. ZPP, donio i odluku o troškovima postupka.
39. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi „flagrantno “ kršenje ljudskih prava jer se revizioni sud upustio u raspravljanje „navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“, a za šta nije ovlašten u skladu sa odredbama ZPP. S tim u vezi, apelant posebno navodi da je nejasno kako je Vrhovni sud utvrdio iznos od 70.387,17 KM (kod imperativne norme da se ne upušta u analizu činjeničnog stanja), te je nedozvoljeno da se revizijski sud bavi „prostim računskim radnjama“. Dalje, prema apelantovom mišljenju, revizijski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca za navedeni iznos (70.387,17 KM) ne navodeći na koji način su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi i da se u spisu nalazi trag da su tuženi pozvali tužioca na plaćanje ugovorene kazne, da su stvarni troškovi tuženih iznosili 130.324,10 KM i da upravo iz načina na koji su stranke ugovorile obaveze proizlazi da se tuženim imaju isplatiti stvarni troškovi. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje odluke jer bi u protivnom apelantu nastupila nenadoknadiva šteta.
40. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
41. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
42. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud „utvrdio činjenično stanje“ i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je djelimično uvažio reviziju tužioca i preinačio presudu Okružnog suda, odnosno zašto je reviziju u preostalom dijelu odbio. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je na „nesporno utvrđeno činjenično stanje“, koje prema stanju spisa u toku postupka pred nižestepenim sudovima i nije bilo sporno, Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, i to čl. 273. stav 5. i 640. st. 1. i 2. ZOO. S obzirom na to da je, dakle, Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije predočenim Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud dalje konstatira da Vrhovni sud nije, kako to proizlazi iz navoda apelacije, osporenu odluku donio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja iz kojih razloga se revizija, shodno članu 240. stav 2, i ne može izjaviti, već zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno navedenih odredbi ZOO, što je jasno i nedvosmisleno naveo u osporenoj odluci. S obzirom na to da je Vrhovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (a ne kako očiglednom greškom stoji stav 2), kojim je propisano da će, ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu, to su, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo očigledno neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
44. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
46. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović