Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-489/09 (S. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-489/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 489/09, rješavajući apelaciju Safete Dunić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safete Dunić, Hajrije Dunić i Ibrice Dunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 224 od 1. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001 671 od 8. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-
Varoši broj P-189/03 od 18. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safeta Dunić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Šipraga, Kotor-Varoš, podnijela je 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Rev-07-000 224 od 1. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001 671 od 8. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-189/03 od 18. jula 2005. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 489/09.
2. Hajrija Dunić i Ibrica Dunić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica i trećeapelant) iz Šipraga, Kotor-Varoš, također su 18. februara 2009. godine podnijeli apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 224 od 1. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001 671 od 8. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda broj P-189/03 od 18. jula 2005. godine. Apelacije su zavedene pod brojevima AP 490/09 i AP 491/09.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 489/09. Spojene su apelacije AP 489/09, AP 490/09 i AP 491/09.
4. Presudom Osnovnog suda broj P-189/03 od 18. jula 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da Osnovni sud obaveže «Bobar-osiguranje» AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade nematerijalne i materijalne štete po osnovu autoodgovornosti isplati iznose pobliže navedene u presudi (na ime pretrpljenih fizičkih bolova i straha, na ime umanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti i na ime troškova liječenja) odnosno ukupan iznos od 62.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da apelantima na ime buduće štete plaća mjesečnu rentu u iznosu od po 600,00 KM i to dospjele obroke odjednom sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, a one koje tek dospijevaju svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu dok za to postoje razlozi. U obrazloženju je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu tom sudu navodeći da je 7. aprila 1999. godine Ljuboja Milić upravljajući motornim vozilom na lokalnom putu Kotor-Varoš – Kruševo Brdo u mjestu Šiprage prouzrokovao saobraćajnu nesreću tako što je usljed neprilagođene brzine kretanja, vozilom sa leđa udario prvoapelanticu nanijevši joj teške tjelesne povrede zbog kojih je kod nje nastupila paraplegija zbog koje joj je potrebna tuđa njega i pomoć, te da je vozilo bilo osigurano kod tuženog po polisi pobliže navedenoj u presudi. Osim toga, navedeno je da je pred tim sudom vođen i postupak povodom tužbe apelanata protiv tuženog po istom pitanju i to pod brojem P:58/02 u kojem je 23. juna 2003. godine doneseno rješenje o mirovanju, te da je, kako niko od apelanata nije tražio da se navedeni postupak nastavi, Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrđeno da se smatra da je predmetna tužba povučena. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza detaljno navedenih u presudi utvrđeno da je Ljuboja Milić pravosnažnom presudom tog suda broj K:78/00 proglašen krivim za predmetnu nesreću, da je prvoapelantica usljed teških tjelesnih povreda zadobijenih u navedenoj nesreći ostala nepokretna kao i da je tuženi sa prvoapelanticom 19. aprila 2000. godine zaključio vansudsko poravnanje po kojem je prvoapelantici 18. septembra 2002. godine isplatio dogovoreni iznos od 10.200,00 KM.
5. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja apelanata, te da se, kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju naknade štete po osnovu osiguranja od odgovornosti, shodno odredbama čl. 90, 91. i 93. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br. 17/90, 82/90 i 81/91; u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), na konkretan slučaj primjenjuju rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju propisani članom 380. ZOO-a. Prema obrazloženju Osnovnog suda, kako osiguranje od odgovornosti pripada osiguranju imovine jer ima za cilj naknadu štete, to se na konkretan slučaj trebala primijeniti odredba navedenog člana 380. ZOO-a prema kojoj potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet a kod ostalih ugovora o osiguranju za tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je šteta nastala 7. aprila 1999. godine a tužba podnesena 18. marta 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. Pri tome je Osnovni sud naveo da se ne može smatrati «da je podnošenjem tužbe od 5. aprila 2002. godine prekinuta zastara jer da bi podnošenje tužbe imalo za posljedicu prekid zastarijevanja potrebno je da tužba bude uspješna (da tužba po kojoj je postupak uredno proveden i okončan dovede do usvajanja tužbenog zahtjeva)», kako je to propisao odredbom člana 389. ZOO-a. Budući da je postupak po ranijoj tužbi okončan rješenjem o povlačenju tužbe i kako je trećeapelant koji je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja žalbu povukao tako da je rješenje o povlačenju tužbe postalo pravosnažno 16. oktobra 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da u predmetnom slučaju nisu nastupile posljedice prekida roka zastarjelosti, te je odbio tužbeni zahtjev apelanata.
6. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-05-001 671 od 8. decembra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je žalba neosnovana ali da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je obrazložio da je članom 377. stav 2. ZOO-a propisan rok zastarjelosti potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, te je određeno da ako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme zastarjelosti krivičnog gonjenja. S obzirom na navedeno, a kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da je Ljuboja Milić pravosnažnom presudom proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz nehata iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ) za koje je propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine, to je, prema obrazloženju Okružnog suda, u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastare krivičnog gonjenja za predmetno krivično djelo koji nastaje protekom tri godine od izvršenja krivičnog djela a u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja (član 112. tačka 6. KZ), odnosno u ovom slučaju za šest godina. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud i pored toga pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata budući da je odredbama člana 941. stav 1. ZOO-a propisano da oštećeno lice u slučaju osiguranja od odgovornosti može zahtijevati naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, neposredno od osiguravača ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze. S tim u vezi, navedeno je da je u vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi bio Zakon kojim je u članu 93. stav 2. propisano da obaveza organizacije za osiguranje za naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti ne može biti veća od iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno vijeće ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos, te da je odlukom Vlade Republike Srpske o određivanju najnižih osiguranih suma na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima («Službeni glasnik RS» broj 23/98) koja je bila u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, taj iznos određen na 10.000,00 KM ako štetu pričine ostala motorna vozila. Kako je u konkretnom slučaju prvoapelantica zaključila vansudsku nagodbu sa tuženim koji joj je isplatio iznos od 10.200,00 KM i u kojoj je bilo navedeno da je isplatom tog iznosa apelantica kao oštećena u potpunosti namirena za svu imovinsku i neimovinsku štetu koja je proistekla ili može proisteći iz štetnog događaja i da se odriče bilo kakvog drugog zahtjeva za naknadu štete prema tuženom, to je, prema zaključku Okružnog suda, prvoapelantici u potpunosti namirena sva šteta koju je pretrpjela pa je žalba apelanata neosnovana.
7. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 224 od 1. decembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke nižestepenih sudova, te naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna. Vrhovni sud je naveo da je članom 93. Zakona propisano da najniže iznose na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti propisuje Savezno izvršno vijeće, odnosno Vlada Republike Srpske. Navedeno je da obaveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovu autoodgovornosti ne može biti veća od navedenog iznosa osim ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos, da ako taj iznos nije dovoljan da se naknade sve štete prouzrokovane istim štetnim događajem, prvenstveno se nadoknađuju štete nastale na licima. Istaknuto je da se, ukoliko ima više oštećenih lica a ukupna naknada premašuje taj iznos, prava oštećenih lica prema organizaciji za osiguranje razmjerno smanjuju, te da organizacija koja je isplatila jednom oštećenom licu iznos veći od onoga koji mu pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine najniže osigurane sume. Budući da je u konkretnom slučaju tuženi sa apelanticom zaključio vansudsko poravnanje na iznos od 10.200,00 KM i taj iznos isplatio apelantici, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi time izvršio svoju obavezu preuzetu prilikom osiguranja koja predviđa odgovornost, odnosno obavezu naknade štete do iznosa od 10.000,00 KM kao najniže sume osiguranja a što, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nije dovedeno u pitanje revizionim navodima da apelanti, drugoapelantica i trećeapelant, nisu sa tuženim potpisali nikakav sporazum, odnosno vansudsko poravnanje.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da su sudovi pogrešno utvrdili da je tuženi u potpunosti izmirio obavezu prema njima jer je prvoapelantica potpisujući sporazum o vansudskom poravnanju sa tuženim prihvatila samo nesporni dio štete s obzirom na to da su sve posljedice u to vrijeme bile neizvjesne i nesagledive, a ne cijelu štetu. Smatraju da je budućnost prvoapelantice neizvjesna i budući da joj njegu i pomoć pružaju apelanti koji su njeni roditelji i koji su poodmakle životne dobi, apelantica je prinuđena da osigura adekvatnu naknadu štete ili makar simbolični stalni mjesečni prihod u obliku rente bez koje ne može preživjeti. Zbog navedenog apelanti smatraju da su stavljeni u neravnopravan položaj sa tuženim jer su ih sudovi svojim odlukama doveli u veoma nepovoljan položaj sa tuženim koji im je isplatio nerazmjerno mali iznos na ime naknade štete, što ni približno ne može biti satisfakcija za štetne posljedice. Apelanti, također, smatraju da je nepravilan stav sudova da je njihovo potraživanje zastarjelo jer je rok zastare trebalo procijeniti u odnosu na vrijeme okončanja krivičnog postupka u kojem je lice koje je uzrokovalo saobraćajnu nesreću proglašeno krivim za tu nesreću, a ne prema datumu podnošenja konkretne tužbe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanata a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvoapelantica zaključila vansudsko poravnanje sa tuženim u visini iznosa koji je bio predviđen odredbama Zakona i Odlukom Vlade Republike Srpske, te da su nadležni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, Odluke i ZOO-a, obrazložili zašto apelanti nemaju pravo zahtijevati da se i njima naknadi dio štete, a takvo obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, zadovoljava standarde Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da su stavljeni u neravnopravan položaj sa tuženim jer iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti aktivno učestvovali u predmetnom postupku i imali priliku da predlažu i izvode dokaze u svoju korist, što je u skladu sa načelom ravnopravnosti stranaka. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su postojale procesne nepravilnosti u predmetnom postupku odnosno da je postupak vođen i okončan na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata da su sudovi pogrešno zasnovali svoje odluke na zaključku da je njihovo potraživanje zastarjelo budući da je iz osporenih presuda vidljivo da je, istina, prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na tom osnovu ali da je Okružni sud na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku zaključio, a što je prihvatio i Vrhovni sud, da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev neosnovan ali ne razloga koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke (zastara potraživanja u smislu člana 380. ZOO-a) nego iz razloga navedenih predmetnoj drugostepenoj presudi (zastare krivičnog gonjenja i izvršenjem obaveze isplatom ugovorenog iznosa prvoapelantici). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović