Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/09 (D.Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Jednakost supružnika
  • Razvod braka
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-453/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 453/09, rješavajući apelaciju D. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. Š. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-00 4636 od 22. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-

P-038162-07 P od 28. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Behija Ljubović-

Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-00 4636 od 22. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-038162-07 P od 28. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-038162-07 P od 28. aprila 2008. godine razveden je brak zaključen 17. oktobra 1998. godine između apelanta i Jasmine Šečić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) pred Matičnim uredom Općine Centar Sarajevo i zaveden u Matičnoj knjizi vjenčanih koja se vodi za mjesto Centar Sarajevo pod rednim brojem 501 za 1998. godinu. Presudom je utvrđeno da će djeca rođena u ovom braku, mldb. F.Š. i mldb S.Š., živjeti sa tužiteljicom, zakonskom zastupnicom, te da će apelant (otac djece) održavati redovne kontakte sa mldb. djecom na način da će djeca svaku prvu i treću sedmicu u mjesecu boraviti kod apelanta u razdoblju od ponedjeljka od 8,00 sati do srijede u 8,00 sati; svaku drugu i četvrtu sedmicu u mjesecu od srijede u 8,00 sati do petka u 8,00 sati; svaki drugi i četvrti vikend u mjesecu počevši od subote u 9,00 sati do nedjelje do 19,00 sati mldb. djeca će provoditi sa apelantom; vrijeme ljetnih raspusta mldb. djeca će provoditi tako da će u mjesecu julu biti sa tužiteljicom a u mjesecu augustu sa apelantom, s tim što će roditelj kod kojeg su djeca omogućiti onom drugom da viđa djecu; polovinu vremena zimskog raspusta mldb. djeca će provoditi sa apelantom a vrijeme vjerskih i državnih praznika mldb. djeca će provoditi naizmjenično sa roditeljima. Presudom je, također, apelant obavezan da doprinosi izdržavanju mldb. djece sa ukupnim iznosom «od 420,00 KM mjesečno, 250,00 KM za mldb. [F.Š.] i 180,00 KM za mldb. [S.Š.]» i da navedene iznose daje tužiteljici kao zakonskoj zastupnici, najdalje do petog u mjesecu za tekući mjesec, kao i da dospjele a neplaćene iznose na ime izdržavanja mldb. djece i to od dana podnošenja tužbe do donošenja predmetne presude isplati odmah pod prijetnjom prinude. Presudom je određeno i da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica tom sudu podnijela tužbu kojom je zatražila donošenje presude kojom se razvodi njen brak sa apelantom iz razloga trajno poremećenih odnosa i da je navela da je u postupku posredovanja Kantonalna javna ustanova «Porodično savjetovalište» konstatirala da bračni partneri ne žele mirenje jer je njihov odnos teško i trajno poremećen, te da traži da sud mldb. djecu povjeri njoj na skrb i odgoj uz apelantovu obavezu da plaća mjesečno izdržavanje djece u iznosu od 500,00 KM, te da djeca dva puta sedmično i to subotom i srijedom kontaktiraju sa apelantom. Navedeno je da se u odgovoru na tužbu apelant usprotivio razvodu braka i naveo da želi pokušati mirenje, da ne pristaje da se djeca povjere tužiteljici već njemu jer su djeca posebno vezana za njega jer se u posljednje vrijeme zbog postdiplomskog studija i specijalizacije na kojima je bila tužiteljica apelant više starao o njima, da ukoliko sud odredi da djeca žive sa tužiteljicom, sud utvrdi njegovo pravo da se viđa sa djecom ponedjeljkom, srijedom i petkom, svakog drugog vikenda, vjerskim i državnim praznicima naizmjenično, po pola zimskog i ljetnog raspusta kao i da plaća izdržavanje u iznosu od 450,00 KM.

4. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je Centar za socijalni rad dao stručno mišljenje u vezi s tim kod koga bi mldb. djeca trebala živjeti, na koji način će se održavati kontakti između djece i roditelja sa kojim djeca neće živjeti, te u pogledu izdržavanja. Imajući u vidu da se na osnovu iskaza apelanta i tužiteljice i drugih provedenih dokaza sud uvjerio da su razlike koje postoje između supružnika nepremostive, iako je apelant izjavio da je spreman ponovno pokušati zajednički život, Općinski sud je donio odluku da se, shodno odredbama člana 41. Porodičnog zakona FBiH, predmetni brak zbog teško i trajno poremećenih odnosa razvede. Dalje, shodno odredbama člana 305. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, ocjenjujući prvenstveno mišljenje Centra za socijalni rad, imajući u vidu da su oba supružnika jako vezana za mldb. Djecu, te kako niti jedno od supružnika nije imao nikakvih primjedbi na navedeno mišljenje Centra za socijalni rad, te uzimajući u obzir uzrast i dob djece koja su u toj osjetljivoj dobi osobito vezana za tužiteljicu, što ne znači da otac nije brižan i pažljiv, Općinski sud je donio odluku da se mldb. djeca povjere tužiteljici na staranje i odgoj i to na način kako je navedeno u izreci predmetne presude. Osim toga, Općinski sud je u vezi sa apelantovim prijedlogom da taj sud odluči da djeca budu čuvana u vrtiću, odnosno da budu kod drugog roditelja kada je jedan od njih prezauzet ili bolestan, naveo da smatra da bi donošenje takve odluke «predstavljalo prevelik ulazak u porodicu i odnose koje roditelji moraju i dužni su u interesu mldb. djece samostalno da uspostave a takva pitanja sami zajednički da rješavaju kako ih život bude postavljao».

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-08-00 4636 od 22. oktobra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su žalbeni navodi vezani za činjenično utvrđenje neosnovani. Naime, prema obrazloženju Kantonalnog suda, brak je, shodno odredbama člana 6. Porodičnog zakona FBiH, zakonom uređena zajednica života žene i muškarca a članom 41. istog zakona je propisano da bračni partner može zatražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da svi dokazi koji su provedeni u prvostepenom postupku jasno i nedvosmisleno upućuju na činjenicu da je u konkretnom slučaju došlo do trajnog i teškog poremećaja odnosa među bračnim partnerima i da je za sud u ovom postupku jedino mjerodavna navedena činjenica zbog čega žalbene navode kojima se negira postojanje trajnog i teškog poremećaja bračnih odnosa počevši od navoda o utjecaju tužiteljicinih roditelja na predmetni brak pa do ostalih pobliže navedenih u presudi smatra neosnovanim.

6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da sud, u smislu člana 304. Porodičnog zakona FBiH, odlučuje u postupku za razvod braka i o tome sa kojim će roditeljem maloljetno dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata sa roditeljem sa kojim dijete neće živjeti, kao i o roditeljskog staranju tog roditelja u smislu člana 142. stav 3. Porodičnog zakona FBiH. Navedeno je da je prije donošenja takve odluke sud obavezan zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva, u ovom slučaju Centra za socijalni rad, koji je dužan uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje (član 305. stav 1. Porodičnog zakona FBiH) a pri tom sud nije vezan zahtjevima stranaka (član 305. stav 3. Porodičnog zakona FBiH). Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju uzeto u obzir mišljenje i prijedlog organa starateljstva koje su sačinila stručna lica iz odgovarajućih oblasti, prema kojem je u interesu zajedničke mldb. djece da s obzirom na njihovu dob i uzrast budu povjerena tužiteljici na čuvanje i odgoj, te da je, s tim u vezi, odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, a imajući u vidu i korektno obrazloženje prvostepenog suda u kojem izričito stoji da se ne dovodi u pitanje to da su oboje supružnika, tj. roditelja, podjednako savjesni u obavljaju roditeljskih dužnosti. Navedeno je i da odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti kao jedno od pitanja implicira donošenje odluke o načinu održavanja osobnih odnosa s roditeljem s kojim dijete neće živjeti kao drugim pitanjem o kojem u postupku sud, shodno odredbama člana 304. stav 1. Porodičnog zakona, mora da odluči. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je za taj sud u cijelosti prihvatljiva odluka prvostepenog suda o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djece s roditeljem s kojim neće živjeti s obzirom na to da se prije svega uvažavalo mišljenje organa starateljstva i da se odlukom suda uvode sasvim ravnomjerni vremenski termini koji ne uskraćuju mogućnost proširenja tih termina izvan odlukom suda datih okvira ukoliko se stranke o tome sporazumiju. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je prvostepeni sud uskratio prava koja proizlaze iz odnosa roditelja i djeteta reguliranih Porodičnim zakonom FBiH i međunarodnim dokumentima na koje se apelant u žalbi pozivao, te da mu je sud omogućio da u približno jednakom obimu kao i tužiteljica ostvaruje roditeljsko pravo.

7. Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani i potpuno bespredmetni apelantovi žalbeni navodi da su termini ostvarivanja kontakata apelanta sa mldb. djecom nejasni jer je u pobijanoj presudi jasno navedeno kako će apelant kao otac održavati redovne kontakte sa zajedničkom mldb. djecom. Pri tom je Kantonalni sud naveo da «nije na odmet radi otklanjanja bilo kakvih nejasnoća, istaći da je odluka suda o ovom pitanju inače u cjelini saglasna sa stručnim mišljenjem organa starateljstva u postupku neovisno o tome šta je predlagao neko od učesnika u toku postupka.» Obrazloženo je da je neosnovan i apelantov žalbeni navod vezan za način na koji je određen i iznos novca za izdržavanje, te da je te iznose trebalo odrediti obostrano i za njega i za tužiteljicu. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izdržavanje određeno u skladu sa potrebama djece, te da je apelant obavezan plaćati izdržavanje iz razloga što tužiteljica kao roditelj sa kojim će zajednička mldb. djeca živjeti, kako je to i navedeno u prvostepenoj presudi, ima obavezu voditi računa o svim troškovima koji su neposredno vezani za sve životne potrebe zajedničke mldb. djece, a i zbog toga što je odredbama člana 215. Porodičnog zakona FBiH propisana obaveza oba roditelja da izdržavaju zajedničku djecu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da i u pogledu momenta od kojeg dospijeva obaveza izdržavanja prihvata obrazloženje prvostepenog suda uz napomenu da je, s tim u vezi, neosnovan apelantov žalbeni navod koji se odnosi na njegovu obavezu da isplati dospjele a neisplaćene obroke na ime izdržavanja od dana podnošenja tužbe kao i sve buduće obroke po njihovoj dospjelosti.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravom na imovinu. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je odluka o dodjeljivanju zajedničke mldb. djece na staranje tužiteljici donesena na osnovu pogrešne primjene prava jer je donesena na osnovu mišljenja Centra za socijalni rad, koje, prema apelantovom mišljenju, ne može biti jedini i isključivo opredjeljujući razlog za donošenje odluke kome će mldb. djeca biti dodijeljena na staranje, pogotovo kada je u tom pogledu obrazloženje presude samo sebi kontradiktorno budući da je u presudi navedeno i da «...to ne znači da apriori otac nije brižan i pažljiv...», zbog čega apelant smatra da je diskriminiran kao osoba muškog spola.

9. Dalje, apelant navodi da za njega i njegovu djecu pitanje termina viđanja ne može biti bespredmetno kako to navodi nadležni sud, te da je on sa tužiteljicom riješio pitanje termina za viđanje, a da Centar za socijalni rad bez posebnog razloga odstupa od tih termina i da to prihvataju neosnovano i nadležni sudovi. Prema apelantovom mišljenju, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno i zbog toga jer su sudovi utvrdili da mu pripadaju približno jednaka prava na roditeljstvo jer relevantnim Porodičnim zakonom FBiH nije isključena mogućnost da sud donese odluku kojom bi apelant imao jednaka prava kao i tužiteljica. Apelant smatra da je diskriminiran i u odnosu na pravo na imovinu jer je u postupku nesporno utvrđeno da su on i tužiteljica do donošenja presude zajednički brinuli o djeci ali da je i pored toga određeno da samo apelant snosi troškove izdržavanja kao i da isplati navodno neisplaćene obroke do presuđenja iako je on, nesporno, u to vrijeme učestvovao u izdržavanju, te da je dosuđeni iznos izdržavanja očigledno nerazmjeran troškovima koji su vezani za životne potrebe djece, budući da u vrijeme kada borave kod njega on i neposredno zadovoljava njihove potrebe.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi jasno obrazložili svoje odluke zašto su mldb. djecu dodijelili majci na staranje i čuvanje i zašto je apelant u obavezi da plaća izdržavanje mldb. djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi na detaljan način naveli termine viđanja apelanta sa mldb. djecom i da iz osporenih presuda proizlazi da se, s tim u vezi, a shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, vodilo računa o mišljenju Centra za socijalni rad, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i apelantu i tužiteljici dato približno isto vrijeme koje će provoditi sa djecom kao i da je samom odlukom prvostepenog suda, a koju je potvrdio drugostepeni sud, ostavljena mogućnost apelantu i tužiteljici da se dogovore i o terminima viđanja sa mldb. djecom i izvan okvira datih presudom, zbog čega obrazloženje presude nije kontradiktorno. Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi i prilikom određivanja apelantove obaveze na izdržavanje mldb. djece i visine te obaveze vodili računa o konkretnim potrebama djece i da su shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH donijeli predmetne odluke, zbog čega i ove navode o neravnomjerno raspoređenoj obavezi izdržavanja smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, niti takav zaključak proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, dalje, navodi i da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju koje se odnosi i na jednakost prava i odgovornosti supružnika, između ostalog, i nakon raspada braka u odnosu na pitanja privatno-pravnog karaktera međusobno i u odnosu prema djeci i pravom na imovinu.

15. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 3557/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3557/08 od 9. novembra 2011. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, također, rješavao pitanje starateljstva nad djecom i u kojoj je u pogledu navoda o kršenju prava na porodični život i diskriminaciju u vezi s tim pravom, te podržavajući praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, zaključio da odnosi roditelja i djece od momenta rođenja djeteta ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije; da taj član ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom, te ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona s tim da se ne može izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja i da svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja. Ustavni sud je, dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama predmeta AP 3557/08, zaključio da je neupitno da su osporene odluke donesene uz poštivanje relevantnih zakonski odredbi i u interesu malodobnog djeteta, te da predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život, ali da je odluka o povjeravanju mldb. djeteta tužiteljici i održavanju ličnih neposrednih kontakata između mldb. djeteta i apelanta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta i na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Istaknuto je da navedena odluka ne ometa pravo pristupa mldb. djetetu koje ima apelant, niti okončava njegov porodični život sa mldb. djetetom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza, zbog čega je zaključeno da je miješanje u apelantov porodični život u skladu sa zakonom.

16. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim, te imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona koje imaju opći karakter i primjenjuju se u svim slučajevima, Ustavni sud je u Odluci AP 3557/08 zaključio da apelant nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost svakog malodobnog djeteta i uvjetovanost odluke suda mišljenjem i prijedlogom organa starateljstva , teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantove paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocijeniti pa je odbio kao neosnovane navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

17. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci AP 3557/08, u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zaključio da «imajući u vidu sadržaj navedenog člana, da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obaveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tokom braka i u slučaju njegovog razrješenja, ovaj član ne sprječava državu u poduzimanju mjera kakve budu potrebne u interesu djece, te kako su termini ličnih kontakata apelanta sa mldb. djetetom u konkretnom slučaju utvrđeni također, na osnovu stručne ocjene i u interesu djeteta, na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba, te pristup djetetu koji je određen osporenim odlukama ne uskraćuje mogućnost za održavanje odnosa apelanta sa mldb. djetetom, dok razlike u utvrđenim terminima za apelanta i tužiteljicu kao majku imaju utemeljeno i objektivno opravdanje, te da s tim u vezi, nema kršenja apelantovog prava pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju».

18. Imajući u vidu navedeno, a budući da se i u konkretnom slučaju apelant žali na kršenje prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na porodični život i pravom na jednakost supružnika, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 3557/08 budući da se to obrazloženje u cijelosti odnosi i na konkretnu odluku. S obzirom na navedeno, te kako su i u konkretnom slučaju mldb. djeca povjerena tužiteljici na čuvanje i staranje uz određivanje tačnih i približno jednakih termina u kojima će se apelant viđati sa djecom, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu iz naprijed navedene odluke, smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani s obzirom na to da postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman tužiteljice koja ostvaruje roditeljsko staranje i sa kojom žive mldb. djeca u odnosu na prava apelanta sa kojim djeca ne žive.

19. Također, budući da iz običnog jezičkog tumačenja relevantnih odredbi Porodičnog zakona na kojim su zasnovane osporene odluke proizlazi različit tretman roditelja sa kojim dijete živi i onog koji ima pravo da sa djetetom ostvaruje lični i neposredni kontakt, a koja je distinkcija prvenstveno napravljena zbog interesa djece, koji dakle imaju prevagu nad interesima bilo kojeg roditelja, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/09 (D.Š.) | Sudska praksa | Aktio