Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5/09 (S. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 5/09, rješavajući apelaciju Stipe Šimunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Šimunovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000 595-A od 15. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu, broj 046-1-P-02-000 188 od 15. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipo Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Bešpelja, Općina Jajce, kojeg zastupa Delisa Madžo, advokatica iz Jajca, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 595-A od 15. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 046-1-P-02-000 188 od 15. jula 2007. godine. Apelacija je registrirana u sudskom upisniku za 2009. godinu.

2. Presudom Općinskog suda broj 046-1-P-02-000 188 od 15. jula 2007. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, v. sp. 20.000,00 KM, u parničnom postupku radi naknade štete, te je tuženi „Rudnici boksita“ d.o.o. Jajce obavezan apelantu kao tužitelju, na ime naknade štete na parceli zvana „Pećina“, upisana u p.l. broj 160 k.o. Donji Bešpelj, označenoj kao k.č. broj 9/16, upisana zk. ul. broj 423 k.o. Donji Bešpelj, isplatiti iznos od 8.756,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 30. septembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantu naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.521,00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan temeljem odredbe člana 49. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pa je primjenom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima dosudio apelantu ukupan iznos od 8.756,38 KM na ime naknade štete, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbio. Odluku o troškovima Općinski sud je temeljio na odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), navodeći da su ukupni troškovi u konkretnom parničnom postupku iznosili 5.730,00 KM, te kako je apelant uspio sa oko 44% svog tužbenog zahtjeva, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude.

4. Protiv prvostepene presude Općinskog suda obje parnične stranke su blagovremeno podnijele žalbu.

5. Apelant je žalbom prvostepenu presudu Općinskog suda od 15. jula 2007. godine pobijao samo u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka sa prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i da mu se dosude troškovi u ukupnom iznosu od 5.730,00 KM, kao i troškovi sastava žalbe u iznosu od 240,00 KM. U žalbi je apelant istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je dosudio troškove parničnog postupka s obzirom na vrijednost spora koja je označena u tužbi (20.000,00 KM), umjesto prema vrijednosti preciziranog tužbenog zahtjeva (8.756,38 KM), kojem je pobijanom presudom u cijelosti udovoljeno. Također, apelant je naveo da je on u trenutku sastava tužbe označio veću vrijednost spora, ne znajući visinu štete koja je utvrđena tek nakon obavljenog vještačenja, pa je na glavnoj raspravi smanjio tužbeni zahtjev i istovremeno označio i novu vrijednost spora. U tom smislu, apelant smatra pogrešnom odluku prvostepenog suda kojom su mu dosuđeni troškovi razmjerno uspjehu u sporu prema vrijednosti spora koju je prvobitno označio u tužbi.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 595-A od 15. oktobra 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i tuženog, te potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 15. jula 2007. godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi iz žalbe koji se tiču pravilnosti odluke prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je istakao da je vrijednost spora obavezni element tužbe i da predstavlja osnov za određivanje sudske takse na tužbu i na radnje koje stranke poduzimaju u postupku na koje se plaća sudska taksa, kao i za odmjeravanje nagrade za rad punomoćnika advokata, predviđene Tarifom o troškovima i nagradi za rad advokata u FBiH, koji ulaze u troškove parničnog postupka. Dalje je navedeno da se vrijednost spora utvrđuje s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe na osnovu činjeničnih navoda tužbe, te da se utvrđena vrijednost spora ne može mijenjati u toku postupka i da je eventualno označavanje vrijednosti spora drugačije od prvobitno označenog i utvrđenog bez ikakvog djelovanja. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je za određivanje troškova postupka mjerodavna vrijednost spora koju je apelant označio u tužbi, a ne vrijednost preciziranog tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 386. stav 2. u vezi sa članom 316. ZPP kada je apelantov uspjeh u sporu utvrdio prema vrijednosti spora koju je apelant označio u tužbi i dosudio mu razmjeran iznos troškova prema uspjehu u sporu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude temeljem odredbe člana 226. ZPP.

8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud iskazali pogrešan stav kada su mu dosudili troškove parničnog postupka razmjerno prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu u odnosu na iznos od 20.000,00 KM, umjesto da su mu dosuđeni troškovi postupka u cijelosti, imajući u vidu da je apelant smanjio tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, a prema tako smanjenom i preciziranom tužbenom zahtjevu sud mu je i dosudio traženi iznos u cijelosti, zbog čega apelant smatra da je „uspio u sporu 100%“. Dalje, apelant je istakao da je pogrešan stav drugostepenog suda da se utvrđena vrijednost spora ne može mijenjati u toku postupka, s obzirom na to da takav stav, prema apelantovom mišljenju, demantira odredba člana 321. stav 3. ZPP. Slijedom navedenog, apelant je naveo da je drugostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 386. stav 2. ZPP, proizvoljno tumačio citiranu zakonsku odredbu, te na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Stoga je apelant od Ustavnog suda tražio da usvoji predmetnu apelaciju, preinači osporene odluke i dosudi mu troškove postupka u cijelosti, odnosno u iznosu od 5.730,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanja, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije slijedi da se apelant žali na primjenu materijalnog prava Općinskog i Kantonalnog suda u pogledu dosuđenih troškova predmetnog parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kojom se potvrđuje prvostepena presuda u cijelosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, okončanog osporenom presudom drugostepenog suda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5/09 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio