Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/09 (M. Đ.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine · čl. 99, 101
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 72
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-495/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 495/09, rješavajući apelaciju Mirjane Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Đukić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev 30/08 od 12. decembra 2008. godine, Gž 2/07 od 17. juna 2008. godine i P 156/05 od 7. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Predrag Đ. Radulović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 17. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev 30/08 od 12. decembra 2008. godine, j Gž 2/07 od 17. juna 2008. godine i presude broj P 156/05 od 7. decembra 2006. godine.
2. Presudom Suda BiH-prvostepenog parničnog vijeća broj P 156/05 od 7. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice za poništenje rješenja Obavještajno sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine kao tužene (u daljnjem tekstu: OSA BiH- tužena) broj 01-5776/123 od 29. decembra 2004. godine i rješenja broj 07-1408 od 14. februara 2005. godine, i zahtjev za obavezivanje tužene da apelanticu vrati na ranije radno mjesto ili drugo u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, te da joj isplati iznos od 19.090,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku od petnaest dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH-prvostepeno parnično vijeće postupalo po tužbi apelantice u kojoj je navela da joj je prestao radni odnos kod tužene, zbog viška zaposlenika, jer je u toku transformacije predviđen manji broj izvršilaca. Rukovodstvo tužene nije ispunilo obavezu iz člana 72. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 i 60/10 – u daljnjem tekstu: Zakon o radu u institucijama), jer joj nije pokušalo naći zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Nije joj omogućen otkazni rok od 30 dana pa su povrijeđene i odredbe članova 79. i 80. navedenog zakona. Apelantica je navela da je uzorna radnica koja ima ukupno 38 godina i 26 dana penzionog staža, da je ispunjavala opće i posebne uslove, ali da su primljeni radnici sa daleko lošijim karakteristikama. Apelantica je naglasila da su rješenja tužene protivna odredbama čl. 73, 75, 77, 79, i 80. Zakona o radu u institucijama i članu 99. Zakona o obavještajno sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH br.12/04 i 20/04 – u daljnjem tekstu: Zakon o OSA BiH).
4. Sud BiH-prvostepeno parnično vijeće je, nakon što je izvršio uvid u materijalne dokaze i njihov sadržaj, kao i iskaz apelantice u svojstvu stranke, ocjenjujući ih savjesno i brižljivo, svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno a u skladu sa članom 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» broj 13/04), zaključilo da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Naime u toku postupka je utvrđeno da je donošenju spornih rješenja tužene, prethodilo njeno osnivanje na osnovu Zakona o OSA BiH, te gašenje entitetskih Obavještajno-sigurnosnih službi. Tužena je nakon donošenja osporenih rješenja apelantici isplatila iznos od 4.957,20 KM na ime otpremnine, te je apelantica 31. decembra 2005. godine ostvarila pravo na penziju. Sud BiH je u konkretnom predmetu ocijenio relevantnim slijedeća pitanja «da li su rješenja tužene, čije je poništenje predmet tužbenog zahtjeva, donesena u skladu sa važećim materijalno-pravnim propisima, ili su njima povrijeđena određena prava koja pripadaju apelantici po osnovu radnog odnosa, te da li je tužena dužna uspostaviti apelantici radno pravni status i isplatiti joj na ime naknade plaća ukupan iznos od 19.090,00 KM».
5. Sud BiH je obrazložio, da je autonomno pravo poslodavca, u slučaju ukidanja radnih mjesta, da ocijeni kojem će kriteriju dati prednost prilikom odlučivanja kojeg će od uposlenika rasporediti na radno mjesto kada ispunjavaju jednake uslove. U toku postupka je utvrđeno da je nakon ukidanja Organizacione jedinice-Centar OBS-a u Banjoj Luci, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene, formiran Terenski ured/Kancelarija Banja Luka u kojem je bilo predviđeno samo jedno radno mjesto sa SSS. Prilikom izbora kandidata na navedeno radno mjesto primljena je Ljiljana Kalaba po zanimanju elektro tehničarka-tehničarka za računsku tehniku, koja je ranije radila u entitetskoj službi kao operatorka za unos podataka-daktilograf, i dodatno se educirala na seminarima i kursevima «prema dokazima tužene označenim pod brojem 9., 10. i 11.». Dalje je obrazloženo da je navedena odluka o prijemu «diskreciono pravo rukovodioca tužene, a činjenica da je u odnosu na apelanticu prednost data drugoj zaposlenici, ima opravdanja u stručnoj spremi, budući da Ljiljana Kalaba posjeduje SSS, IV-stepen, zatim u njenom dodatnom obrazovanju i usavršavanju za poslove koje će obavljati». Sud BiH je istakao da je odredbom člana 40. stav 4. Zakona o OSA BiH, određeno da pored posebnih uslova za radni odnos, lice treba da ima odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanja propisana Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Agencije BiH. Također, i u općem aktu tužene «Kriterijima (sigurnosne) provjere za zaposlenje kandidata u OSA BiH, kao opredjeljujući faktori na osnovu kojih će Komisija donijeti odluku o daljem statusu preuzetog radnika Agencije su: pozitivne ocjene rada, viši stupanj obrazovanja, stručnost za rad u Agenciji, kursevi, seminari, posebne stručne vještine i znanje stranih jezika».
6. Sud BiH je naglasio da apelantica ni u tužbi ni u toku parničnog postupka konkretnim činjenicama nije ukazala da je tužena prilikom donošenja osporenih rješenja zanemarila, ili pogrešno procijenila bilo koji bitan elemenat na osnovu kojeg bi bila dužna zadržati apelanticu u radnom odnosu. Dalje Sud BiH je ocijenio da ne postoji ni zakonski osnov za obavezu tužene, kao specifične ustanove, da apelantici pokuša naći odgovarajuće zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je zaključio da je neosnovan stav apelantice da je tužena, donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa, povrijedila član 72. Zakona o radu u institucijama. Također zaključeno je da tužena nije bila obavezna poštivati otkazni rok od 30 dana iz člana 73. stav 1. niti u konkretnom slučaju primijeniti odredbe čl. 73., 75., 77., 79. i 80. istog zakona. Činjenicu da je tužena pobijano rješenje donijela nakon proteka roka od 90 dana koji je propisan članom 99. stav 1. Zakona o OSA BiH, Sud BiH nije ocijenio štetnom po apelanticu, budući da joj je radni odnos duže trajao, to jest do 31. decembra 2004. godine. Dalje je konstatirano da je, u slučaju prestanka radnog odnosa, zbog viška radne snage u smislu člana 55. Zakona o OSA BiH, tužena bila dužna isplatiti otpremninu, što je i učinjeno budući da je apelantica po tom osnovu primila 4.957,20 KM.
7. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju dokazano da primljena uposlenica ima veći stepen stručne spreme (SSS, IV-stepen) od apelantice (SSS, III-stepen), budući da je u dodatnoj edukaciji usavršavala vještine koje su joj potrebne za obavljanje zadataka na radnom mjestu administrativni službenik u Terenskom uredu -Direktorat za operacije, dok se okolnost da je apelantica samohrana majka nije se mogla ocijeniti kao opredjeljujući kriterij na osnovu kojeg bi tužena bila obavezna zadržati je u radnom odnosu. Imajući u vidu da apelantica nije dokazala da su osporena rješenja tužene nezakonita, Sud BiH je odbio tužbeni zahtjev za njihovo poništenje, zaključujući da u konkretnoj situaciji ne postoji pravni osnov za obavezivanje tužene da apelanticu vrati na ranije radno mjesto ili radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, te da joj isplati na ime naknade plaće iznos od 19.090,00 KM.
8. Odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Suda BiH-prvostepenog parničnog vijeća broj P 156/05 od 7. decembra 2006. godine, Sud BiH-drugostepeno građansko vijeće, presudom broj Gž-
2/07 od 17. juna 2008. godine odbilo je žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Sud BiH-drugostepeno građansko vijeće je u obrazloženju presude u cijelosti ponovio činjenično obrazloženje i pravne stavove prvostepenog suda, te zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita. Naglašeno je da apelantica u prvostepenom postupku nije dokazala da je kod donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminirana zbog svoje nacionalnosti, jer to «prema pravilnom zaključku prvostepenog vijeća, ne proizlazi iz provedenih dokaza, a naročito ne iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice od 29. decembra 2004. godine, čija je ocjena zakonitosti i bila predmet tužbenog zahtjeva».
10. Sud BiH je ocijenio da nije odlučno za rješenje konkretnog spora, pozivanje apelantice na dio sadržaja odgovora na tužbu tužene od 4. oktobra 2006. godine vezanog za član 37. stav 3. Zakona o OSA BiH, smatrajući da ni taj dio odgovora ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenih pravno relevantnih činjenica. Cijeneći primjenu materijalnog prava, zaključeno je da je isto pravilno primijenjeno i protumačeno onako kako je to ocijenilo i prvostepeno vijeće. Pozivanje apelantice na povredu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) drugostepeno vijeće Suda BiH nije uvažilo, ocjenjujući da prema apelantici nije učinjena diskriminacija ni po kojem osnovu, pa ni po osnovu njene nacionalnosti, budući da joj je radni odnos prestao iz drugih razloga (zbog ukidanja radnog mjesta i objektivnog utvrđenja da je višak radne snage)
11. Sud BiH u revizijskom vijeću je presudom broj Rev-30/08 od 17. juna 2008. godine odlučujući o reviziji apelantice protiv presude drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj Gž-
2/07 od 17. juna 2008. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. Sud BiH je naveo da je u osporenoj presudi prihvaćeno činjenično utvrđenje prvostepene presude, prema kojem je donošenju spornih rješenja o prestanku rada apelantice, prethodilo osnivanje tužene na osnovu Zakona o OSA BiH, te prestanak rada entitetskih obavještajno sigurnosnih službi. Apelantica je preuzeta na rad u OSA BiH iz bivše Obavještajno sigurnosne službe Republike Srpske u skladu sa članom 99. navedenog zakona tj. od 1. juna 2004. godine, s tim da će konačnu odluku o statusu preuzetih zaposlenika i zasnivanju radnog odnosa u OSA BiH, donijeti generalni direktor nakon procesa provjere predviđenog članom 101. istog zakona u roku od 90 dana (stav 1. člana 99. navedenog zakona). Sud BiH je naglasio da je nakon obavljenog procesa provjere tužena, na osnovu člana 60. stav 1. tačka g) navedenog zakona donijela rješenje broj 01-5776/123 od 29. decembra 2004. godine o prestanku radnog odnosa apelantice, «ne zbog diskriminacije po nacionalnoj osnovi, kako to ona neosnovano smatra, nego zbog toga što je ukinuta Organizaciona jedinica Centar Obavještajno sigurnosne službe Republike Srpske, a osnivanjem OSA BiH i prestankom s radom entitetskih obavještajnih službi, smanjen je i broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema, što je za posljedicu imalo da je preuzet jedan broj zaposlenika, a ostao je višak zaposlenika te spreme, među kojim i apelantica, koja je radila na radnom mjestu operater za unos podataka-daktilograf i ima SSS III stepen, koje je ukinuto ukidanjem navedene organizacione jedinice, a zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u uslovima reorganizacije».
12. Sud BiH je zaključio da suprotno navodima apelantice, tužena nije bila obavezna, niti je bila u mogućnosti da apelanticu rasporedi na drugo radno mjesto ili da je osposobi za rad na drugim poslovima. Sud BiH je naglasio da je tačno da je članom 37. stav 3. navedenog zakona propisana obaveza da struktura zaposlenih odražava nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva, ali po ocjeni Suda BiH to ne znači diskriminaciju po nacionalnoj osnovi za apelanticu, budući da je i njoj omogućeno da učestvuje u popunjavanju radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere, te se ne radi o povredi Ustava Bosne i Hercegovine i povredi člana 14. Evropske konvencije. Osim navedenog, osnovni razlog prestanka rada apelantice je ukidanje njenog radnog mjesta i ishod rezultata provjere u kojem je ona učestvovala sa ostalim pretendentima, te enormno smanjenje uposlenika sa srednjom stručnom spremom nakon izvršene transformacije i formiranja OSA BiH umjesto entitetskih sigurnosnih službi. Dalje je zaključeno da oba nižestepena vijeća pravilno smatraju da je direktor tužene, nakon izvršene provjere, koristio svoje diskreciono pravo kada je dao prednost kandidatima za koje je utvrđeno da će uspješnije obavljati poslove u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta. Također, ocijenjen je pravilnim zaključak drugostepenog vijeća da apelantica nije dokazala da je diskriminirana zbog svoje nacionalnosti, niti to proizlazi iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku, niti se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su obje nižestepene presude, pravilno primijenile materijalnopravne propise koji su pobliže navedeni u osporenim presudama.
