Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/09 (Preduzeće „Sanon“ d.o.o. Banja Luka i S. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-481/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 481/09, rješavajući apelaciju Preduzeća „Sanon“ d.o.o. Banja Luka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća „Sanon“ d.o.o. Banja Luka i Sanele Popović podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-08-001144 od 15.

januara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071- 0-Pr-07-002244-VII od 24. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće „Sanon“ d.o.o. Banja Luka i Sanela Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-001144 od 15. januara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-002244-VII od 24. oktobra 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-002244-VII od 24. oktobra 2008.

godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-08-001144 od 15. januara 2009. godine, apelanti su oglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, i to prvoapelant kao pravno lice, a drugoapelantica kao odgovorno lice, pa je prvoapelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelantica novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM. Također, prvoapelantu je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja pobliže navedenih u dispozitivu prvostepenog rješenja.

3. Osnovni sud je, nakon provedenih dokaza, utvrdio da su apelanti, 21. marta 2007. godine, u uvoznoj carinskoj prijavi Im 4 broj C-9507, koja je podnesena Carinskoj ispostavi Banja Luka, netačno prijavili robu navedenu u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: roba) kao korištenu, a ne kao novu robu, te da su na taj način „u carinskim ispravama koje su podnijeli uz carinsku prijavu za carinski postupak označili drugi kvalitet robe sa namjerom plaćanja uvoznih dažbina u manjem iznosu“. Osnovni sud je obrazložio da je postupak pokrenuo ovlašteni organ, Uprava za indirektno oporezivanje, Carinska ispostava Banja Luka (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ). U toku postupka, Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem predstavnika ovlaštenog organa, uvidom u uvoznu carinsku prijavu i zapisnik o carinskom prekršaju od 21. marta 2007. godine, pa je na osnovu tih dokaza zaključio da je nesumnjivo da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret. Naime, iz iskaza predstavnika ovlaštenog lica, Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant ovlastio špediciju, na osnovu generalne punomoći, da u njegovo ime i za njegov račun predstavlja prvoapelanta pred carinskim organima. U konkretnom slučaju, špedicija „Etrija“ dobila je informaciju od svog komitenta, prvoapelanta, da je riječ o korištenoj robi i u skladu s tim nalogom podnijela je carinsku ispravu za uvoz na carinjenje, uz eksplicitnu naznaku da se radi o korištenoj robi. Međutim, detaljnim pregledom carinskih radnika, kako je dalje naveo Osnovni sud, utvrđeno je da se radi o novoj robi koja je „bila sa niskim cijenama, pa je ovlašteni organ smatrao „da je roba sa namjerom prijavljena kao korištena, da bi se umanjila pozornost carinskih organa na samu vrijednost robe, jer bi u slučaju da je roba deklarisana kao nova, sa tako niskim cijenama, sigurno izazvala povećanu pažnju carinskih organa“.

4. Osnovni sud nije prihvatio odbranu apelanata u odnosu na to da bi odgovorno lice za carinski prekršaj koji im je stavljen na teret mogao biti špediter, obrazloživši da špediter u konkretnom slučaju ima ulogu punomoćnika koji „nastupa u ime i za račun nalogodavca-deklaranta-uvoznika, a na osnovu generalne punomoći koju je dobio od [prvoapelanta]“. Osnovni sud je stoga naveo da „položaj stranke u carinsko-pravnom prekršajnom postupku može imati samo carinski obveznik deklarant-uvoznik-izvoznik koji je nalogodavac špediteru“. Također, Osnovni sud je obrazložio da su apelanti imali vremena, od momenta utovara do pokazivanja robe ovlaštenom organu da isprave ili utvrde da je došlo do greške kod prijave i da u redovnoj proceduri sa pošiljaocem robe usaglase eventualne propuste. Naime, članom 63. Zakona o carinskoj politici je propisano da carinski organi, na zahtjev deklaranta, poništavaju već prihvaćenu prijavu, kada deklarant pruži dokaz da je roba greškom prijavljena u carinski postupak, nakon čega ispravi grešku. Također, Osnovni sud je naveo da su apelanti imali i mogućnost da prije podnošenja carinske isprave „koriste institut prethodnog pregleda robe“ koja se redovno koristi ako postoji eventualna neusaglašenost dokumentacije i stvarnog stanja, što apelanti nisu koristili. Osnovni sud je istakao i da su apelanti izjavili u zapisniku o carinskom prekršaju da se „radi o robi u originalnim pakovanjima, starijeg porijekla, da je kupljena na rasprodaji, da na fakturi pošiljaoca stoji da je roba rabljena, jer oni smatraju da roba proizvedena prije par godina, ne zadovoljava njihove standarde i da se smatra rabljenom“. Osnovni sud je zaključio da se standardi i propisi strane zemlje, konkretno Austrije, „i njihova terminologija, da jedan artikal smatraju 'iskorištenim-upotrebljenim'“ ne može imati utjecaja na uobičajene standarde i zakonske propise BiH, prema kojima se roba koja je upakovana u originalnu neotvaranu ambalažu smatra novom.

5. Okružni sud je u cijelosti odbio žalbu apelanata protiv prvostepenog rješenja, zaključivši da nisu počinjene bitne povrede prekršajnog postupka, te da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. Okružni sud je također naveo da je nesporno utvrđeno da su apelanti u carinskoj prijavi naveli da se radi o staroj, korištenoj robi, a da je ovlašteni organ utvrdio da je predmet uvoza nova roba, o čemu je prvostepeni sud dao jasna obrazloženja.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju apelacije, apelanti navode da su im navedena prava prekršena zato što odgovor ovlaštenog organa na žalbu koju su izjavili protiv prvostepene presude nikada nije uručen apelantima niti njihovom braniocu, te da je drugostepeni sud propustio navesti u svom rješenju da je apelante zastupao branilac, kao ni koje je dokaze branilac priložio. Ovo, po mišljenju apelanata, dovodi u sumnju nepristrasnost i nezavisnost sudova „a podnosiocu prekršajne prijave daje pogodnost u ovom postupku“. Također, apelanti smatraju da su osporene odluke pogrešne zato što se u njihovim radnjama i postupcima ne stiču bitna obilježja bića prekršaja koji im je stavljen na teret. Apelanti su ponovo naveli da je carinsku prijavu sačinio špediter na osnovu izvozne dokumentacije u kojoj je navedeno da je prodata i uvezena roba „sa reklamacijom“, jer je ista proizvedena prije par godina važenja i ne zadovoljava standarde zemlje izvoznice. U vezi s tim, apelanti su naveli da sudovi nisu cijenili „vrlo važnu pravnu činjenicu da roba koja se uvozi može biti moralno i materijalno rabljena“, obrazloživši šta ovi pojmovi znače. Apelanti smatraju da su naznakom izvoznika dovedeni u stvarnu zabludu jer su se „kao privrednici i poduzetnici pouzdali u činjenice navedene u dokumentaciji od strane izvoznika“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da to što odgovor na žalbu nije dostavljen apelantima ili to što je u drugostepenoj presudi propušteno u uvodu navesti da je apelante zastupao advokat i koje je dokaze priložio, ni na koji način ne može voditi kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, naročito kad se uzme u obzir da su apelanti učestvovali u postupku, da su imali branioca, te dan su predlagali i izvodili dokaze na isti način na koji je to omogućeno i drugoj strani u postupku, što nisu ni doveli u pitanje. Ustavni sud zapaža da apelanti osim navedenog ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da oni imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ove tvrdnje iznesene samo paušalno. S obzirom da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/09 (Preduzeće „Sanon“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio