Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-562/09 (S. Č.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-562/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 562/09, rješavajući apelaciju Senada Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Čamdžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je, 24. februara 2009 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj broj 070-0-Rev-001284 od 25. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-27/01-K od 17. decembra 2004. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja JP „Elektroprivreda“ BIH Sarajevo, „Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga za neovlaštenu potrošnju električne energije za period od 31. decembra 1997. godine do 28. decembra 1999. godine isplati iznos od 2.274,60 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 792 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz zapisnika broj 2 o neovlaštenoj potrošnji električne energije, sačinjenog od strane radnika tužitelja 30. septembra 1999. godine, slijedi da je kontrolom na terenu i upoređivanjem sa poslovnim knjigama utvrđeno da je apelant koristio električnu energiju preko brojila domaćinstva, a za potrebe objekta motel „Amerika“ tako što su sobe i kuhinja ugostiteljskog objekta preko žila kabla i automatskog osigurača napajane električnom energijom preko brojila domaćinstva. U istom zapisniku je navedneo da je broj brojila domaćinstva 7940189, a broj brojila ugostiteljskog objekta 41950704. Općinski sud je dalje naveo da iz prijave-odjave potrošnje električne energije od 8. decembra 1999. godine slijedi da je „Nev eksport“ iz Kladnja odjavio potrošnju električne energije po brojilu broj 4195704 8. decembra 1999. godine, a da je na istom broju prijavljen restoran „Amerika“, te da iz iskaza svjedoka Suada Čamdžića slijedi da je on bio uzeo pod zakup podrumske prostorije apelantovog objekta (motel „Amerika“) za potrebe DOO „Nev eksport“ i da je iseljenje iz tih prostorija uslijedilo iz razloga što su apelantu te prostorije bile potrebene radi otvaranja motela „Amerika“. Općinski sud je također naveo da je apelant 5. novembra 1999. godine Ministarstvu za trgovinu i turizam Tuzla podnio i zahtjev za kategorizaciju objekta motela «Amerika» (podnesak broj 186/11/90), a iz u knjige stranih gostiju, koja je ovjerena od strane PU Kladanj, slijedi da je motel „Amerika“ registrovao prve goste u svom motelu 16. novembra 1999. godine.
4. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da apelant u vrijeme sačinjavanja zapisnika od 30. septembra 1999. godine o neovlaštenoj potrošnji električne energije nije bio korisnik brojila broj 4195704, odnosno da nije bio platilac računa za potrošnju električne energije preko navedenog brojila, pa da time nije ni mogao koristiti električnu energiju preko brojila domaćinstva broj 7940189 za potrebe objekta «Amerika», te da u to vrijeme motel «Amerika» nije postojao kao potrošač, niti je kao takav bio registrovan kod tužitelja. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je kupac električne energije preko mjernog uređaja broj 4195704, u smislu člana 3. Opštih uslova za isporuku električne energije («Službene novine FBiH» broj 35/99-u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) DOO „Nev-eksport“ Kladanj, te je izveo zaključak da apelant nije kupac električne energije preko navedenog brojila i da je time osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, Osnovni sud je smatrao da tužitelj tokom provedenog postupka nije uspio ni dokazati da postoji neovlaštena potrošnja električne energije iz člana 108. u vezi sa članom 106. Opštih uslova, jer u periodu od 31. decembra 1997. godine do 28. decembra 1999. godine na brojilu domaćinstva nije došlo do povećanja potrošnje električne energije, te stoga, u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima ZOO nije došlo ni do sticanja koristi na strani apelanta.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine, uvažio žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda broj P-27/01-K od 17. decembra 2004. godine, preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da tužitelju na ime duga za neovlaštenu potrošnju električne energije isplati iznos od 2.274, 60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Također, presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prema odredbi člana 108. stav 1. tačka 7. Opštih uslova neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva se trošenje električne energije za nedozvoljenu namjeru potrošnje, a u cilju sticanja koristi, dok je odredbom člana 109. stav 1. tačka III Opštih uslova propisano da u slučaju neovlaštene potrošnje električne energije iz navedene odredbe člana 108. stav 1. tačka 7. Opštih uslova, isporučilac će mjesečnu količinu neovlaštene potrošnje električne energije utvrditi na način što će tako utrošenu električnu energiju obračunati prema registrovanoj energiji, uz primjenu tarifnih stavova one kategorije potrošnje kojoj pripada kupac po namjeni potrošnje. U konkretnom slučaju, prema dokazima u spisu (zapisnik o nedostacima mjernog mjesta-priključak broj 4. od 30. septembra 1999. godine, zapisnik broj 2. o neovlaštenoj potrošnji električne energije od 30. septembra 1999. godine, te iskaz svjedoka Rasima Buševca, ovlaštenog radnika tužitelja) proizlazi da je 30. septemebra 1999. godine, prilikom kontrole mjernog mjesta 7940189 (brojilo apelantovog domaćinstva) od strane ovlaštenih radnika tužitelja i to isključivanjem osigurača na navedenom brojilu, utvrđeno da u tom slučaju nije bilo ni napajanja električnom energijom u kuhinji i sobama u ugostiteljskom objektu «Amerika», odnosno da je apelant «premošćavanjam vodova» sa osigurača na brojilu domaćinstva, sa istog brojila koristio električnu energiju za sobe i kuhinju ugostiteljskog objekta. Kod ovakvog činjeničnog stanja Kantonalni sud je smatrao da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je apelant na navedeni način vršio neovlaštenu potrošnju električne energije u smislu odredbe člana 180. stav 1. tačka 7. Opštih uslova, a s tim u vezi osnovan je i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane prvostepenog suda. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari je irelevantna činjenica da je apelant motel «Amerika», kao potrošača električne energije, zvanično prijavio 8. decembra 1999. godine, budući da iz stanja spisa (priloženi izvod iz Knjige gostiju) slijedi da je navedeni ugostiteljski objekat do zvaničnog prijavljivanja radio kao Poslovna jedinica 2, te u tom statusu primao i goste, a osim toga, apelant je 5. novembra 1999. godine Ministarstvu za trgovinu i turizam Tuzla podnio i zahtjev za kategorizaciju objekta motela «Amerika» (podnesak broj 186/11/90). Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno žalba ukazala da nisu od značaja apelantove tvrdnje da je motel počeo da radi tek dva mjeseca poslije izvršene kontrole, te da se formalna registracija i administrativno prijavljivanje ne moraju nužno podudarati. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je smatrao relevantnim utvrđenje ovlaštenih radnika tužitelja (zapisnik broj 2. o neovlaštenoj potrošnji električne enrgije) da je apelant neovlašteno koristio električnu enregiju preko brojila svog domaćinstva za sobe i kuhinju ugostiteljskog objekta «Amerika» preko «žila kabla P6P3x6» i preko «osigurača automatskih 32A» na koji način je, suprotno pravnom shvatanju prvostepenog suda, trošio električnu energiju za nedozvoljenu namjenu potrošnje, te u skladu sa sadržajem računa tužitelja. Na koncu, Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan prigovor zastrjelosti potraživanja koji je apelant isticao u toku prvostepenog postupka, budući da potraživanje stečene imovinske koristi bez pravnog osnova (sticanje bez osnova-član 210. ZOO), a kakav karakter ima predmetno potraživanje, zastarijeva u opštem zastarnom roku, prema odredbi čkana 371. ZOO. Shodno navedenom, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je stoga prvostepenu presude preinačio na način kao u dispozituvu presude.
7. Apelant je, 23. oktobra 2007. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine.
8. Apelant je 9. novembra 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine.
9. Rješavajući o navedenoj apelaciji Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3001/07 od 13. maja 2008. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio zato što je preuranjena, jer je u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.
10. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-001284 od 25. septembra 2008. godine, kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
11. Apelant tvrdi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evrospka konvencija), te pravo iz člana II/4 Ustava i člana 14. Evropske konvecije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu ističe da je Kantonalni sud jednostrano i očigledno proizvoljno cijenio samo dokaze tužbe, a da nije, odnosno nije cijenio dokaze apelanta, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, sav utrošak električne energije preko brojila domaćinstva apelanta u spornom periodu je evidentiran i nije bilo potrošnje mimo brojila, pa je na taj način svakako evidentiran i navodno neovlašteni utrošak električne energije za sobe i kuhinju Motela Amerika. Osim toga, smatra da Kantonalni sud nije mogao tužitelju dosuditi, nakon što je apelant platio potrošnju domaćinstva za period od 30. avgusta 1998. godine do 30. septembra 1999. godine po tarifi za domaćinstva, da još jednom naplati istu nesporno evidentiranu potrošnju, ali sada po tarifi za industrijsku potrošnju, čime je potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo (ZOO i odredbe Opštih uslova), te povrijedio pravo na imovinu apelanta. Smatra da je pogrešno odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, potraživanje isporuke električne energije za domaćinstva zastarijeva u roku od jedne godine po članu 376. ZOO. Kantonalni sud je u svojim ranijim odlukama upravo na neovlaštenu potrošnju domaćinstva primjenjivao zastarni rok od 1 godine, pa apelant smatra da nije pravilno da na sporni odnos primijeniti opšti zastarni rok te da je suprotno ZOO i ranijem stavu Kantonalnog suda. Zbog toga apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminciju u vezi sa pravom na pravično suđenje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 3001/07 od 13. maja 2008. godine,odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Kantonalnog suda Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-001284 od 25. septembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 11. septembra 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 9. oktobra 2007. godine, a apelacija (koja je odbačena kao preuranjena) podnesena 9. novembra 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta na ime duga za neovlaštenu potrošnju električne energije isplati tužitelju iznos od 2.274,60 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi apelantovim navodima da je platio potrošnju električne energije za period od 30. avgusta 1998. godine do 30. septembra 1999. godine po tarifi za domaćinstva, pa da ga Kantonalni sud nije mogao obavezati da još jednom plati istu nesporno evidentiranu potrošnju, ali po tarifi za industrijsku potrošnju, Ustavni sud primjećuje da je apelant ove navode iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom(vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, pa slijedi da je i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.
18. Apelant se dalje žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Kantonalni sud je u svojim ranijim odlukama u predmetima koji su se odnosili na neovlaštenu potrošnju električne energije domaćinstva drugačije odlučivao primjenjujući zastarni rok od 1 godine, a ne opšti zastarni rok kao u njegovom predmetu.
19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
20. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj siutaciji donio drugačiju odluku to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemanata u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da je njegov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očgledno (prima facie) neosnovan.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović