Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/09 (B.M)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Vještak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-494/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 494/09, rješavajući apelaciju B.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Mal 000910 09 Gž od 16. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 Mal 000910 04 Mal od 21. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lišnja, Općina Prnjavor, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnio je 19. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Mal 000910 09 Gž od 16. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 Mal 000910 04 Mal od 21. novembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda broj 78 Mal 000910 04 Mal od 21. novembra 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je 17. marta 2009. godine donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 494/09 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj 78 Mal 000910 04 Mal od 21. novembra 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju R.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 KM za pretrpljene fizičke bolove i strah sa zakonskom kamatom počev od 21. novembra 2008. godine do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.420,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07-u daljnjem tekstu: ZPP) sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu u krivičnom postupku pa da je, s tim u vezi, osuđujuća krivična presuda apsolutan dokaz o građansko-pravnoj odgovornosti osuđenog lica. Osnovni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, krivična odgovornost apelanta utvrđena na osnovu presude Osnovnog suda broj K-77/02 kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede koju je nanio tužitelju udarcem u predio nosa zbog čega su kod tužitelja nastale tjelesne povrede pobliže navedene u presudi.
4. S tim u vezi, navedeno je da je Osnovni sud u postupku cijenio dokaze pobliže navedene u presudi, između ostalih i krivični spis broj K-77/02 iz kojeg je kao dokazni materijal pročitana krivična presuda i medicinska dokumentacija nastala do dana štetnog događaja (uz napomenu da sva ostala dokumentacija nije od značaja u predmetnoj pravnoj stvari jer se radi o dokumentaciji pribavljenoj poslije štetnog događaja). Navedeno je da je Osnovni sud prilikom donošenja presude imao u vidu predmetnu dokumentaciju budući da je detaljno razmotreno zdravstveno stanje apelanta koji je tvrdio da zbog bolesti i njenih posljedica (moždani udar) nije bio u stanju tužitelju nanijeti predmetne povrede, a obzirom da iz navedenog krivičnog spisa i nalaza i mišljenja vještaka koji je i u konkretnom postupku izradio nalaz i mišljenje u pogledu povreda tužitelja, proizilazi da je apelant i pored konstatiranih oboljenja mogao nanijeti predmetne povrede tužitelju i zadati udarac stisnutom šakom u predio nosa zbog kojeg je kod tužitelja nastao prijelom nosa. Imajući u vidu navedene činjenice iz krivičnog postupka, kao i da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužitelj doprinio nastanku štete, te da je nesporno da je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha, Osnovni sud je na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 78 0 Mal 000910 09 Gž od 16. januara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju presude navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje koje i Okružni sud prihvata kao pravilno a koje, shodno odredbama člana 433. ZPP u sporovima male vrijednosti ne može biti predmetnom preispitivanja u žalbenom postupku. S tim u vezi, Okružni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja vidljivo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da su neosnovani i žalbeni navodi da tužitelj izvedenim dokazom - čitanjem krivičnog spisa - nije dokazao apelantovu odgovornost jer čitanje kompletnog spisa podrazumijeva čitanje svih podnesaka koji se nalaze u spisu pa i prvostepene presude Osnovnog suda broj K-77/02 od 2. decembra 2002. godine iz koje proizilazi da je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede koju je nanio tužitelju a koja je opisana u predmetnoj prvostepenoj presudi. Nadalje, Okružni sud je naveo da je na pripremnom ročištu tužitelj predložio da se na glavnoj raspravi izvede dokaz čitanjem predmetnog krivičnog spisa i medicinske dokumentacije koja se nalazi u krivičnom spisu, vještačenje po vještaku medicinske struke poimenično navedenom u presudi koji je specijalista patologije i sudske medicine, zaposlen u Kliničkom centru Doboj, na okolnosti kvalifikacije povrede i intenziteta dužine trajanja fizičkih bolova i straha koje je tužitelj pretrpio usljed povrede. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, i pored toga što su tačni žalbeni navodi da je članom 77. ZPP propisano da su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, predložiti dokaze koje žele izvesti u toku postupka i na pripremno ročište donijeti isprave koje žele upotrijebiti kao dokaz, u smislu odredbe člana 134. stav 3. ZPP-a nema zapreke da sud sam pribavi spis koji se nalazi kod tog suda pogotovo obzirom na činjenicu da tužitelj nije imao mogućnosti da izuzme spis već samo da eventualno izvrši uvid u spis što je i omogućeno tužitelju. Kako je predloženi dokaz čitanjem predmetnog krivičnog spisa bio izveden na glavnoj raspravi kao dokaz i bio dostupan i apelantu u smislu da izvrši uvidu u taj spis do glavne rasprave, te kako je izvođenje navedenog dokaza predloženo na pripremnom ročištu, Okružni sud je naveo da nepostupanje tužitelja - nedonošenje spisa kao dokaza na pripremno ročište - shodno odredbama člana
77. ZPP-a ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupku niti je od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
6. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 82. stav 2. i člana 156. ZPP-a jer nije apelantu dostavio nalaz i mišljenje vještaka prije održavanja glavne rasprave. Naime, Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je predmetni nalaz i mišljenje dostavljen apelantu 21. augusta 2008. godine a da je glavna rasprava održana 21. novembra 2008. godine te da apelant u vrijeme dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka nije obavijestio sud o angažiranju punomoćnika zbog čega Okružni sud, nasuprot žalbenoj tvrdnji apelanta, smatra da je prvostepeni sud poštujući rok iz člana 82. stav 2. i člana 156. ZPP-a izvršio dostavljanje nalaza i mišljenja vještaka apelantu. Okružni sud je obrazložio i da je vještak koji je davao nalaz i mišljenje u konkretnom predmetu, specijalista sudske medicine i patologije i da raspolaže stručnim znanjem za razjašnjenje činjenica da li je povreda koju je pretrpio tužitelj uslovila trpljenje fizičkog bola i straha i stepen tog trpljenja te da okolnost da je isti vještak vještačio za potrebe krivičnog postupka ne dovodi u sumnju nalaza vještaka koji je dat u konkretnom postupku. Ovo stoga što je rješenjem o određivanju vještačenja određeno vještačenje navedenog vještaka na osnovu predložene medicinske dokumentacije na osnovu koje se vještak izjasnio o trpljenju bola i straha kod tužitelja obzirom na stepen njegove povrede a ne na njegov subjektivni doživljaj tog stanja zbog čega je Okružni sud odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanta kojima je osporavao vjerodostojnost pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, Okružni sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanta da je vještak koji je vještačio u ovom predmetu trebao izvršiti očitanje rendgenskog snimka i na osnovu tako očitanog snimka vještačiti jer je vještačenje izvršeno na osnovu medicinske dokumentacije o povredama tužitelja-ljekarskog uvjerenja iz doma zdravlja i na osnovu nalaza specijaliste radiologa koji je mjerodavan i stručan za očitanje rendgenskog snimka i koji ga je očitao.
7. Pored toga, Okružni sud je obrazložio i da kod činjenice da je tužitelj na pripremnom ročištu predložio da navedeni vještak izvrši vještačenje a kako apelant nije imao nikakvih primjedbi na ličnost vještaka, kako apelant u toku postupka nije podnosio ni zahtjev za izuzeće navedenog vještaka, te kako se vještačenje istog vještaka i u krivičnom i u parničnom predmetu istog suda ne može poistovjetiti sa situacijom kada je sudija u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda budući da se u ovom slučaju ne radi o istom predmetu, nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 153. u vezi sa članom 357. ZPP-a. Okružni sud je naveo, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje zasnovano na pismenom nalazu i mišljenje vještaka medicinske struke u pogledu trpljenja fizičkog bola i straha i stepena povrede, da smatra da je iznos naknade koji je dosuđen tužitelju na ime nematerijalne štete adekvatna novčana satisfakciju te da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega su, prema zaključku Okružnog suda, neosnovani i žalbeni navodi o pogrešno primijenjenom materijalnom pravu (kako u pogledu odlučivanja o tužbenom zahtjevu tako i u pogledu dosuđenih troškova postupka).
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da obrazloženja presuda nemaju razloge o odlučnim činjenicama i da su zbog toga nepotpuna jer tužitelj nikada nije dokazao njegovu krivicu niti je vještačenje izveo stručnjak odgovarajuće struke kao ni da predmetni vještak nije mogao vještačiti u parničnom postupku jer je već obavio vještačenje u krivičnom postupku. Apelant navodi i da na glavnom pretresu nije pročitana krivična presuda iako nadležni sudovi tvrde da jeste te da se presuda zasniva na dokazima-krivičnoj presudi-koji nije proveden na glavnoj raspravi jer ga tužitelj i nije predložio na pripremnom ročištu te da je tužitelj morao dokazati da nije mogao izdejstvovati kopiju medicinske dokumentacije i predmetne krivične presude. Apelant navodi i da vještačenje nije mogao izvesti isti vještak koji je vještačio i u krivičnom postupku jer je članom 153. u vezi sa članom 357. ZPP-a to zabranjeno i trebao je biti izuzet kao i da nije mogao cijeniti objektivni nego subjektivni osjećaj bola tužitelja. Apelant smatra da kao dokaz nije moglo poslužiti uvjerenje doktora koji je liječio tužitelja u domu zdravlja niti je trebalo smatrati da je nalaz i mišljenje iz rentgen kabineta izvorni medicinski dokument već se radi o izvedenom dokumentu te da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđeno time što je drugostepeni sud bio dužan i pored drugačijih zakonskih određenja, direktno primijeniti Evropsku konvenciju i ispraviti sve pogrešno utvrđene činjenice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka koji je uključivao i čitanje predmetnog krivičnog spisa, nesporno utvrdili da je apelant odgovoran za nematerijalnu štetu koju je pretrpio tužitelj te da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezati apelanta da mu naknadi nematerijalnu štetu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega navode apelanta o nedovoljno obrazloženim presudama, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP-a, zašto je apelant ako je smatrao da sporni vještak ne može dati svoj nalaz i mišljenje i u parničnom postupku, trebao tražiti izuzeće tog vještaka, a što apelant nije učinio pa Ustavni sud i navode apelanta vezane za pogrešnu primjenu procesnog prava usljed dopuštanja sudova da predmetni vještak izvede vještačenje u konkretnom slučaju iako je vještačio i u krivičnom predmetu, smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud i navode apelanta da je nadležni prvostepeni sud pogrešno primijenio procesno pravo kada je dopustio da tužitelj izvede dokaz - čitanje krivičnog spisaa da taj dokaz nije predložio na pripremnom ročištu, smatra neosnovanim budući da iz osporenih presuda proizilazi da je tužitelj na pripremnom ročištu predložio izvođenje navedenog dokaza.
13. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta da vještak u konkretnom predmetu nije mogao cijeniti nalaz iz rentgenskog kabineta i ljekara koji je liječio tužitelja budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su navedeni nalazi sastavni dio medicinske dokumentacije koja se nalazila u krivičnom spisu a na osnovu koje je, između ostalog, i utvrđivana odgovornost apelanta za nanesenu štetu. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, a u kontekstu zaključaka iz prethodnih tačaka ove odluke vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant u apelaciji ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizilazilo da je u konkretnom postupku diskriminiran, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Apelant, također, smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije jer nadležni drugostepeni sud nije direktno primijenio Evropsku konvenciju i pored zakonske zabrane preispitao utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju imao mogućnost da u prvostepenom postupku predlaže i izvodi dokaze u svoju korist te da, shodno zakonskim odredbama, izjavi žalbu protiv prvostepene odluke što je apelant i učinio. Činjenica da je apelant bio nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem a da ZPP u sporovima male vrijednosti, kakav je i konkretan, ne dopušta preispitivanje prvostepene presude u žalbenom postupku u odnosu utvrđene činjenice, ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek posebno ako se ima u vidu da je apelanta imao i koristio zakonsku mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović