Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/09 (P. C.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Decertificirani policajci
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-517/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 517/09, rješavajući apelaciju Petra Cvjetičanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Cvjetičanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 334 od 22. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-189/05 od 14. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj Rs 39/03 od 25. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Cvjetičanin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 18. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 334 od 22. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-189/05 od 14. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs 39/03 od 25. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs 39/03 od 25. februara 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 05/02 126 178 od 20. maja i 15. aprila 2003.godine kao nezakonita, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao na radno mjesto policajca, da mu „uspostavi kontinuitet radnog odnosa“ od dana prestanka 19. juna 2003. godine, te da mu isplati neisplaćene plaće i ostale “mjesečne ili godišnje prinadležnosti“ za periode i u iznosima navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Također, odbijen je i „alternativni zahtjev“ da se obaveže tuženi da prizna apelantu pravo na otpremninu u iznosima i za periode navedene u dispozitivu prvostepene presude, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog nedobijanja certifikata za rad, zbog čega su bili ispunjeni uslovi iz člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) prema kojem „radniku kome je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u“. Osnovni sud je naveo da navedeni zakon ne pojašnjava postupak certifikacije, već samo predviđa kao uslov odobravanje ili neodobravanje certifikata. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantu radni odnos prestao na zakonom propisani način, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o otkazu i isplatu plaća i drugih naknada u cijelosti neosnovan. Također, Osnovni sud je naveo da je neosnovan i apelantov alternativni zahtjev, jer „on ne predstavlja alternativnu obavezu“ u smislu odredbe člana 403. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje „da ako neka obaveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze, pravo izbora pripada dužniku ako nije nešto drugo ugovoreno, a obaveza prestaje kada dužnik preda predmet koji je izabrao“. U konkretnom slučaju, takva obaveza, kako je naveo Osnovni sud, nije zasnovana ni na zakonu ni na ugovoru, odnosno ne radi se o dužničko-povjerilačkom odnosu između apelanta i tuženog.

3. Okružni sud je, presudom broj Ž-189/05 od 14. novembra 2006. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim odbijen apelantov „alternativni zahtjev“ i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da apelant nema certifikat za rad kod tuženog jer mu ga IPTF nije odobrio. Naime, nesporno je utvrđeno da se apelant nalazi na spisku IPTF-a od 1. novembra 2002. godine u grupi policajaca koji nisu dostavili dokaze da imaju državljanstvo BiH ili uvjerenje da se protiv njih ne vodi krivični postupak, zbog čega tim policajcima nije izdat certifikat. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno tumačio odredbu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama, budući da neposjedovanje certifikata za rad vodi prestanku radnog odnosa, naglasivši da za zakonitost odluke o prestanku nije od utjecaja činjenica da li je apelantu certifikat oduzet ili mu nije odobren.

4. Međutim, Okružni sud je zaključio da prvostepen presuda nije pravilna u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ovaj dio tužbenog zahtjeva kvalifikovao kao „alternativni zahtjev“, iako je to, po svojoj suštini, „eventualni zahtjev“ u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da ga „takvim određuju riječi 'u slučaju da sud odbije osnovni tužbeni zahtjev, tužilac traži da isti usvoji“. Za ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva, kako je dalje naveo Okružni sud, mjerodavan je Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 63/03) „čija supsidijarna primjena proizlazi iz odredbe člana 125. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske“. Kako je apelant bio zaposlen kod tuženog koji je državni organ, on potpada pod odredbu člana 32. istog zakona, pa se na njegov radni odnos moraju primijeniti odredbe Zakona o radu. Dalje, Okružni sud je naveo da je prema odredbi člana 127. stav 1. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem je radni odnos prestao otkazom nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, isplatiti otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima propisanim odredbama člana 113. stav 1. tač. 1. i 4. tog zakona. Okružni sud je dalje zaključio da apelantu radni odnos nije prestao iz razloga predviđenih navedenom odredbom, zbog čega mu pripada pravo na otpremninu, imajući u vidu da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog 1999. godine. Stoga se, kako je dalje naveo Okružni sud, visina otpremnine ima utvrditi u skladu sa članom 127. stav 2. Zakona o radu, zbog čega je u ovom dijelu bilo potrebno predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene odluke, presudom broj 118-0-Rev-07-000 334 od 22. decembra 2008. godine, reviziju u cijelosti odbio. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa članom 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama, te da je odluka drugostepenog organa o tome da je apelatnu zakonito prestao radni odnos i da stoga nema pravo ni na akcesorna potraživanja, pravilna. Naročito, Vrhovni sud je ukazao da član IV Aneksa 11 uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH propisuje da će „strane u potpunosti sarađivati sa IPTF snagama i to će narediti svim svojim agencijama za sprovođenje zakona“. Vrhovni sud je dalje naveo da, prema smjernicama Komesara IPTF-a od 15. augusta 2002. godine, policajac koji posjeduje privremeno ovlašćenje, a ne ispunjava uslove navedene kao kriterije za dobijanje certifikata u tim smjernicma, neće dobiti certifikat za obavljanje dužnosti u policijskim snagama. Na ovaj način su, kako je zaključio Vrhovni sud, ustanovljena ovlaštenja IPTF-a da izdaje certifikate radnicima za rad u policiji, a nedobijanje ili gubljenje certifikata sprečava policajca lokalne policije da obavlja bilo kakvu funkciju unutar bilo koje institucije koja se bavi provođenjem zakona. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje ukazao Vrhovni sud, da uslovi i pravila postupka za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i provodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo odnosno domaći organi. Dosljedno tome, odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, a ni drugim domaćim propisima nisu mogli biti propisani uslovi za dobijanje odnosno oduzimanje certifikata policajcima. Stoga je Vrhovni sud zaključio da donošenjem osporenih akata tuženog nije prekršena odredba člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama, niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant u obrazloženju navodi da mu je uskraćeno pravo na rad „a time i na imovinu i sticanje iste za normalan život“. Također, apelant smatra da je na odluku o otkazu utjecalo i to što je „izbjeglo lice srpske nacionalnosti, rođen [...] u Krajini, odnosno RH“. Dalje, ukazuje na „opštepoznati problem decertificiranih policajaca“, navodeći da je njegov slučaj „specifičan jer je nečijom greškom ostao bez posla, a IPTF nije donio negativnu (odnosno nikakvu) odluku u vezi [njegovog] statusa – de/certifikacije“. Također, smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo „na način na koji je to apelant pojasnio u tužbi i podnescima, a naročito u žalbi“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose se isključivo na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud također ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već zauzeo stav u odluci broj AP 3356/06 od 17. marta 2009. godine, u kojoj je zaključio da „u situaciji u kojoj je nesporno da apelant od IPTF-a nije dobio certifikat, [...] Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi zaključili da su rješenja tužene zakonita budući da su donesena primjenom člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima kojim je regulirano da 'Radniku kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u.'“ (tačka 12., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud smatra da nema razloga promijeniti navedeni stav. Osim toga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav zauzet u odluci Ustavnog suda broj AP 3356/06 i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ili pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također smatra da je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, ne daje nikakve konkretne navode niti dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali na postojanje istih ili sličnih slučajeva koji su riješeni ili rješavani na drugačiji način, nego što je to učinjeno u apelantovom slučaju (ibid, odluka AP 3356/06, tačka 14.). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na nediskriminaciju, zbog čega su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na pravo na rad, ali da je navode o tome zasnovao na navodima kojima je obrazložio tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, o čemu je Ustavni sud u ovoj odluci već zauzeo stav. Stoga, Ustavni sud smatra da je i u odnosu na pravo na rad apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/09 (P. C.) | Sudska praksa | Aktio