Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-438/09 (M. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Dokazni postupak
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-438/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 438/09, rješavajući apelaciju Miroslava Radana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Radana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-

Gž-07-000 384 od 11. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-1-P-06-000-151 od 6. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Radan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kog zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 907 od 8. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 015-0-Gž-07-000 384 od 11. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-06-000-151 od 6. septembra 2007. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1573/08 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koja je podnesena 26. maja 2008. godine, a kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 384 od 11. marta 2008. godine, zbog toga što je protiv te presude apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 907 od 8. decembra 2008. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga.

3. Činjenice predmeta koji proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000 151 od 6. septembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi SŠC «Aleksa Šantić» Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da vrati apelanta na rad u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude i da u tom roku poništi Rješenje o otkazu ugovora o radu broj 1175/06 od 1. septembra 2006. godine i Odluku Disciplinske komisije broj 1122/05 od 25. oktobra 2005. godine, da apelantu isplati zaostale plate i druga novčana primanja u skladu sa ugovorom o radu počevši od 1. septembra 2006. godine do povratka na rad, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.075,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

5. U obrazloženju presude je navedeno da su u dokaznom postupku saslušani apelant i zakonski zastupnik tuženog – direktor Vukan Bratić u svojstvu parnične stranke, i da je izvršen uvid u pismene dokaze i to: Rješenje tuženog broj 1175/06 od 1. septembra 2006. godine, Odluku Disciplinske komisije broj 1122/05 od 25. oktobra 2005. godine i zapisnik o apelantovom saslušanju u disciplinskom postupku od 11. maja 2005. godine. Iz Rješenja tuženog broj 1175/06 od 1. septembra 2006. godine proizilazi da je direktor tuženog dao otkaz ugovora o radu apelantu zbog teže povrede radne obaveze. Iz Odluke Disciplinske komisije tuženog broj 1122/05 od 25. oktobra 2005. godine se vidi da je Disciplinska komisija saslušala apelanta i utvrdila da je apelant svojim postupcima počinio povredu radne obaveze u kojoj ima elemenata teže povrede radne obaveze. Iz zapisnika o apelantovom saslušanju u disciplinskom postupku od 11. maja 2005. godine proizilazi da je apelant saslušan, te da mu je omogućeno pravo na odbranu. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta sproveden na zakonit način i u skladu sa članom 115 Zakona o radu, a što se vidi iz činjenice da je Disciplinska komisija uredno pozvala apelanta, saslušala ga u disciplinskom postupku i omogućila mu pravo na odbranu. Osnovni sud je utvrdio da je direktor tuženog, u skladu sa članom 101 Zakona o srednjoj školi i članom 113 Zakona o radu, a uzimajući pri tom odluku Disciplinske komisije, donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu. Navedeno je da je odluku o troškovima parničnog postupka sud donio u skladu sa članom 386 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je Osnovni sud naveo, tuženi je uspio u ovoj parnici pa su mu dosuđeni troškovi parničnog postupka u navedenom iznosu, a u skladu sa troškovnikom njegovog punomoćnika, koji je specifikovan prema tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

6. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj 095-1-

P-06-000 151 od 6. septembra 2007. godine, donio je Presudu broj 015-0-Gž-07-000 384 od 11. marta 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno došao do zaključka da je Disciplinska komisija saslušala apelanta i utvrdila da je apelant svojim postupcima počinio povrede radne obaveze koje su teže prirode. Okružni sud je zaključio da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta sproveden u smislu člana 115 Zakona o radu, jer je Disciplinska komisija uredno pozvala apelanta, saslušala ga u disciplinskom postupku i omogućila mu pravo na odbranu, te da je direktor škole na zakonit način u smislu člana 101 Zakona o srednjoj školi i člana 113 Zakona o radu pravilno donio odluku odnosno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Okružni sud je naveo da je, prema stanju spisa, vidno da je prvostepeni sud sproveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, a nije odbio ni jedan prijedlog za izvođenje dokaza, što nesumnjivo ukazuje na činjenicu da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, zbog čega je ovaj apelantov žalbeni razlog, prema mišljenju Okružnog suda, u cijelosti neosnovan, posebno zbog toga što je Disciplinska komisija imala na uvidu sve pismene izjave učenica tuženog iz kog se jasno vidi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze na način da se prema učenicama kao prosvjetni radnik ponašao nedolično, što je uticalo na ugled samog tuženog kod roditelja učenica. U spisu postoji i izjava roditelja Š. Z. odnosno Š. V., koji kategorički tvrdi da je apelant bez najave dolazio u njegovu kuću u namjeri da razgovara o povredi radnih obaveza, a vezano za njegovu kćerku, te da je pred njegovom kćerkom, tj. apelantovom učenicom, sam apelant priznao da je on zaista ostavljao učenice same u razredu dok je ostale đake istjerivao sa nastave, te učenice pokušao da ljubi, kao i ostale «vulgarne stvari», kako je to naveo Š. V. Takođe, iz iskaza tj. izjava ostalih učenica vidno je da je apelant zaista počinio težu povredu radne obaveze, a i sam je kroz izjavu svjedoka Š. V. to priznao. Prema stanju spisa, apelant je pozvan pred Disciplinsku komisiju radi izjašnjenja o povredama, a postupak je tuženi pokrenuo po inicijativi roditelja i odmah po njihovom saznanju. Dalje, kako je utvrdio Okružni sud, apelantu je data mogućnost odbrane u disciplinskom postupku kroz njegovo saslušanje a iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog Vukana Bratića, direktora tuženog, nedvojbeno proizilazi da je on lično uručio apelantu odluku o prestanku radnoga odnosa po njegovom dolasku sa bolovanja. Dakle, apelantovi navodi u njegovoj žalbi da mu nije dostavljena disciplinska odluka, da mu nije data mogućnost da iznosi svoju odbranu kroz saslušanje, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju Okružnog suda, u potpunosti su neosnovani. Okružni sud je zaključio da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud pravilno utvrdio, a tuženi dokazao apelantovu krivicu kada je donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, a disciplinski postupak pokrenut je odmah nakon što su roditelji učenica saznali za povrede radnih obaveza koje je učinio apelant, a koje su u disciplinskom postupku i dokazane. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 907 od 8. decembra 2008. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je naveo da je drugostepenom presudom, koja je predmet osporavanja revizijom, prvostepena presuda potvrđena. Zatim, vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u tužbi je označena u iznosu od 3.000,00 KM koliko iznosi i vrijednost osporenog dijela drugostepene presude. Dakle, navedena vrijednost predmeta spora, koliko iznosi i vrijednost osporenog dijela drugostepene odluke, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, zbog čega nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2

ZPPRS.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, sadržana je u činjenici da se odlukama suda ne ocjenjuje ni jedan dokaz koji apelant u postupku pred sudom daje, da bi, s druge strane, sud davao validnost dokazima tuženog, a da ih uopšte nije utvrđivao (izjava učenice). Ova povreda sadržana je i u postupku po žalbi jer drugostepena presuda kaže «da je disciplinska komisija uredno pozvala tužitelja, saslušala ga u disciplinskom postupku i omogućila mu pravo na odbranu», a da uopšte ovakvu tvrdnju sud nije zasnovao ni na jednom dokazu. Apelant navodi da mu nije omogućeno pravo na odbranu u disciplinskom postupku, a sama odluka disciplinske komisije ne sadrži pouku o pravnom lijeku, niti je tužena dala bilo kakav dokaz da mu je ona uručena. Na ovu okolnost ukazano je i u žalbi, što drugostepeni sud, prema apelantovom mišljenju, u cijelosti mimoilazi i izostavlja suočiti razloge zbog kojih bi ona bila neosnovana. Dalje, kako navodi apelant, Vrhovni sud svojim rješenjem se uopšte ne upušta u ocjenu razloga sadržanih u reviziji. Sadržinu povrede prava na imovinu apelant nalazi u izostanku primanja plata, regresa i toplog obroka, jer mu je nezakonitim aktima uskraćeno pravo na njihova primanja. Apelant je naveo da, usljed postupaka tuženog koji mu otkazuje ugovor o radu na osnovu netačnih činjenica i nezakonito donesenog rješenja o otkazu ugovora o radu, a potom odluke suda koja sve ovo osnažuje, trpi i nematerijalnu štetu u duševnom bolu i narušenom ugledu. Zbog svega navedenog, za ovaj vid štete apelant postavlja zahtjev u iznosu 15.000 KM, predlažući da se usvoji ova apelacije i naloži novo suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

10. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1573/08 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-

000 384 od 11. marta 2008. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 907 od 8. decembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 384 od 11. marta 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 5. aprila 2008. godine, a apelacija podnesena 26. maja 2008. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj yslov dopustivosti predmetne apelacije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi sa ocjenom dokaza i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu pravilna i zakonita budući da je u disciplinskom postupku koji je prethodio donošenju te odluke, u kom je apelant učestvovao, utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Dalje, presudu Osnovnog suda je potvrdio Okružni sud koji je razmotrio apelantove žalbene navode, između ostalog i one vezane za sprovođenje dokaza, te utvrdio da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka sproveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, da nije odbio ni jedan prijedlog za izvođenje dokaza, te je dao razloge zašto ovi apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je sud ocijenio i apelantove navode vezane za tvrdnje da mu nije dostavljena disciplinska odluka, da mu nije data mogućnost da iznosi svoju odbranu, te da je ove navode ocijenio neosnovanim.

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu u ovom kontekstu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-438/09 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio