Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4044/11 (Ž.L iz Fojnice., S.A iz Sarajeva. i G.M iz Lepenice)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Zakon o radu
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4044/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-4044/11, rješavajući apelaciju Ž.L., S.A. i G.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž.L., S.A. i G.M., podnesena protiv:
-presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 70 0 Rs 001025 10 Rev od 9. juna 2011. godine;
-presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Rs 048000 09 Rsz od 8. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 041635 09 Rsz od 15. jula 2011. godine i broj 009-0-Gž-08-002288 od 27. aprila 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž.L iz Fojnice., S.A iz Sarajeva. i G.M iz Lepenice. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. oktobra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 70 0 RS 001025 10 Rev od 9. juna 2011. godine, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 Rs 048000 09 Rsz od 8. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 041635 09 Rsz od 15. jula 2011. godine i broj 009-0-Gž-08-002288 od 27. aprila 2010. godine.
2. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4044/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP-4044/11, AP-4045/11 i AP-4046/11.
3. Apelanti su tužbama od 26. oktobra 2005. godine, 15. novembra 2005. godine i 4. oktobra 2007. godine, kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate plaća i regresa, u ovisnosti od svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, apelanti potražuju plaće za period januar, februar i mart 2001. godine i regrese za 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu. U navodima u tužbi apelanti su se pozvali na Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04). Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00 i 29/03).
4. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude broj 65 0 P 048000 05 P od 23. januara 2009. godine, broj 65 0 P 041635 07 P od 30. juna 2008. godine i broj Pr-3184/05 od 25. februara 2008. godine, kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih plaća i regresa za navedene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama.
5. Usvajajući zahtjeve apelanata, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto-plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje naveo Općinski sud, da li su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu, budući da tužbe nisu podnijeli u roku od godinu dana od dana dospjelosti svake plaće i regresa, te da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, Općinski sud smatra da se ona odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.
6. Odlučujući o žalbama tužene, Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio. Kantonalni sud je naveo da su žalbe osnovano ukazale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je prvostepeni sud uvjerenja iz službene evidencije tužene kojima je potvrđena nesporna činjenica tretirao kao priznanje duga. Iz sadržaja tih uvjerenja, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, vidi se da su izdata na osnovu odredbe iz člana 169. Zakona o upravnom postupku i da je njima potvrđeno da apelantima nisu isplaćene plaće i regresi u naznačenim periodima. Sporno je, po mišljenju Kantonalnog suda, da li se izdata uvjerenja mogu smatrati priznanjem duga ili ne. Ocjenjujući sadržaj predmetnih uvjerenja, Kantonalni sud je zaključio da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je navedenim uvjerenjima tužena priznala postojanje potraživanja apelanata, jer pismeno priznanje mora biti jasno, određeno i bezuslovno. Priznanje zastarjele obaveze je jednostrani pravni posao, a kako se radi o potraživanjima koje su već zastarjela, neophodna je pismena forma priznanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO. Pošto su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata. U dijelu odlučivanja o zahtjevu apelanta Ž.L. (AP-4044/11) za isplatu regresa za 2002. godinu, s obzirom da u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđeno kada je apelant koristio godišnji odmor, a na tuženoj je bio teret dokazivanja navedene činjenice prema odredbi člana 7. a u vezi sa članom 123. ZPP, te s obzirom da je tužba apelanta podnesena 15. novembra 2005. godine, nije osnovan prigovor zastare tužene za isplatu regresa za 2002. godinu.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj 70 0 RS 001025 10 Rev od 9. juna 2011. godine, revizija apelanta G.M. (AP-4046/11) podnesena protiv presude Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-08- 002288 od 27. aprila 2010. godine, je djelimično uvažena na način da je drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke koji se odnosi na isplatu regresa za 2002. godinu u visini od 400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. oktobra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, žalba tužene odbija i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđuje. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Istom presudom utvrđeno je da svaka stranka sama snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja priznanje duga s posljedicom prekida zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito da je priznat dug apelantima kao povjeriocima niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa dužnika, odnosno tuženu. S obzirom na to, nema prekida zastarijevanja, pa su potraživanja apelanta G.M. (AP-4046/11) za isplatu plaća za januar i februar 2001. godine, kao i regresa za 2000. i 2001. godinu zastarjela, u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO-a i člana 106. Zakona o radu. Također, Vrhovni sud je konstatovao da, suprotno stavu drugostepenog suda, potraživanje apelanta G.M. za isplatu regresa za 2002. godinu nije zastarjelo. S obzirom da ukoliko rok za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora nije utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorom ili odlukom poslodavca, pravo na potraživanje regresa dospijeva prvog narednog dana nakon početka korištenja godišnjeg odmora i od tada počinje teći zastara za isplatu regresa. S obzirom da je tužena u konkretnom slučaju istakla prigovor zastare, to je prema odredbi člana 7. a u vezi sa članom 123. ZPP bila dužna dokazati da je apelantovo pravo zastarjelo. Na osnovu prethodno navedenog Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio primjenom člana 248. ZPP.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, kao i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena „uvjerenjima priznala osnov i visinu duga“. Osim toga, apelanti navode da je Skupština, na prijedlog Vlade FBiH, donijela Zakon o izvršenju budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela njegovu isplatu, što je, prema mišljenju apelanata, nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan zato što su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni, a osim toga, odstupljeno je od uobičajene prakse sudova povodom pitanja primjene instituta zastarjelosti. Zbog istih razloga, apelanti smatraju i da su im povrijeđeni pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj odluci u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja, dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo iz kojeg razloga je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Osim toga, a vezano za navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na Internetu kao i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.
15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1., člana 14., člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović