Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/09 (M. J.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 431/09, rješavajući apelaciju Mesudije Jakupović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesudije Jakupović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž- 08-000 580 od 16. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Mal-1340/03 od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesudija Jakupović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ćele, Opština Prijedor, koju zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijela je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 580 od 16. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal- 1340/03 od 14. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-1340/03 od 14. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 580 od 16. decembra 2008. godine, solidarno su obavezani apelantica i Amir Kurbegović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da u korist „UNA BANKE“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate iznos od 2.330,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je tužiteljev pravni prednik, Privredna banka Bihać d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tužiteljev pravni prednik), odobrila kredit Sejadeti Cerić (u daljnjem tekstu: korisnica kredita) u iznosu od 2.800,00 KM, koji je korisnica kredita bila dužna vratiti u roku od 12 mjeseci na način precizno uređen ugovorom. Općinski sud je naveo da je članom 5. ugovora o kreditu bilo regulisano da će banka, ukoliko korisnica kredita ne plati tri uzastopne dospjele rate, raskinuti ugovor o kreditu, cijeli dug će dospjeti odmah za naplatu, s tim što će banka svoja potraživanja prema korisniku kredita ustupiti osiguravajućem društvu.

3. Dalje, Općinski sud je utvrdio da iz izjava žiranata, u konkretnom slučaju apelantice i drugotuženog, proizlazi da su izjavili da pristaju biti žiranti za kredit po navedenom ugovoru, te da banka može od njih naplatiti neplaćene obaveze sve do potpunog izmirenja, u slučaju da korisnica kredita ne ispuni svoju ugovornu obavezu. Iz provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da neizmireni dug korisnice kredita po ugovoru o kreditu iznosi 2.333,00 KM, pa je iz svega navedenog zaključio da je tužitelj ovlašten potraživati ovaj iznos od apelantice i drugotuženog kao jemaca u skladu sa čl. 997., 1002. stav 2., 1004. stav 3 i 1005. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, sud je u skladu sa članom 1002. stav 3. ZOO solidarno obavezao apelanticu i drugotuženog da tužitelju isplate i troškove koje je ovaj kao povjerilac imao radi naplate duga od glavnog dužnika, a koje je tužitelj u tužbi također tražio. Općinski sud je odbio prigovor drugotuženog da se tužitelj nije pobrinuo da svoja potraživanja naplati od korisnice kredita, prvo zato što je utvrdio da je tužitelj protiv korisnice kredita podnio prijedlog za izvršenje zbog čega je ovakve navode ocijenio netačnim. Osim toga, Općinski sud je naveo da ovaj prigovor nije relevantan u konkretnoj pravnoj stvari zato što su se apelantica i drugotuženi kao jemci izričito obavezali da je banka ovlaštena tražiti isplatu neizmirenog duga od njih, ukoliko glavni dužnik ne izvrši obavezu, čime su „postali solidarni dužnici zajedno sa zajmoprimcem“. Također, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelanticinu izjavu da je „prilikom kontakta sa [korisnicom kredita] ova rekla da je svoju obavezu prema tužitelju izmirila“, zato što u tom pravcu apelantica nije predložila niti izvela bilo kakve dokaze.

4. Kantonalni sud je u svojoj odluci obrazložio da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori o tome da je presuda nerazumljiva i protivrječna, da sud nije riješio pitanje aktivne legitimacije, da je glavni dužnik izmirio dug ili da je naplata duga od glavnog dužnika u toku (prigovor listispendencije), te da sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje regulišu pitanje jedinstvenih suparničara. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, o čemu je dao potpune, jasne i argumentovane razloge. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je tužitelj, kao pravni sljednik davaoca kredita, aktivno legitimisan za podnošenje tužbe, te da je neosnovan i žalbeni navod da je tužitelj trebao svoje potraživanje naplatiti od osiguravajućeg društva zato što u toku postupka „tuženi nisu dokazali da je zaključen ugovor o osiguranju predmetnog kredita i sa kojim osiguravajućim društvom“. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 1004. st. 1., 2. i 3. ZOO propisano da se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što glavni dužnik ne ispuni obavezu, kao i da je članom 1004. stav 3. ZOO propisano da „ako se jemac obavezao kao jemac platac onda odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice istovremeno (solidarno jemstvo)“. Zbog toga je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, neosnovan žalbeni prigovor da su glavni dužnik i jemci jedinstveni suparničari u smislu odredbe člana 366. ZPP-a. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i prigovor litispendencije, zato što je u postupku utvrđeno da se protiv glavnog dužnika vodi izvršni postupak, ali da tužitelj tim putem nije uspio naplatiti svoje potraživanje, zbog čega je i podnio tužbu protiv jemaca.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apleantica je iznijela iste prigovore koje je istakla i u žalbi protiv prvostepene odluke, odnosno da je izreka prvostpene presude nerazumljiva i protivrječna samoj sebi jer ne daje odgovor na pitanja „ko su tuženi, ko je tužitelj, kome se treba platiti dosuđeni iznos“, da su „pogrešno primijenjene odredbe o aktivnoj legitimaciji“, da stranice drugostepen presude nisu numerisane, da istovremeno teče izvršni postupak protiv korisnice kredita i „pošto je ona zaposlena tužitelj se od nje može naplatiti“. Također, apelantica smatra da nisu pravilno primijenjene odredbe o jedinstvenim suparničarima, pa smatra da presuda „pogoduje duploj odnosno trostrukoj naplati jednog te istog duga“ i da je „suprotna načelima savjesnosti i poslovnog morala“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da su na sve prigovore koji su istaknuti u apelaciji dati odgovori na dvije sudske instance, te da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio