Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-480/09 (M. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-480/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 480/09, rješavajući apelaciju Mladena Karanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Karanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 024908 08 Gž od 16. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 024908 03 P od 24. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Karanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kuljana - Banjaluka, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 024908 08 Gž od 16. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024908 03 P od 24. oktobra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. i 18. juna 2009. godine i 23. septembra 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 02490803 P od 24. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je, na osnovu održaja, stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 19/28 upisanoj u zk.ul. broj 342. k.o. Kuljani u ukupnoj površini od 7.283 m2, što po novom premjeru odgovara k.č. broj 340/3 upisanoj u pl.broj 354. k.o. Kuljani (u daljnjem tekstu: sporna parcela), te da se obaveže tuženi Matija Jakobašić, nepoznatog boravišta (u daljnjem tekstu: tuženi), da trpi da se apelant na osnovu presude uknjiži kao vlasnik i posjednik sporne parcele sa 1/1 dijela. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 23. maja 2003. godine podnio tužbu u kojoj je naveo da je vlasnik i posjednik nekretnina koje okružuju spornu parcelu, a da je vlasnik i posjednik sporne parcele sa obimom prava 1/1 tuženi. Navedeno je da je spornu parcelu 40 godina držao u posjedu i obrađivao brat tuženog Mirko Jakobašić (u daljnjem tekstu: brat tuženog) sa kojim je apelant zaključio ugovor o razmjeni nekretnina.
3. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant na zakonit način stekao spornu parcelu i da li je bio njen savjestan posjednik. Uvidom u Ugovor o zamjeni nekretnina broj 02.0V-3719/93 od 28. septembra 1993. godine koji je zaključen između apelanta i brata tuženog sud je utvrdio da sporna parcela nije bila predmet razmjene nekretnina. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u zk. izvadak i posjedovni list za spornu parcelu utvrdio da je tuženi vlasnik i posjednik sporne parcele sa obimom prava 1/1. Dalje je sud naveo da je iz pismenih izjava Ruže Grujić i Veronike Šušić, koje su sačinjene 6. jula 2005. godine i ovjerene u Osnovnom sudu pod brojem OV-1I-80/2005, kao i apelantove izjave date na ročištu za glavnu raspravu, utvrdio da je brat tuženog nesavjestan posjednik jer je znao da sporna parcela nije njegovo vlasništvo, već vlasništvo njegovog brata - tuženog, koju mu je darovao njihov pokojni otac Joso, te da je brat tuženog spornu parcelu samo obrađivao i držao u posjedu. Navedeno je da je ocjenom svakog od provedenih dokaza, kao i svih dokaza zajedno Osnovni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan slijedom čega je i odbijen, primjenom odredbe člana 28. Zakona o svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO).
4. Također, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da apelant nije u zakonitom posjedu sporne parcele, niti da je u postupku dokazao zakonitost posjeda. Naime, apelantov pravni prednik (brat tuženog) nije imao zakonit posjed na ovim nekretninama jer posjed apelantovog prednika nije zasnovan na pravno valjanoj osnovi koja je potrebna za sticanje prava vlasništva, pa je, primjenom pravila da niko ne može prenijeti više prava nego što ga on sam ima, Osnovni sud zaključio da ni apelant nije u zakonitom posjedu jer ove nekretnine nikada nisu bile predmet nikakvog pravnog posla, niti ih je apelantov prednik (brat tuženog) mijenjao sa apelantom. Također, navedeno je da ni apelantov prednik nije bio savjestan (pošten) posjednik spornih nekretnina jer je znao da nekretnine koje posjeduje nisu njegove, već da su nekretnine njegovog brata (tuženog) a on ih je samo koristio i obrađivao. Savjestan (pošten) posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (član 72. stav 2. ZOSPO), dakle, kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika. Apelant je zaključio ugovor sa bratom tuženog 28. septembra 1993. godine a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 23. maja 2003. godine, dakle, apelant je u posjedu spornih nekretnina manje od 10 godina a također je nesavjestan jer i sam kaže u svojoj izjavi da mu je brat tuženog rekao „... oko Matijine parcele nećeš imati problema pošto ja to već 53 godine radim i to je meni od rođenog brata.“
5. Dalje je Osnovni sud istakao da je, da bi se steklo pravo vlasništva na nekretninama u smislu odredbi ZOSPO, potrebno da su kumulativno ispunjena dva uvjeta, odnosno da je posjednik nekretnine savjestan i zakonit a što apelant nije, niti je ovu činjenicu u postupku dokazao. S obzirom na to da ponuđeni dokazi od apelanta nisu pružili pouzdan osnov da se sa sigurnošću mogu utvrditi činjenice na kojima je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, sud je tužbeni zahtjev odbio, shodno odredbi člana 123. st. 1. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je, također, naveo da je prilikom donošenja svoje odluke imao u vidu sve izvedene dokaze, ali ih posebno nije obrazlagao, jer su bez uticaja na drugačiju odluku suda.
6. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 024908 08 Gž od 16. januara 2009. godine apelantovu žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj 071 0 P 02490803 od 24. oktobra 2008. godine potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda. Okružni sud je naglasio da je za sticanje svojine na nepokretnostima putem održaja na osnovu odredbe člana 28. stav 2. ZOSPO potrebno da je držalac savjestan za sve vrijeme roka potrebnog za održaj i da je njegova državina zakonita. Iz stanja spisa i izvedenog dokaza, uvidom u ugovor o razmjeni nekretnina, zaključenog između apelanta i brata tuženog, proizlazi da su oni mijenjali nekretnine u Kuljanima s pravom vlasništva i posjeda brata tuženog za nekretnine u Grubišinom Polju s pravom vlasništva i posjeda apelanta, u kom ugovoru su taksativno navedene parcele koje se razmjenjuju i kojim nije obuhvaćena sporna parcela koja se vodi na tuženom. Sud je naveo da iz izvedenih dokaza apelanta proizlazi, dakle, da apelant nije pružio dokaz da se državina sporne parcele zasniva na ugovoru o razmjeni ili drugom punovažnom pravnom osnovu, kako bi se moglo govoriti o zakonitoj državini tužioca, kao jednog od kumulativno potrebnih uslova za sticanje prava vlasništva održajem.
7. Navedeno je da je pravilan stav prvostepenog suda da brat tuženog nije ni mogao na apelanta prenijeti više prava nego ga što ga on sam ima, a državina nepokretnosti je pravo koje pripada vlasniku. Isto tako se ne bi moglo prihvatiti da je apelant savjestan držalac sporne parcele, jer ukoliko spornu parcelu i koristi, mogao je znati da ona nije obuhvaćena ugovorom o razmjeni, pošto se ona i u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu vodi na tuženom. Pored toga, Okružni sud je naveo da treba imati u vidu da u toku prvostepenog postupka apelant nije valjanim dokazima potvrdio svoju izjavu u pogledu savjesnosti posjeda, odnosno da nije znao, a niti je mogao znati da u okviru razmijenjenih nekretnina sa bratom tuženog nije obuhvaćena i sporna parcela, koja je, kako navodi, okružena ostalim razmijenjenim nekretninama, jer su u ugovoru tačno označene parcele koje su predmet razmjene bez sporne parcele.
8. Okružni sud je, također, istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da su svjedoci Veronika Sušić i Ruža Grujić u ovjerenoj pismenoj izjavi potvrdile činjenicu da je sporna parcela bila predmet razmjene između apelanta i brata tuženog, što ne proizlazi iz izjava tih svjedoka, koje u svojim izjavama, između ostalog, navode da apelant drži spornu parcelu od 1993. godine, ne navodeći da je ona bila predmet razmjene. Osim toga, u pogledu apelantovih žalbenih prigovora da je Osnovni sud bio dužan, u smislu odredbe člana 142. stav 2. ZPP, predložene svjedoke saslušati prije glavne rasprave, Okružni sud je naglasio da je taj dokaz i apelant mogao izvesti u postupku obezbjeđenja dokaza. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je apelant uz prijedlog priložio i „nalaz i mišljenje (uz žalbu) za Blažević Ružu (vjerovatno se radi o Grujić Ruži)“ iz kojih proizlazi da je ona teško pokretna. Međutim, Okružni sud je naglasio da se radi o nalazu Kliničkog centra Banjaluka od 20. maja 2008. godine, pa, kada se ima u vidu da je pripremno ročište održano 12. juna 2008. godine, proizlazi da je apelant znao o teškom zdravstvenom stanju te svjedokinje i u smislu člana 142. stav 2. ZPP mogao je predložiti u postupku predlaganja dokaza na pripremnom ročištu da se ta svjedokinja sasluša u prostorijama u kojim boravi, o čemu bi prvostepeni sud bio u obavezi da odluči, što nije predlagao. Na pripremnom ročištu od 12. juna 2008. godine apelant je predlagao provođenje dokaza čitanjem izjava svjedokinja Ruže Grujić i Veronike Sušić od 6. jula 2005. godine, koji dokaz je apelant i izveo na glavnoj raspravi. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da je apelantov navod da je Osnovni sud bio dužan da sasluša predložene svjedoke prije glavne rasprave neosnovan.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Osnovni sud odbio njegov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nije dokazao činjenice na kojim ga je zasnivao. Međutim, apelant ističe da je, upravo iz tih razloga, on predlagao da se dva svjedoka (Ruža Grujić i Veronika Sušić) saslušaju van ročišta na okolnosti iz tužbe u smislu odredbe čl. 169-171. ZPP koji je podnio 10. jula 2003. godine. Apelant navodi da je, budući da sud nije htio saslušati svjedoke van ročišta, predložio njihovo saslušanje na glavnoj raspravi jer je „više nego očito bilo potrebno njihovo saslušanje“ na bitne okolnosti jer svjedokinje u datim izjavama nisu odgovorile na sva pitanja „koja je tražio sud i koja bi im postavio apelant“. S obzirom na to da svjedoci nisu mogli doći na glavnu raspravu, apelant ističe da je i na glavnoj raspravi ponovio prijedlog da sud izađe na lice mjesta i da je on prijedlog „dokumentovao nalazima ljekara“. Zbog toga, apelant zaključuje da u konkretnom slučaju onemogućavanje apelanta da ispita svjedoke predstavlja „tešku povredu prava„ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ističe da je redovni sud donošenjem navedenih odluka povrijedio i njegovo pravo na imovinu i „to imovinu koju je dobio zamjenom za svoju imovinu u Hrvatskoj“. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti njegovu apelaciju, utvrditi povredu navedenih ustavnih prava i vratiti predmet na ponovno suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud, prilikom osvrtanja na apelantove navode o procesnim nepravičnostima zbog nesaslušanja svjedoka na način na koji je apelant predlagao (na licu mjesta), pozvao na relevantne odredbe ZPP, te u vezi s tim dao obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne izgleda proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je na pripremnom ročištu od 12. juna 2008. godine apelant predlagao provođenje dokaza čitanjem izjava svjedokinja Ruže Grujić i Veronike Sušić od 6. jula 2005. godine, koji je i izveo na glavnoj raspravi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant i u kasnijem toku parničnog postupka predlagao saslušanje ovih svjedokinja, tako da sud izađe na lice mjesta, pozivajući se na njihovu starost ali da je uz prijedlog priložio „nalaz i mišljenje za Blažević Ružu (vjerovatno se radi o Grujić Ruži)“ iz kojeg proizlazi da je ona teško pokretna. Međutim, i u vezi sa ovim dokazom Okružni sud je istakao da je apelant propustio da, s obzirom na datum dostavljenog nalaza, u smislu člana 142. stav 2. ZPP, predloži na pripremnom ročištu da se ta svjedokinja sasluša u prostorijama u kojim boravi, o čemu bi prvostepeni sud bio u obavezi da odluči, što nije predlagao.
14. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud zapaža su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i procesnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović