Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/11 (S. Š. i E. G. iz Sarajeva, N. K. iz Gračanice, Ć. M. iz Breze, H. G. i N. K. iz Saraja iaJasmin Džindo iz Vogošće)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-3899/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3899/11, rješavajući apelaciju Safeta Šehovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Šehovića, Esada Gašanina, Nihada Kruščića, Ćamila Mahmutovića, Harisa Grbe, Nedima Kalimana i Jasmina Džinde podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 P 007579 08 Gž od 12. jula 2011. godine, 65 0 Rs 042501 10 Rsz od 15. jula 2011.
godine, 65 0 P 051565 10 Gz od 24. augusta 2011. godine, 65 0 Rs 047178 09 Rsz od 15. jula 2011. godine, 65 0 P 047173 09 Gž od 15.
jula 2011. godine, 65 0 Rs 048963 09 Rsz od 15. jula 2011. godine i 65 0 Rs 051053 09 Rsz od 15. jula 2011. godine i
- presuda Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 P 042501 05 P od 1. jula 2009. godine, 65 0 P 051565 05 P od 3. juna 2010. godine i 65 0 P 051053 07 P od 27. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Šehović i Esad Gašanin iz Sarajeva, Nihad Kruščić iz Gračanice, Ćamil Mahmutović iz Breze, Haris Grbo i Nedim Kaliman iz Sarajeva i Jasmin Džindo iz Vogošće (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3899/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3899/11, AP 3900/11, AP 3901/11, AP 3902/11, AP
3903/11, AP 3904/11 i AP 3905/11.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti su u periodu od 11. novembra 2005. godine do 17. januara 2008. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa i to za neisplaćene plate, regres i razliku naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. U tužbenim navodima apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04). Tužena je u odgovorima na tužbe istakla prigovore zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH.
5. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je obavezao tuženu (izuzev u predmetima AP 3900/11, AP 3901/11 i AP 3905/11) da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za navedene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. U predmetima u kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. Dalje se navodi da je odredbom člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.
7. U apelacijama AP 3900/11, AP 3901/11 i AP 3905/11 Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata Esada Gašanina, Nihada Kruščića i Jasmina Džinde. U obrazloženju osporene presude (predmet AP 3905/11) je navedeno da su predmetna potraživanja apelanata (regres) zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. U obrazloženju osporenih presuda (predmeti AP 3900/11 i AP 3901/11) je navedeno da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) popisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH («Službene novine FBiH» br. 23/00), te članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je konstatovao da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku obezbjedi mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada, i da poslodavac može da se opredjeli da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.
8. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata Kantonalni sud je osporenim presudama (izuzev u predmetima AP 3900/11, AP 3901/11 i AP 3905/11 u kojima su prvostepene presude potvrđene) žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća za februar i mart 2001. godine i regrese za 1999, 2000 i 2001. godinu, a kako su tužbe podnijeli u periodu od 2005. do 2008. godine, to proizilazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta zakona ne proizilazi izričito priznanje duga niti se radi o izjavi potpisanoj od strane lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
9. U apelacijama AP 3900/11, AP 3901/11 i AP 3905/11 Kantonalni sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. U apelaciji AP 3905/11 Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude navedeo da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. U predmetima AP 3900/11 i AP 3901/11 Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je konstatovao da uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH («Službene novine FBiH» br. 19/00), prizilazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. Dakle, propisima koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presuda propisana je samo visina novčane naknade na ime toplog obroka koja pripadaju uposlenicima (apelantima) kada im poslodavac ne osigurava ishranu u toku rada. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu člana 226. ZPP-a, odlučio kao u izreci osporenih presuda.
10. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu primjenili odredbe člana 12. ZOO, člana 106. Zakona o radu i člana 387. stav 1. ZOO. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani u osporenim presudama potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Također, apelanti navode da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH i da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa navodima apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na Internetu kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu. Također, vezano za navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenim presudama kojim je zaključeno da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
15. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na Internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a odnosno, zašto apelantima ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženja i razloge navedene u odlukama AP 884/07 i AP-2651/09.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović