Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/11 (S. L., Z. I., S. Ž., N. Ć., E. I., S. H., E. P., D. P., S. M.,)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3808/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3808/11, rješavajući apelaciju Salke Lišića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Salke Lišića, Zlatka Ikanovića, Samira Žugora, Nedžada Ćosića, Emila Imamovića, Semira Hodžića, Edina Pintula, Džihada Puce, Sabita Memića, Adisa Kurtovića, Safeta Stranjaka, Jusufa Spahića, Medima Kaplana, Osme Prguda, Almira Tanovića, Emira Buljine, Mirze Mezita, Mehmeda Krhana, Elzira Smajilovića, Selima Zlomužice, Hazima Zalihića, Jasmina Jasmina, Zijada Žuškića, Denisa Hodžića, Envera Ćosića, Šefika Zlomužice, Jasmina Behrama, Safeta Dulića, Zijada Sultića, Fadila Balića, Šemsudina Bašića, Sabahudina Hasidića, Remze Šćuka, Nermina Struge, Jasmina Tabaka, Ibre Muftića, Emira Balića, Senada Šute, Edhema Juge, Amira Halilovića, Mirsade Macić, Mirsada Ćibe, Mirsada Tinjaka, Alije Jusufbegovića, Omera Macića, Enesa Kozića, Amira Gakića, Elvedina Čajića, Semina Muhibića, Džemala Ljeve, Elvira Bajića, Asima Hajdara, Hakije Macića, Muhameda Jablana, Miralema Hindića, Enesa Zukića, Seje Isića, Samira Šute, Samira Repeše, Mirsada Kukrice, Jasmina Maksumića, Rame Marića, Almira Tucakovića, Safeta Tule, Sabahudina Spahovića, Refika Omerovića, Adila Keze, Adisa Grahe, Ejuba Fejzovića, Huseina Vođe i Emira Memića podnesene protiv:
-rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 65 0 P 041681 11 Rev od 16. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 184085 11 Rev od 9. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 183773 11 Rev od 9.
juna 2011. godine, broj 70 0 Rs 000591 10 Rev od 28. jula 2011.
godne, -presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 041681 08 Gž od 17. decembra 2010. godine, broj 09-0-Rs-006572 08 Rsž od 15.
septembra 2010. godine, broj 09-0-Rs-006757 08 Rsz od 15.
septembra 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-000008 od 14. augusta 2009. godine, -presuda Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 P 041681 05 P od 11. juna 2008. godine, broj Pr-4335/05 od 24. marta 2008. godine, broj Pr-4340/05 od 6. juna 2008. godine, broj Pr-4332/05 od 29.
oktobra 2007. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Salko Lišić iz Tuzle, Zlatko Ikanović iz Konjica, Samir Žugor iz Mostara, Nedžad Ćosić iz Jablanice, Emil Imamović iz Jablanice, Semir Hodžić iz Stoca, Edin Pintul iz Mostara, Džihad Puce iz Mostara, Sabit Memić iz Mostara, Adis Kurtović iz Mostara, Safet Stranjak iz Mostara, Jusuf Spahić iz Mostara, Medim Kaplan iz Stoca, Osmo Prguda iz Mostara, Almir Tanović iz Mostara, Emir Buljina iz Jablanice, Mirza Mezit iz Konjica, Mehmed Krhan iz Mostara, Elzir Smajilović iz Maglaja, Selim Zlomužica iz Mostara, Hazim Zalihić iz Konjica, Jasmin Jasmin iz Mostara, Zijad Žuškić iz Mostara, Denis Hodžić iz Mostara, Enver Ćosić iz Mostara, Šefik Zlomužica iz Mostara, Jasmin Behram iz Mostara, Safet Dulić iz Mostara, Zijad Sultić iz Konjica, Fadil Balić iz Mostara, Šemsudin Bašić iz Mostara, Sabahudin Hasidić iz Jablanice, Remzo Šćuk iz Jablanice, Nermin Strug iz Hadžića, Jasmin Tabak iz Hadžića, Ibro Muftić iz Tešnja, Emir Balić iz Mostara, Senad Šuta iz Mostara, Edhem Jugo iz Mostara, Amir Halilović iz Konjica, Mirsada Macić iz Konjica, Mirsad Ćibo iz Konjica, Mirsad Tinjak iz Konjica, Alija Jusufbegović iz Konjica, Omer Macić iz Konjica, Enes Kozić iz Konjica, Amir Gakić iz Konjica, Elvedin Čajić iz Konjica, Semin Muhibić iz Konjica, Džemal Ljevo iz Konjica, Elvir Bajić iz Konjica, Asim Hajdar iz Konjica, Hakija Macić iz Konjica, Muhamed Jablan iz Konjica, Miralem Hindić iz Jablanice, Enes Zukić iz Mostara, Sejo Isić iz Mostara, Samir Šuta iz Mostara, Samir Repeša iz Mostara, Mirsad Kukrica iz Mostara, Jasmin Maksumić iz Mostara, Ramo Marić iz Mostara, Almir Tucaković iz Mostara, Safet Tulo iz Mostara, Sabahudin Spahović iz Jablanice, Refik Omerović iz Konjica, Adil Kezo iz Konjica, Adis Graho iz Konjica, Ejub Fejzović iz Stoca, Husein Vođo iz Konjica i Emir Memić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su u periodu od 27. septembra 2011. godine do 8. novembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3808/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP-3808/11, AP-3809/11, AP-4106/11, AP-4316/11.
3. Ustavni sud je odlukama br. AP-954/11 od 7. aprila 2011. godine, AP-5543/10 od 11. januara 2011. godine, AP-5558/10 od 11. januara 2011. godine i AP-3951/09 od 14. aprila 2010. godine, donesenim povodom apelacija istih apelanta protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom na to da su postupci po revizijama apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranim odlukama apelante uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije br. AP-3808/11, AP-3809/11, AP-4106/11 i AP-4316/11 protiv rješenja Vrhovnog suda navedenih u izreci ove odluke.
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su u 2005. godini tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je član 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) temeljni akt kojim se reguliše obim prava i obaveza između zaposlenika i poslodavca, kojim je određeno da zaposlenik ima pravo na naknadu u toku rada ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25 % od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Po mišljenju Općinskog suda, odredba člana 31. Kolektivnog ugovora preciznije određuje način određivanja visine novčane naknade toplog obroka, ali ne isključuje mogućnost da poslodavac može da se opredjeli i da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok. U predmetu AP-3808/11 apelantu je dosuđena naknada na ime neisplaćene naknade za topli obrok za februar, mart i april 2003. godine u iznosu od 590,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, iz razloga što apelant u navedenim mjesecima nije imao obezbjeđen topli obrok u matičnoj jedinici.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanata, donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici.
7. Rješenjima Vrhovnog suda, preciziranim u izreci ove odluke, odbačene su kao nedozvoljene revizije apelanata izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da su apelanti u tom sporu obični formalni suparničari (izuzev u predmetu AP-3808/11 u kojem vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 1.916,60 KM), u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, i budući da je procesni položaj svakog od njih samostalan, kako je u obrazloženju istaknuto, to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih, a prema stanju spisa je očigledno da pobijani dio drugostepene presude ni za jednog od apelanata ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM, predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 10 KM, nego u približnom iznosu od 2,60 KM. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelacijama kao osporene odluke naveli rješenja Vrhovnog suda kojima je njihova revizija izjavljena protiv presuda Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena, pa prema tome, u konkretnom slučaju revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da su odbačene kao nedopuštene rješenjima Vrhovnog suda. Konačne odluke u ovim apelacijama, u smislu ranije iznesenog stava, su presude Kantonalnog suda.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, zaključivši da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok u matičnoj jedinici poslodavca. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana
31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od strane poslodavca.
13. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-2651/09.
14. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović