Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/09 (F. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-546/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 546/09, rješavajući apelaciju Faika Murselovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faika Murselovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-000 072 od 29. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo broj 065-0-P-06-000418 od 2. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faik Murselović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000 072 od 29. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-
0-P-06-000418 od 2. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-000418 od 2. novembra 2006. godine utvrđeno je da su tužiteljica Emina Murselović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelant zajedničkim radom i sredstvima u toku trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu koju čini stan u Sarajevu, ulica Envera Šehovića broj 17/3, preciznije označen u izreci presude, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu navedene presude upiše sa pravom suvlasništva sa dijelom ½ na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama Općinskog suda – Odsjek KPU. Istom presudom apelant je obavezan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su zaključile brak 28. novembra 1975. godine i da je brak prestao da postoji na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 1. oktobra 2004. godine. Također je nesporno da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama – Odsjek KPU, poduložak broj 4747, Općine Novo Sarajevo. Općinski sud je, dalje, naveo da nije sporna ni činjenica da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 20. marta 1999. godine, koji je apelant zaključio sa «Sarajevskom pivarom» u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Iz apelantovog iskaza Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica, u skladu sa navedenim zakonom, apelantu dala saglasnost da predmetni stan kupi isključivo u svoje ime, uz saglasnost bračnog druga kao sunosioca stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan i da predmetni stan čini bračnu stečevinu.
4. Općinski sud je u obrazloženju istakao da je članom 251. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) predviđeno da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine. Općinski sud je utvrdio da predmetni stan ne čini apelantovu posebnu imovinu, u smislu člana 254. Porodičnog zakona, kojim je predviđeno da imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina, odnosno da je posebna imovina ona imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačijem od onog navedenog u članu 251. Porodičnog zakona. Općinski sud je smatrao da predmetni stan nije apelantova posebna imovina, jer je u vrijeme zaključenja braka apelant bio samo nosilac stanarskog prava, što znači da u času sklapanja braka u bračnu zajednicu nije unio posebnu imovinu. Predmetni stan je stečen u toku trajanja braka, jer ga je apelant stekao uz saglasnost tužiteljice, u skladu sa Zakonom o prodaji. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da tužiteljici, u skladu sa članom 252. Porodičnog zakona, pripada pravo suvlasništva od jedne polovine na stečenoj imovini. Prilikom donošenja odluke, Općinski sud je ocijenio da je članom 252. Porodičnog zakona predviđeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-07-000 072 od 29. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelant žalio zbog toga što je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i što je pogrešno primijenio materijalno pravo, istakavši da je predmetni stan otkupio certifikatima svoga sina, zbog čega se nije mogao primijeniti član 251. Porodičnog zakona. Kantonalni sud je, dalje, naveo da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta. Dalje je utvrdio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da predmetni stan ne može predstavljati bračnu stečevinu zbog toga što je apelant predmetni stan dobio na korištenje i bio nosilac stanarskog prava prije stupanja u brak sa tužiteljicom. Prema članu 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tužiteljica je zaključenjem braka sa apelantom postala sunosilac stanarskog prava, a kao takvoj joj, prema članu 9. Zakona o prodaji, pripada pravo otkupa predmetnog stana. Prema članu 11. Zakona o prodaji, supružnici mogu kupiti stan zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant stan otkupio uz pismenu saglasnost – privolu tužiteljice upravo zbog toga što se smatra da tužiteljici pripada pravo otkupa stana, prema članu 9. Zakona o prodaji. Apelant nije mogao otkupiti predmetni stan bez tužiteljicine pismene saglasnosti, tako da se predmetni stan može u cijelosti smatrati bračnom stečevinom bez obzira na to što nije stečen zajedničkim radom, ali je stečen kao zajedničko pravo – pravo sunosioca stanarskog prava, iz čega proizlazi zajedničko suvlasništvo na predmetnom stanu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, irelevantna je činjenica na koji način je plaćen predmetni stan i ko je ustupio certifikate za plaćanje kupoprodajne cijene. Kod notorne činjenice da su certifikati obezvrijeđeni vrijednosni papiri koje je, s obzirom na nisku kupovnu cijenu, mogla nabaviti i tužiteljica, zatim koji su se uobičajeno nalazili i ustupali u krugu porodice, prema mišljenju Kantonalnog suda, nevažno je čiji su certifikati dati za otkupnu cijenu predmetnog stana. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno presuđenje konkretnog predmeta i na njih pravilno primijenio član 251. Porodičnog zakona.
7. Apelant se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da se predmetni stan ne može smatrati zajedničkom imovinom bračnih drugova jer nije stečen zajedničkim radom tokom bračne zajednice, budući da je apelant predmetni stan dobio prije nego što je zaključio brak sa tužiteljicom. Također je naveo da tužiteljica ni na koji način nije učestvovala u plaćanju otkupne cijene stana, već ga je apelant otkupio svojim certifikatima (odnosno certifikatima svog poginulog sina), zbog čega tužiteljica ne može biti suvlasnica stana. Apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio pravo i da osporena presuda nema uporište ni u zakonu, niti u sudskoj praksi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu, koji se zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tome, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koja su pokretala slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 222/04 od 9. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 15/05, tačka 19. i dalje), smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovu imovinu, u vidu konstituiranja suvlasničkog udjela apelantove supruge na zajednički stečenoj imovini, ali da je to miješanje zasnovano na relevantnim odredbama Porodičnog zakona (član 251) . Također, Ustavni sud smatra, podržavajući stav iz navedene odluke (tačka 27) da u okolnostima konkretnog slučaja nije na apelanta stavljen neprimjeren teret u odnosu na tužiteljicu budući da bi bilo potpuno nepravično očekivati da apelant uživa šira imovinska prava od drugog učesnika u postupku iz razloga na koje se apelant poziva. Osim toga, javni interes nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, podjela zajedničke imovine bivših supružnika izvrši na zakonit način, u skladu sa doprinosom svakog od njih u stjecanju predmetne imovine. S obzirom na to da su, dakle, redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelantovo pravo na dom i imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović