Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/09 (V. K., Z. K. i S. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-47/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 47/09, rješavajući apelaciju Vahide Krkić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Krkić, Zahida Krkića i Suada Krkića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001665 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj P-96/04 od 7. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Krkić, Zahid Krkić i Suad Krkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, sa boravištem u USA, koje zastupa Zahid Hadžić iz Bugojna, podnijeli su 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001665 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-96/04 od 7. jula 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-96/04 od 7. jula 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001665 od 12. novembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina pobliže označenih u dispozitivu presude, zaključenog 20. augusta 1996. godine i ovjerenog u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV 3227/98 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), između njihovog prednika Idriza Krkića u svojstvu prodavca sa kupcem Veljkom Vukmanom (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se naloži Katastarskom uredu Kneževo da uspostavi katastarsko stanje kakvo je bilo prije provođenja predmetnog ugovora i da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama sa imena tuženog uz istovremeni upis njihovog prava vlasništva uz predaju u posjed.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da su apelanti tužbeni zahtjev zasnovali na tvrdnjama da je predmetni ugovor ništav jer ga nije potpisao njihov prednik Idriz Krkić, da njihov prednik ni u kojem slučaju nije mogao sam raspolagati nekretninom koja je prodata, jer je u pitanju zajednička imovina njihovog prednika i njegove supruge (Vahida Krkić), da je ugovor zaključen pod prijetnjom, silom, prinudom i prisilom, te da je predmetni ugovor, ako i jeste potpisan, zelenaški u smislu odredbe iz člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Naime, ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je da je prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora provedena cjelokupna procedura koja prethodi zaključenju ugovora (saglasnost Općinskog sekretarijata za privredu i finansije) i da su apelanti odustali od izvođenja dokaza vještačenjem vještaka grafološke struke na okolnost otklanjanja sumnje u pogledu potpisa prednika apelanata. Dalje, nisu prihvaćene tvrdnje apelanata da je njihov prednik koji je potpisao predmetni ugovor raspolagao sa nekretninom koja predstavlja zajednički stečenu imovinu njega i njegove supruge (Vahide Krkić), jer za te tvrdnje, shodno pravilu o teretu dokazivanja, nisu predložili niti izveli ni jedan dokaz. Također, Osnovni sud je utvrdio da apelanti u konkretnom slučaju nisu uspjeli dokazati da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu odredbe iz člana 141. ZOO-a, budući da nisu dostavili niti jedan dokaz da se radi o očiglednoj nerazmjeri uzajamnih davanja, odnosno nisu dokazali da je kod tuženog postojala namjera da iskoristi posebno teško stanje njihovog prednika. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 103. i 104. ZOO-a zbog čega je i drugi dio zahtjeva apelanata koji se odnosio na upis prava vlasništva i predaju u posjed odbijen.

4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001665 od 12. novembra 2008. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Obrazlažući dalje, Okružni sud je istakao da su apelanti u smislu odredbi iz člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku bili obavezni dokazati da je predmetni ugovor ništav. Nasuprot tome, u konkretnom postupku apelanti nisu dokazali da njihov prednik nije potpisao predmetni ugovor, da je raspolagao sa nekretninom koja predstavlja zajednički stečenu imovinu njega i njegove supruge, te da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu člana 141. ZOO-a. Okružni sud je istakao da grafološko vještačenje na koje se apelanti pozivaju u žalbi ne dovodi u sumnju pravilnost prvostepene odluke zbog toga što su apelanti u prvostepenom postupku odustali od provođenja ovog dokaza a nalaz i mišljenje vještaka grafologa su dostavili uz žalbu. Međutim, takav način dostavljanja dokaza, u smislu odredbe iz člana 207. stav 1. ZPP, ne smatra se novim dokazom, pogotovo u situaciji kad se u prvostepenom postupku odustane od provođenja istog dokaza. Na osnovu navedenog, Okružni sud je, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelanti navode da je prvostepeni sud potpuno pogrešno utvrdio, a drugostepeni sud potvrdio činjenice zbog kojih je njihov tužbeni zahtjev odbijen, jer smatraju da njihov prednik nije potpisao sporni kupoprodajni ugovor, da je potpis na ugovoru krivotvoren i da nije mogao sam raspolagati imovinom jer je u pitanju bračna tečevina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojem zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i ocijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je tužbeni zahtjev apelanata odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, apelanti nisu uspjeli dokazati svoje tvrdnje iz tužbe, kako one koje se odnose na formalnopravni nedostatak ugovora, jer su odustali od provođenja dokaza vještačenjem vještaka grafološke struke, tako ni tvrdnju da je u pitanju zajednička imovina, odnosno da se radi o zelenaškom ugovoru. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, utvrdio pravno-relevantne činjenice i za svoju odluku naveo razloge koje je u cijelosti kao svoje prihvatio i taj sud, uz primjenu odredaba ZOO-a. Redovni sudovi su, prema mišljenju Ustavnog suda, u obrazloženjima osporenih odluka za svoju odluku dali detaljne, jasne i precizne razloge koji ni u jednom dijelu nisu proizvoljni. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/09 (V. K., Z. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio