Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/09 (A. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 515/09, rješavajući apelaciju Ane Kasipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Kasipović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 964 od 11. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1084/05 od 26. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Kasipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Mahmud Husedžinović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 964 od 11. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1084/05 od 26. septembra 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 15. septembra 2009. godine dostavom Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 537 od 26. augusta 2009. godine.
2. Apelantica je Osnovnom sudu 10. novembra 2005. godine podnijela tužbu protiv Grada Banja Luka, Pejić Drage i Zavoda za izgradnju AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i predaje dvosobnog stanu u Banjoj Luci u ul. Rudarska br. 211 (u daljnjem tekstu: predmetni stan.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-1084/05 od 26. septembra 2008. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je apelantica zaključila 10. februara 1981. godine sa SIZ-om stanovanja Banja Luka, na osnovu kojeg je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zatim da se naloži drugotuženom Dragi Pejiću da iseli iz stana, te da stan slobodan od lica i stvari preda apelantici u posjed i slobodno raspolaganje. Dalje, istom presudom obavezana je apelantica da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 KM i drugotuženom 870,00 KM, što ukupno iznosi 1.620,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 1995. godine kada je na osnovu rješenja prvotuženog u stan uselio drugotuženi koji je sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju stana. Dalje je navedeno da je nesporno da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana do 19. aprila 2000. godine, da je u posjedu stana drugotuženi, da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 10. novembra 2005. godine, te da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana organu uprave. Nesporno je da je apelantica navedeni zahtjev za povrat stana podnijela 1. decembra 2003. godine nadležnom organu uprave koji je zaključkom od 9. aprila 2004. godine odbačen kao neblagovremen. Sud je istakao da je stanarsko pravo posebno pravo kojem je dat poseban tretman i zaštita i da ono može prestati u zakonom tačno propisanim slučajevima. Navedeno je da za rješavanje konkretnog spora nisu presudne odredbe Zakona o stambenim odnosima već odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), koji predstavlja lex specialis. Sud je naveo da je čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene regulirano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u posjed stana, da zahtjev za povrat stana u posjed podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u općini u kojoj se stan nalazi. Dalje je navedeno da su članom 16. Zakona o prestanku primjene propisani rokovi za vraćanje stana u posjed, da su ti rokovi više puta prolongirani, te da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat bio 19. april 2000. godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je članom 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo ukoliko u zakonom utvrđenom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija). Budući da je nespornim utvrđeno da apelantica upravnom organu, Komisiji i sudu nije do 19. aprila 2000. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, sud je zaključio da je stanarsko pravo apelantici prestalo u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Sud je, također, zaključio da nisu povrijeđena ni apelanticina prava garantirana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ni prava garantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji garantiraju uživanje ovih prava pod uvjetima propisanim zakonom. Navedeno je da je u konkretnom slučaju upravo apelantica propustila da, u smislu čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana u propisanom prekluzivnom roku, što je dovelo do gubljenja stanarskog prava u skladu sa zakonom. Budući da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer joj je stanarsko pravo prestalo, sud je zaključio da apelantica nije legitimirana ni da traži predaju u posjed predmetnog stana.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 964 od 11. decembra 2008. godine, koju je apelantica primila 26. decembra 2008. godine, odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda presuđena. U obrazloženju odluke Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te zaključio da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Istaknuto je da apelantica u vrijeme podnošenja tužbe više nije bila nosilac stanarskog prava, jer ga je izgubila propuštanjem roka iz člana 16. Zakona o prestanku primjene, koji je materijalnopravni prekluzivni rok čije propuštanje dovodi do gubitka samog prava. Stoga je apelanticino pravo prestalo ex lege istekom navedenog roka. Okružni sud je istakao da su neosnovani i apelanticini žalbeni navodi vezani za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da donošenje i primjena Zakona o prestanku primjene predstavlja opravdano i zakonito miješanje u apelanticino pravo na povrat stana radi osiguravanja pravne sigurnosti i sprečavanja eventualne nemarnosti i zloupotrebe prava građana.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 537 od 26. augusta 2009. godine odbačena je apelanticina revizija kao nedozvoljena.
7. U apelaciji se navodi da su osporenim presudama povrijeđena apelanticina prava iz člana II. stav 3. tačke e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 16. Zakona o prestanku primjene, jer je stanarsko pravo stečeno pravo i kao takvo apsolutno pravo koje se ne može ukidati zakonom, te apelantica smatra da su redovni sudovi trebali izbjeći primjenu navedene zakonske odredbe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelanticin tužbeni zahtjev primjenom člana 16. Zakona o prestanku primjene uz obrazloženje da je apelantica propustila da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter, uslijed čega je protekom tih rokova apelantici stanarsko pravo ex lege prestalo. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su utvrdili da apelantica nije aktivno legitimiran da traži predaju stana u posjed.
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
13. Vezano za apelacione navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 1309/06 od 15. februara 2007. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje. U toj odluci Ustavni sud je, u situaciji kad je apelant u tom predmetu također, po propuštanju rokova za povrat stana u parničnom postupku tražio utvrđenje valjanosti ugovora o korištenju stana kojeg je zaključio 1966. godine, te predaju u posjed spornog stana, zaključio «da predmetni stan predstavlja apelantov dom jer je apelant od 1966. godine bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio 1994. godine, pa s tog aspekta osporene presude redovnih sudova predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma», te je zaključio da je: «…vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana uspostavljeno u javnom interesu, te da je proporcionalno ciljevima koji se žele postići». U toj odluci Ustavni sud je, također, naveo da: «…kod nesporne činjenice da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, apelantovo pozivanje na povredu navedenih ustavnih prava je po mišljenju Ustavnog suda neosnovano budući da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana». S obzirom na to da apelantica ovom apelacijom pokreće ista prava pitanja, Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1309/06 u cijelosti odnose i na apelanticin slučaj.
14. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, te Ustavni sud i ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović