Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3998/08 (P. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3998/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3998/08, rješavajući apelaciju P. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

06-000 401 od 13. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kog zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 401 od 13. oktobra 2008. godine.

2. Apelant je u maju 2002. godine Osnovnom sudu u Loparama podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstva Finansija – Poreske uprave RS, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i naknade štete. Prvo ročište za glavnu raspravu je održano 8. aprila 2003. godine, na kom su izloženi tužba i odgovor na tužbu. Na narednom ročištu od 22. maja 2003. godine Osnovni sud u Loparama je konstatovao da se protiv tužene vodi još pet parničnih postupaka iz istog pravnog osnova, nakon čega je rješenjem izvršio spajanje apelantovog predmeta broj P-89/02 sa predmetom broj P-102/02. U predmetu broj P-102/02 doneseno je rješenje kojim je postupak prekinut. Apelant je protiv rješenja o prekidu postupka izjavio žalbu koja je rješenjem Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 23. decembra 2004. godine uvažena, Rješenje broj P-102/02 od 17. juna 2003. godine ukinuto i predmet dostavljen na daljnje postupanje Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao nadležnom sudu. Osnovni sud je nakon pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu donio Presudu broj P-280/05 od 30. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i rješenja tužene o prestanku radnog odnosa br. 01/01/126.2005/2 i 01/01/126.2005/1/2 od 15. marta i 26. aprila 2002. godine poništio kao nezakonita. Tuženoj je naloženo da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Tužena je obavezana da apelantu isplati naknadu u visini izgubljene plate počevši od 15. marta 2002. godine do ponovnog stupanja na rad, odnosno da mu isplati naknadu plata za period od 15. marta 2002. godine do 1. juna 2005. godine, u iznosu od 24.024,40 KM i regres za godišnji odmor za isti period u iznosu od 888 KM sa kamatom od 15. marta 2002. godine do isplate.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporna činjenica da je apelant do 15. marta 2002. godine bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme, da je u momentu dobijanja otkaza imao preko 30 godina radnog staža, od kojih 11 kod tužene, i da je u vrijeme otkaza radio kao referent za razrez poreza. Među strankama je sporno, kako je dalje u obrazloženju presude navedeno, pitanje zakonitosti rješenja o otkazu, uslovi i kriterijumi za nastupanje otkaza u odnosu na apelanta i pravo na regres. U vezi sa spornim činjenicama, Osnovni sud je sproveo dokaze uvidom u osporena rješenja tužene i utvrdio da nije konkretizovan razlog prestanka radnog odnosa apelantu, nego da je obrazloženje uopšteno i apstraktno. Naime, kako je dalje navedeno, u obrazloženju osporenih rješenja je konstatovano da je spajanjem Finansijske policije i Republičke uprave javnih prihoda u novi organ, Poresku upravu, došlo do smanjenja broja zaposlenih i da je raspoređivanje radnika vršeno prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, da apelant nije raspoređen i da mu je stoga radni odnos prestao. Prema ocjeni Osnovnog suda, neophodno je bilo utvrditi koji su kriterijumi i razlozi rukovodili tuženu da apelant ne bude raspoređen na drugo radno mjesto. Kako tužena nije dokazala postojanje uslova za otkaz ugovora, rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu poništena su kao nezakonita, budući da nisu zasnovana na odredbi člana 113 stav 2 Zakona o radu. Osnovni sud je, stoga, usvojio i drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantova potraživanja za platu i regres, od datuma prestanka radnog odnosa do ponovnog stupanja na rad.

4. Okružni sud je Presudom broj Gž-684/05 od 9. februara 2006. godine žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da žalba nije osnovana jer je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Sem toga, prema odredbi člana 9 Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94, 3/96 i 6/97; u daljnjem tekstu: Zakon), ako potrebe državnog organa to zahtijevaju, funkcioner koji rukovodi u državnom organu može rasporediti zaposlenog na drugo radno mjesto u istom organu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. S obzirom na to da su rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu uopštena, da ne postoji dokaz u pogledu aktivnosti tužene da apelantu iznađe mogućnost zaposlenja u drugom organu ili ga rasporedi na drugo radno mjesto unutar istog organa, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je postupio pravilno kada je rješenja poništio.

5. Nakon izjavljene revizije cio spis je u maju 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu na rješavanje.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 401 od 13. oktobra 2008. godine uvažio reviziju, presudu Okružnog suda preinačio na način što je žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov zahtjev odbio u cijelosti. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da odluke prvostepenog i drugostepenog suda nisu pravilne jer je odredbama člana 34 Zakona propisano da u slučaju spajanja dva ili više državnih organa u novi organ, svi zaposleni i postavljena lica u ovim organima imaju status neraspoređenih. U skladu sa potrebama organa, kako je dalje navedeno, funkcioner koji rukovodi državnim organom donosi rješenje o raspoređivanju zaposlenih koji imaju status neraspoređenih a rješenje o raspoređivanju postavljenih lica koja imaju status neraspoređenih donosi organ koji ih je postavio. Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, kriterijum za raspoređivanje zaposlenih lica spojenih organa u jedan novi organ je «potreba» organa koji u okviru zakonskih ovlašćenja ocijeni funkcioner. Vrhovni sud je zaključio da su rješenja tužene donesena na osnovu zakonskih ovlašćenja funkcionera, koji sa aspekta potrebe novog organa može rasporediti neraspoređene radnike ili izreći prestanak radnog odnosa, a to konkretno znači da apelantu radni odnos nije prestao na nezakonit način, zbog čega je stav nižestepenih sudova nepravilan.

7. Apelant u apelaciji ističe da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno pogrešnim zaključkom Vrhovnog suda prema kom je kriterijum za raspoređivanje zaposlenih lica spojenih državnih organa u jedan novi državni organ «potreba» tog državnog organa, koju u okviru zakonskih ovlašćenja ocijeni funkcioner. Sem toga, apelant je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud na osnovu nespornih činjenica utvrdili da tužena nije imala nikakvih kriterijuma za raspoređivanje neraspoređenih radnika i da je zakonski zastupnik tužene kao funkcioner donio rješenja o rasporedu radnika na radna mjesta. Međutim, kako je apelant dalje naveo, Vrhovni sud se u osporenoj presudi nije uopšte bavio tim pravno-relevantnim činjenicama, već je prihvatio tvrdnju tužene da je odluka o rasporedu neraspoređenih radnika diskreciono pravo funkcionera koji je na čelu tužene. Apelant je u apelaciji, sem navedenog, istakao kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku pred Vrhovnim sudom.

8. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94, 3/96 i 6/97) relevantna odredba glasi:

Član 34.

U slučaju spajanja dva ili više državna organa u nov organ, svi zaposleni i postavljena lica u ovim organima imaju status neraspoređenih. U skladu sa potrebama organa, funkcioner koji rukovodi državnim organom donosi rješenje o raspoređivanju zaposlenih koji imaju status neraspoređenih, a rješenje o raspoređivanju postavljenih lica koja imaju status neraspoređenih donosi organ koji ih je postavio.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelacionim navodima da postupak pred Vrhovnim sudom nije okončan u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima se «razumnost» dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe u radnom sporu koji je prema zakonskoj odredbi hitan trajao ukupno šest godina i četiri mjeseca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je nakon podnošenja tužbe Osnovni sud u Loparama donio rješenje o spajanju apelantovog predmeta sa drugim predmetom, te da apelant takvoj sudskoj odluci nije prigovarao niti je izjavljivao žalbu. To svoje zakonsko pravo apelant je iskoristio tek kad je doneseno rješenje o prekidu postupka spojenih predmeta. Nakon okončanja žalbenog postupka u decembru 2004. godine, predmet je dostavljen nadležnom Osnovnom sudu koji je u roku od šest mjeseci donio presudu, dok je postupak o žalbi tužene pred Okružnim sudom trajao osam mjeseci. Postupak odlučivanja o reviziji tužene trajao je dvije godine i šest mjeseci, što se, iako Vrhovni sud odluku o reviziji nije donio u zakonom propisanom roku, u smislu standarda iz člana 6 Evropske konvencije, samo po sebi ne može smatrati neopravdano dugim trajanjem postupka. Naime, apelant u apelaciji, sem nezadovoljstva odlukom Vrhovnog suda kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen, Ustavnom sudu nije ponudio nikakve argumente na okolnost da mu je zbog trajanja postupka pred Vrhovnim sudom neko pravo uskraćeno ili da je onemogućen u ostvarenju nekog svog prava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ukazivao na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku za vrijeme trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom, čijim odlukama je bio zadovoljan, iako je postupak u tom dijelu trajao skoro četiri godine. Dakle, Ustavni sud u konkretnom slučaju, po automatizmu, ne može zaključiti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje pred Vrhovnim sudom u odnosu na «razuman rok», jer apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je Vrhovni sud uvažio reviziju i apelantov tužbeni zahtjev odbio primjenom relevantnih odredbi Zakona o radnim odnosima u državnim organima u situaciji spajanja dva ili više državnih organa u nov državni organ. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Sem toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud napominje da je pravo na rad i zaradu po osnovu rada garantovano u čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim stavovima ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3998/08 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio