Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/09 (V. G., M. G., I. G., M. G. i J. G.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-441/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 441/09, rješavajući apelaciju Vlade Grbešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Grbešića, Marinka Grbešića, Ive Grbešića, Marije Grbešić i Janje Grbešić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000252 08 Gž od 5. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000252 06 P od 29.

augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Grbešić, Marinko Grbešić, Ivo Grbešić, Marija Grbešić i Janja Grbešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000252 08 Gž od 5. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000252 06 P od 29. augusta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 000252 06 P od 29. augusta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 000252 08 Gž od 5. decembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ih Nikola Grbešić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Jozo Grbešić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) omeli u suposjedu nekretnina precizno označenih u dispozitivu prvostepene odluke (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da im se naloži uspostava prijašnjeg stanja i zabrani svako buduće takvo ili slično smetanje posjeda pod prijetnjom novčane kazne. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se sporne nekretnine vode na pokojnom Ivanu Grubešiću, njihovom zajedničkom predniku (u daljnjem tekstu: pravni prednik parničnih stranaka). Također, nesporno je i da je prvotuženi na dijelu sporne nekretnine započeo sa izvođenjem pripremnih radova na uređenju parkinga ispred svoje kuće, a drugotuženi na dijelu sporne nekretnine izgradio betonsku ploču nad prizemljem poslovnog prostora koji koristi. Sporno pitanje je bilo, kako je naveo Općinski sud, ko je posljednji mirni i faktički posjednik spornih nekretnina.

3. Ocjenjujući provedene dokaze, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu bili posljednji mirni i faktički posjednici spornih nekretnina, budući da je iz provedenih dokaza, a naročito iz iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da je prvotuženi spornu nekretninu koristio na način da je na jednom njenom dijelu koji se nalazi ispred njegove kuće parkirao vozilo i obrađivao vrt, a da je drugotuženi objekat zv. Voćara na predmetnoj nekretnini na kojem je izgradio betonsku ploču, koristio kao poslovni prostor. Općinski sud je također zaključio da apelanti nikada i ni na koji način nisu bili u faktičkom posjedu spornih nekretnina, odnosno spornog dijela zemljišta i poslovnog prostora. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FbiH“ broj 6/98) i člana 425. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP), koje propisuju da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, što su uslovi koji kumulativno moraju biti ispunjeni za pružanje posjedovne zaštite.

4. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo o čemu je dao valjanje razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 425. ZPP-a propisano da će se raspravljanje po tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, pa je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da je iz provedenih dokaza nesumnjivo da su tuženi bili posljednji, mirni i faktički posjednici spornih nekretnina, te da apelanti nisu dokazali suprotno niti su dokazali čin smetanja u smislu člana 7. ZPP-a. Dalje, u odnosu na žalbeni navod apelanata o tome da su oni zakonski nasljednici i suposjednici cjelokupne imovine iza pravnog prednika parničnih stranaka sve dok se pravosnažno ne okonča ostavinski postupak, Kantonalni sud je obrazložio da sud pruža zaštitu prema posljednjem faktičkom stanju posjeda, te da pravo na posjed nema utjecaja na pružanje posjedovne zaštite, zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelanti navode da su sudovi, s obzirom na član 78. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pogrešno zaključili da oni nisu posjednici spornih nekretnina. Naime, apelanti su naveli da je ovom odredbom propisano „da nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira kada je stekao faktičku vlast na stvari“. Apelanti navode da su tokom cijelog postupka ukazivali na ovu odredbu, ali da sudovi nisu obrazložili zašto je nisu uzeli u obzir. Također, apelanti smatraju da je neprihvatljivo i obrazloženje da oni nisu dokazali stanje posljednjeg posjeda i da o tome također nije dato zadovoljavajuće obrazloženje. Apelanti smatraju da su na ovakav način stavljeni u neravnopravan položaj jer sud „jednim nasljednicima daje za pravo da koriste predmetnu imovinu, a drugima to uskraćuje“, zbog čega smatraju i da im je prekršeno pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da su sudovi jasno obrazložili da se posjedovna zaštita pruža posljednjem mirnom, faktičkom posjedniku, te da se u ovakvim sporovima ne utvrđuje pravo na posjed ili pravni osnov. Apelanti se pozivaju na odredbu člana 78. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ali ova odredba reguliše pitanje prava nasljednika na posjed, bez obzira na faktičko stanje. Međutim, u sporovima za zaštitu posjeda, posjedovna zaštita se pruža faktičkom posjedniku bez obzira na njegovo pravo na posjed ili pravni osnov, što su sudovi jasno obrazložili. Ustavni sud zapaža da apelanti osim navedenog ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da oni imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/09 (V. G., M. G., I. G., M. G. i J. G.) | Sudska praksa | Aktio