13. Apelantica smatra da je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, te «suprotnošću sa odredbom člana 14. Evropske konvencije». Apelantica je navela «da takav zaključak jasno proizlazi iz odgovora na tužbu tužene od 4. oktobra 2006. godine, pod brojem P 217/06 u kojem stoji, na trećoj strani da je: prilikom donošenja odluka o izboru uzimao se u obzir dosadašnji rad kandidata, kao činjenica da li se ukida radno mjesto na kome je zaposlenik radio. Također, prilikom odabira kandidata morala se ispoštovati odredba člana 37. stav 3. Zakona o obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH, prema kojoj struktura zaposlenih u Agenciji treba da generalno odražava nacionalnu strukturu prema posljednjem popisu stanovništva (struktura Obavještajno-sigurnosne službe Republike Srpske do dana tranzicije bila je gotovo jednonacionalna-od ukupno 396 zaposlenika, bilo je 388 zaposlenika srpske nacionalnosti) i predviđen anacionalna struktura je neminovno uticala i na odluku o izboru kandidata, jer se morala ispoštovati odredba člana 37. stav 3. Zakona o obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH». Apelantica smatra da je tužena svojim navedenim odgovorom priznala da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti, što znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa». Također, smatra da je pravni osnov apelacije utemeljen na odredbama «čl. 72, 78, 79, 87. i 88. Zakona o radu u institucijama kao i odredbama čl. 11, 37, 44. stav 1. tačka a) 99. stav 1. i člana 101.Zakona o OSA BiH».
14. U Zakonu o obavještajnoj i sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 12/04 i 20/04) relevantne odredbe glase:
Član 101. stav 1.
Predsjedatelj, na prijedlog generalnog direktora, imenuje jedno ili više povjerenstava za provjeru,( …) Povjerenstvo (a) za provjeru ima odgovornost utvrditi ispunjavaju li uposleni u Agenciji uvjete za prijem u radni odnos u Agenciju utvrđene u Poglavlju V. ovog zakona, kao i druge kriterije koje je utvrdio generalni direktor, a odobrilo Vijeće ministara.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke Suda BiH dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u odnosu na navode apelacije koji se odnose na nepravilnu primjenu odredaba Zakona o radu u institucijama i odredaba Zakona o OSA BiH, u cijelosti ispitali tužbeni zahtjev apelantice, te svoje odluke dovoljno jasno obrazložili. Osim toga, apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Aapelantica navodi da joj je povrijeđeno i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije što po apelantici.«jasno proizlazi iz odgovora na tužbu tužene od 4. oktobra 2006. godine, pod brojem P 217/06». S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno–pravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim stavovima ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Naime, u konkretnom slučaju apelantici je omogućeno da učestvuje u popunjavanju radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere, a na radno mjesto za koje je propisana SSS, nakon izvršene provjere, direktor tužene je koristio svoje diskreciono pravo i dao prednost kandidatu Ljiljani Kalaba, koja posjeduje veći stepen stručne spreme (SSS, IV-stepena) za koju je utvrđeno da će, s obzirom na nivo stručne spreme, njeno dodatno obrazovanje i usavršavanje uspješnije obavljati poslove radnog mjesta administrativnog službenika u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta, od apelantice koja ima SSS.
20. S obzirom na navedeno, u situaciji kad je osnivanjem OSA BiH i prestankom rada entitetskih obavještajnih službi smanjen broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema, što je imalo za posljedicu višak zaposlenika među ostalim i apelantice, Ustavni sud smatra da paušalne tvrdnje apelantice da je diskriminirana po nacionalnoj osnovi, same po sebi, bez dostavljanja konkretnih dokaza očigledno ne predstavljaju povredu ovog apelanticinog prava. Ovo stoga što apelantica nije dostavila dokaze koji bi, prima facie ukazivali da je prema apelantici drugačije postupano u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, već upravo suprotno tome, iz stanja spisa proizilazi da je apelantici omogućeno da kao i ostali uposlenici, shodno odredbama Zakona o OSA BiH, učestvuje u popunjavanju radnih mjesta kod tužene. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović