Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/09 (F. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3997/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3997/09, rješavajući apelaciju Fatime Mrkonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Mrkonjić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-09-000469 od 14. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000226 09 U od 12. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva privrede i prostornog uređenja Posavskog kantona broj UP-II-09-23-3/09 od 22. juna 2009. godine i rješenja Službe prostornog uređenja i imovinsko pravnih poslova Opštine Orašje broj 03-23-272/99 od 25. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Mrkonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, podnijela je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 02 0 U 000226 09 U od 12. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva privrede i prostornog uređenja Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-09-23-3/09 od 22. juna 2009. godine i rješenja Službe prostornog uređenja i imovinsko pravnih poslova Oštine Orašje (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-

23-272/99 od 25. februara 2009. godine. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje rješenja. Podneskom od 18. februara 2010. godine apelantica je urgirala uzimanje predmeta u rad. Apelantica je 22. jula 2010. godine proširila navode apelacije i a presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Uvp-09-000469 od 14. aprila 2010. godine.

2. Služba je donijela rješenje broj 03-23-272-99 od 25. februara 2009. godine kojim je u tački 1. dispozitiva utvrđeno da se stan koji se nalazi u Orašju (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vraća u posjed nosiocu stanarskog prava Ljiljani Jeremić. Istim rješenjem, utvrđeno je da apelantici prestaje pravo korištenja predmetnog stana i da je apelantica, kao privremeni korisnik, obavezna da iseli iz stana u roku od 30 dana (tač. 2. i 3. dispozitiva rješenja). Tačkom 4. dispozitiva rješenja apelantici je zabranjeno da iznosi zatečene stvari iz stana ili da namjerno ošteti stan ili instalacije, a tačkom 5. dispozitiva utvrđeno je da apelantica nema pravo na alternativni smještaj.

3. U obrazloženju rješenja navedeno je da se Ljiljana Jeremić obratila Službi sa zahtjevom za povrat stana i postupak po njenom zahtjevu je prekinut dok se kao prethodno pitanje ne riješi pitanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je za isti stan zahtjev za povrat podnijela i apelantica. Općinski sud u Orašju je proveo postupak po tužbama zainteresovanih stranaka i donio presude. Nakon toga u postupku pred organima uprave Služba je nakon saslušanja stranaka i izvršenog uvida u dostavljenu dokumentaciju zaključila da je Ljiljana Jeremić od Poljoprivredne radne organizacije „Dusine“ (u daljnjem tekstu: PRO „Dusine“) dobila stan na korištenje i zaključila ugovor o korištenju stana 1989. godine, kao i da je bila u posjedu stana do početka ratnih djelovanja 1992. godine. Navedeno je da je ZZ „Agroobjeda“ Vidovice (koja se smatrala za pravnog slijednika PRO „Dusine“) donijela je rješenje 2. maja 2001. godine kojim je predmetni stan dodijelila na trajno korištenje apelantici koja se uselila u predmetni stan i podnijela zahtjev za povrat stana nadležnoj službi 4. juna 2001. godine. Takođe, Služba je navela da je apelantica (sa zahtjevom za povrat) dostavila i neovjerenu tužbu, a kojom traži od suda da utvrdi da njoj pripada svojstvo nosioca stanarskog prava.

4. Međutim, u toku postupka Služba je izvršila uvid u pravosnažnu presudu Općinskog suda u Orašju (P-122/01 od 26. maja 2004. godine) koja je donijeta u predmetu po tužbi Ljiljane Jeremić, u kojom je poništeno rješenje o dodjeli stana apelantici od 2. maja 2001. godine. Nadalje, Služba je utvrdila da je po tužbi apelantice radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava Općinski sud u Orašju donio je rješenje broj 25 0 P 004524 kojim se tužba smatra povučenom, a nakon toga je i odbijen apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje (3. juna 2008. godine).

5. Služba je nadalje utvrdila da predmetni stan spada u kategoriju napuštenih stanova i da je podnijet zahtjev za povrat stana, a kako napuštenim stanovima raspolaže opština u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) to predmetni stan nije mogao biti dodijeljen apelantici 2001. godine. Nadalje, organ je cijenio da nema potrebe čekati okončanje novog postupka koji je pokrenut pred Općinskim sudom u Orašju (po novoj tužbi apelantice radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava), te je Službau skladu sa članom 146. Zakona o upravnom postupku donijela predmetnu odluku.

6. Dakle, na osnovu sudskih presuda, utvrđenih činjenica, dokumentacije iz 1989. godine (ugovor o korištenju stana, sačinjenog zapisnika o primopredaji stana i upisa Ljiljane Jeremić kao nosioca stanarskog prava u „Pregledu stanova u društvenoj svojini Opština Orašje), Služba je zaključila da je Ljiljana Jeremić nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Služba je utvrdila da apelantica ne spada u kategoriju izbjeglica i raseljenih lica jer je sa područja opštine Orašje, nije imala stambeni objekat prije rata i bila je podstanar, pa joj ne pripada prava na alternativni smještaj.

7. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-II-09-23-3/09 od 22. juna 2009. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.

8. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelantica u žalbi istakla da nije tačan navod Službe da je Općinski sud u Orašju donio presudu jer je apelantica podnijela novu tužbu radi utvđivanja nosioca stanarskog prava, kao i da je Služba pogrešno utvrdila činjenice oko nosioca stanarskog prava, odnosno nije uzela u obzir činjenicu da je apelantica 1991. godine osporila Ljiljani Jeremić pravo na stan (donijeta pravosnažna presude Osnovnog suda Udruženog rada od 3. aprila 1991. godine i da je apelantici dodijeljen stan rješenjem od 21. oktobra 1991. godine.

9. Ministarstvo se pozvalo na zaključak Službe, te je navelo da je nakon dokaznog postupka Služba cijeneći provedene dokaze utvrdila činjenično i pravno stanje i zaključila da je Ljiljana Jeremić nosilac stanarskog prava, a da apelantici prestaje pravo na korištenje stana. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je u postupku po žalbi utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak i da je o zahtjevu stranke odlučio u skladu sa zakonskim odredbama, te donio zakonito rješenje.

10. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio presudu broj 02 0 U 000226 09 U od 12. oktobra 2009. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u tužbi, podnesenoj protiv osporenog akta apelantica istakla pitanje zakonitog korištenja stana uz navođenje odluka sudova, kojim je poništeno rješenje o dodjeli stana Ljiljani Jeremić, a koje je bilo osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, te „potencira“ postojanje parnice, povodom tužbe apelantice od 10. novembra 2008. godine podnesene protiv ZZ "Agroobjeda " Vidovice, radi utvrđenja stanarskog prava apelantice.

12. Kantonalni sud je naveo da smatra da je neosnovan prigovor nenadležnosti upravnih organa, jer o zahtjevu za povrat stanarskog prava, u konkretnom slučaju zahtjevu Jeremić Ljiljane, prema odredbi člana 4. Zakona o prestanku primjene rješava opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda zahtjev je rješavao nadležni organ.

13. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se prema članu 3. Zakona o prestanku primjene Ljiljana Jeremić, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kojeg je napustila u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine, shodno Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, smatra izbjeglicom odnosno raseljenom osobom sa pravom na povrat u stan bez obzira na okolnosti pod kojima je stan napustila. Kantonalni sud je naveo da se iz sadržaja spisa vidi da Ljiljani Jeremić nije prestalo stanarsko pravo ni po jednom zakonskom osnovu u smislu člana 13., u vezi sa čl. 5. i 12. Zakona o prestanku primjene, zbog čega je ugovor o korištenju predmetnog sa aspekta rješavanja zahtjeva Ljiljane Jeremić pravno valjan.

14. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni organ donio pravilno i zakonito rješenje jer iz spisa proizilazi da su pravilno i potpuno utvrđene činjenice potrebne za odlučivanje o zahtjevu, i to - da stan spada u kategoriju napuštenih stanova i da je nosilac stanarskog prava na tom stanu (Ljiljana Jeremić) podnijela zahtjev za povrat stana u čijem posjedu je bila do početka rata.

15. Kantonalni sud je iz navedenog zaključio da je i odluka prvostupanjskog organa, koja je potvrđena drugostepenim rješenjem pravilna i zakonita. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da smatra da osporeno rješenje tuženog nema formalne i materijalne nedostatke, kako to tužba navodi, jer sadrži sve elemente, koje po zakonu o upravnom postupku mora sadržavati, i u njemu je drugostepeni organ odgovorio na žalbene navode apelantice, a rješenje je zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

16. Što se tiče prigovora iz tužbe apelantice da je ugovor o korištenju stana Ljiljana Jeremić zaključila na osnovu rješenja o dodjeli stana koje je poništeno, prema ocjeni Kantonalnog suda ta činjenica u ovom upravnom sporu nije od odlučnog značaja. Kantonalni sud je naveo da ova činjenica može biti predmetom posebnog postupka u kojem bi se eventualno odlučivalo o oduzimanju stanarskog prava nosiocu stanarskog prava, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je tužbu odbio kao neosnovanu.

17. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud donio je presudu broj 070-0-Uvp-09-000469 od 14. aprila 2010. godine, kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ispitao zakonitost pobijane presude u vezi sa navodima iz zahtjeva i zaključio da je isti neosnovan. Polazeći od činjeničnog utvrđenja (da je Ljiljani Jeremić dodijeljen stan, da je u isti uselila i da je stan napustila zbog ratnih dejstava kao i sve činjenice u vezi sa dodjelom stana apelantici i poništenja ugovora o korištenju stana sudskom odlukom) po ocjeni Vrhovnog suda osporena odluka Kantonalnog suda je donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava pri čemu nisu povrijeđena prava federalnog upravnog postupka. Prema mišljenju Vrhovnog suda nije povrijeđen zakon na štetu apelantice kada je dokazano da je Ljiljana Jeremić na dan 30. april 1991. godine bila nosilac stanarskog prava zbog čega joj u smislu odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene pripada pravo na povrat predmetnog stana. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je pravosnažnom odlukom Osnovnog suda Udruženog rada u Tuzli poništeno rješenje o dodjeli stana Ljiljani Jeremić. Međutim, iz spisa proizilazi da nikada nije poništen ugovor o korištenju stana Ljiljani Jeremić, iz čega proizilazi da je ona bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i bila u posjedu stana od 1989. godine do izbijanja ratnih dejstava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, a što ni apelantica ne osporava, Ljiljana Jeremić je koristila predmetni stan kao svoj dom do izbijanja ratnih sukoba, te se u isti mora vratiti budući da se odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima moraju tumačiti na način koji su saglasan sa Ustavom Bosne i Heregovine i članom 8. Evropske konvencije, te Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

19. Nadalje, Vrhovni sud je naveo i da su navodi iz zahtjev apelantice da je Kantonalni sud nepravilno ocijenio dokaze nisu relevantni, budući da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge pri čemu je zaključak u pogledu prihvatanja odnosno neprihvatanja određenih izvedenih dokaza donijet u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, a koji se u skladu sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima supsidijarno primjenjuje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije ni mogao ispitivati ocjenu dokaza povodom zahtjeva za prispitivanje sudske odluke. Zbog svega navedenog zahtjev apelantice je odbijen kao neosnovan.

20. U međuvremenu, pokrenut je postupak izvršenja upravnog rješenja i Služba je donijela zaključak broj 03-23-272/99 od 5. januara 2010. godine kojim je zakazana deložacija apelantice za dan 2. mart 2010. godine. Protiv navedenog zaključka apelantica je izjavila žalbu, ali Ustavni sud nema podataka o odluci po žalbi.

21. Apelantica je navela da joj je odlukom Kantonalnog suda, kao i nižestepenim odlukama upravnih organa povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su sud nije dao nikakve, a pogotovo ne valjane razloge za svoje odlučenje. Nadalje, apelantica navodi da su upravni organi kao i sud pogrešno cijenili da je Ljiljana Jeremić nosilac stanarskog prava, jer to svojstvo nikada imenovana nije stekla, kao i da su zanemarili Odluku Suda Udruženog rad iz 1990. godine (kojom je poništena odluka i rješenje o dodjeli stana Ljiljani Jeremić) i pogrešno utvrdili da je Ljiljana Jeremić na dan 30. april 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelantica navodi da upravni organi nisu objasnili kako su došli do zaključka da je predmetni stan proglašen napuštenim, te navodi da joj je stan na korištenje dodijelio valjani pravni slijednik ranijeg davaoca stana na korištenje. Apelantica je istakla da je upravni organ suprotno zakonskim odredbama nastavio postupak, prije nego je nadležni sud riješio prethodno pitanje-kome pripada svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelantica je istakla da je podnijela zahtjev za brisanje Ljiljane Jeremić iz popisa „pregleda stanova u društvenoj svojini“, ali joj je zahtjev odbijen jer to nije „zvanični akt“, a ipak je korišten kao dokaz u upravnom postupku. U vezi sa odlukom Vrhovnog suda apelantica je istakla da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te je navela da Ljiljana Jeremić nije mogla zaključiti ugovor o korištenju stana (a što je uradila) prije okončanja upravne procedure dodjele stana, čime je njen posjed bio nelegalan. Osim toga, apelantica je navela da nakon poništenja rješenja o dodjeli stana (pravosnažnom odlukom od 3. aprila 1991. godine) i ugovor o korištenju stana je ništav jer odluka djeluje ex tunc. Zbog navedenog osporava zaključke upravnih organa i sudova da je Ljiljana Jeremić nosilac stanarskog prava na dan 30. april 1991. godine.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. Apelantica se u apelaciji žali na povredu prava na pravično suđenje, imovinu i dom, a iz razloga što su upravni organi i sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

25. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio nižestepene odluke upravnih organa navodeći da je po zahtjevu Ljiljane Jeremić, a u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima utvrdio da je ista nosilac stanarskog prava, da je stan proglašen napuštenim kao i da je Ljiljana Jeremić, kao podnositeljica zahtjeva za povrat bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, te ga je napustila u spornom periodu zbog čega se smatra izbjeglim i raseljenim licem. Iz osporenih odluka proizilazi su upravni organi i sud utvrdili da je apelantica privremeni korisnik stana, te je ista obavezana da ga napusti. Kantonalni sud je nadalje jasno naveo da se eventualno pitanje oko nosioca stanarskog prava treba riješiti u sudskom sporu. Vrhovni sud je po zahtjevu za vanredno preispitivanje ispitao zakonitost presude Kantonalnog suda pa je zaključio da je ista donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava i da nisu povrijeđena pravila postupka. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je poništeno rješenje o dodjeli stana na korištenje Ljiljani Jeremić, ali nije poništen ugovor o korištenju stana, te da je nesporno Ljiljana Jeremić bila u posjedu stana do izbijanja ratnih sukoba zbog čega joj pripada pravo na povrat stana.

26. Imajuću u vidu izneseno, a pogotovo činjenicu da su osporene odluke donijete u skladu sa zakonom čija je intencija „povrat u stanje kakvo je bilo 30. aprilu 1991. godine“, a utvrđeno je da je Ljiljana Jeremić bila u posjedu stana, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, bez obzira na zahtjev Ljiljane Jeremić, Ustavni sud primjećuje da je odluka o dodjeli stana apelantici (iz 2001. godine) poništena u sudskom postupku, te apelantica trenutno nema pravni osnov za korištenje stana. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud pravilno uputio apelanticu „na eventualni sudski postupak“ gdje će se riješiti pitanje nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, te Ustavni sud napominje da apelantica sve prigovore (koje je navela u postupku po zahtjevu za povrat stana Ljiljane Jeremić i u apelaciji) a u vezi sa dodjelom stana, odlukama, poništenjima odluka i ostalo može istaći u postupku koji se vodi pored Općinskim sudom u Orašju radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije čigledno (prima facie) neosnovani.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/09 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio