Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/09 (A. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-571/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 571/09, rješavajući apelaciju Azre Tabaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Tabaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1286/05 od 1. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05-23-5-68/05 od 5. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-0-83/03 od 7. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Tabaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 25. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1286/05 od 1. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-68/05 od 5. aprila 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-0-83/03 od 7. marta 2005. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-0-83/03 od 7. marta 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Ulici Safeta Zajke broj 226 (ranije Ulica 21. maja broj 362/1) površine 28 mposlije smrti nosioca stanarskog prava Murte Čamo.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05-OH-1-5051/82 od 21. decembra 1987. godine, kao i iz potvrde „Sarajevostana“ od 19. aprila 2004. godine izdate na osnovu podataka na osnovu ugovora o korištenju od 21. decembra 1987. godine, utvrđeno da je Murta Čamo nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana nije imala članova porodičnog domaćinstva. Na osnovu Potvrde o vlasništvu od 8. oktobra 2003. godine je utvrđeno da je vlasnik predmetnog stana DP „Hidrogradnja“ Sarajevo. Nadalje, na osnovu izvoda iz matične knjige rođenih je utvrđeno da je Murta Čamo umrla 22. februara 2003. godine, a mjesto smrti je Ulica Muhameda ef. Pandže broj 389. Također je utvrđeno da je apelantica unuka Murte Čamo i da je bila prijavljena na adresi Ulica Muhameda ef. Pandže broj 389. Novo Sarajevo (adresa stana roditelja) do prijavljivanja na adresu predmetnog stana 29. jula 2003. godine. Također je na osnovu uvjerenja MZ „Briješće“ od 16. oktobra 2003. godine utvrđeno da se apelantica prijavila sa nanom Murtom Čamo 21. januara 2003. godine na navedenu MZ. U obrazloženju je zatim navedeno da je apelantica u toku postupka pred Upravom izjavila da je predmetni stan koristila sa nanom Murtom od 2001. godine ( a do tada je živjela kod roditelja u Ul. Muhameda ef. Pandže broj 389.) i da je u momentu smrti Murta Čamo već bila uvedena u posjed predmetnog stana, te da je umrla u stanu apelanticinih roditelja (kod kojih je živjela do vraćanja predmetnog stana u posjed) iz razloga što je došla na proslavu kćerkinog rođendana, gdje je dobila srčani udar i umrla. Međutim, Uprava je apelanticinu izjavu ocijenila u cijelosti pogrešnom i kontradiktornom sa dokumentacijom u spisu iz razloga što je predmetni stan proglašen napuštenim 12. oktobra 1995. godine, a Murti Čamo je potvrđeno stanarsko pravo Rješenjem Uprave broj 23/5-372-5877/98 od 25. oktobra 2002. godine, te je, prema Uvjerenju Uprave od 17. januara 2003. godine, Murta Čamo je uvedena u posjed predmetnog stana 16. januara 2003. godine, a ne kako je apelantica izjavila da je stan sa nanom koristila od 2001. godine. Istovremeno, iz potvrde MZ „Gornji Velešići“ je vidljivo da je Murta Čamo od 23. avgusta 1994. godine živjela u zajedničkom domaćinstvu sa kćerkom i zetom (apelanticinim roditeljima) na adresi Ulica Muhameda ef. Pandže broj 389. U obrazloženju je također navedeno da je svjedok Muharem Karaman izjavio da Murtu Čamo nikada nije vidio da koristi predmetni stan, da je do 1992. godine u njemu živjela Emira Topić kao podstanar i plaćala račun za vodu u ime Murte Čamo, a da su nakon toga predmetni stan koristili Mehmed Sijarić, a kasnije Latifa Hodžić.
4. Na osnovu navedenog, Uprava je utvrdila da nosilac stanarskog prava Murta Čamo predmet stan nije koristila dugi niz godina (a što se vidi iz potvrde MZ „Gornji Velešići“, te izjava svjedoka) i da se predmetni stan izdavao podstanarima, te samim tim Murta Čamo u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima) nije bila korisnik navedenog stana, a tako ni apelantica, već su obje činile zajedničko domaćinstvo Malika i Jasminke Tabaković (apelanticinih roditelja) na adresi Muhameda ef. Pandže broj 389. Murta Čamo nije koristila predmetni stan ni u momentu kada je uvedena u posjed stana, već je i umrla u stanu svoje kćerke i zeta odakle je izvršena sahrana, a troškove ukopa i sahrane je snosio Malik Tabaković (apelanticin otac i zet Murte Čamo). Također je utvrđeno da je apelantica izvršila formalnu prijavu na adresu predmetnog stana i izvadila ličnu kartu 29. jula 2003. godine, dok se formalno prijavila sa nanom Murtom u MZ „Briješće“ 21. januara 2003. godine.
5. Zbog svega navedenog, Uprava je zaključila da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 21. i 22., a u vezi sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te je na osnovu člana 28, istog zakona odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
6. Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-68/05 od 5. aprila 2005. godine odbijena je apelanticina žalba protiv Rješenja Uprave broj 23-04/III-23-0-83/03 od 7. marta 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju priložene dokumentacije u spisima predmeta, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanaj pravilno izveo zaključak i pravilno primijenio odredbe člana 10. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Naime, iz spisa predmeta se jasno i nedvosmisleno može utvrditi da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja na adresi Muhameda ef. Pandže broj 389., a nikako član porodičnog domaćinstva posljednjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Prema odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domainstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unučad ukoliko dokažu da su članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i kod svih ovih lica zakonska je presumpcija da trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava. Iz zapisnika o usmenoj raspravi održanoj pred prvostepnim organom, izjava apelantice te svjedoka nedvojbeno je utvrđeno da apelantica nikada nje živjela u predmetnom stanu svoje nane, te da je prijava na predemtnu adresu izvršena formalno nakon nanine smrti, da je nana kao posljednji nosilac stanarskog prava umrla u stanu svoje kćerke, apelenaticine majke, nakon što joj je predmetni stan vraćen u posjed.
7. Presudom Kantonalnog suda broj U-1286/05 od 1. decembra 2008. .godine odbijena je apelanticina tužba protiv Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-5-68/05 od 5. aprila 2005. godine.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prema razlozima osporenog rješenja kojim je utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava nastavi koristiti predmetni stan, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena nana Murta Čamo, obzirom da iz spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo na pouzdan način utvrdilo da apelantici ne pripada svojstvo nosioca stanarskog prava po bilo kojem osnovu iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa čl. 21. I 28. istog Zakona. Dalje, u osporenom rješenju je navedeno da, prema stanju u spisu, utvrđenje prvostepenog organa je pravilno i zakonito i temelji se na činjenici da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u predemtnom stanu, niti da je sa njom ostvarila ekonomsku zajednicu (apelantica je rođena 4. aprila 1985. godine sa prijavom boravišta-prebivališta na adresi Muhameda ef. Pandže broj 389, Sarajevo i u momentu smrti nosioca stanarskog prava je bila stara nepunih osamnaest godina) živjela je u stanu roditelja u kojem je je živjela i Murta Čamo (u stanu svoje kćerke, apelanticine majke, koja se o njoj brinula do smrti). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način. Naime, iz podataka upravnog spisa proizlazi da je apelantica podnijela 10. oktobra 2003. godine zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava Murte Čamo koja je umrla 22. februara 2003. godine (mjesec dana nakon useljenja apelantice u predmetni stan) i u momentu smrti je živjela u stanu svoje kćerke, apelanticine majke. Kantonalni sud je zaključio da iz podataka u spisu proizlazi da je apelantica živjela u stanu svojih roditelja u Ulici Muhameda ef. Pandže broj 389. u Sarajevu, a nikako u predmetnom stanu. Kantonalni su je nadalje istakao da je odredbom člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisan kao jedan od osnovnih uslova da se nekom licu prizna status člana porodičnog domaćinstva činjenica trajnog življenja i stanovanja nosioca stanarskog prava odnosno život u ekonomskoj zajednici više od 10 godina ili više od 5 godina ako se uselio u stan po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava. Imajući u vidu citirane odredbe i podatke u spisu, Kantonalni sud je ocijenio da su Uprava i Ministarstvo na potpun i pouzdan način utvrdili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zbog čega je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbili apelanticinu žalbu kao neosnovanu.
9. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo., pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima kada su utvrdili da apelantica nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje umrle nane, te odbili njen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uslov, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. Ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da se apelantica u sporni stan uselila u januaru 2003. godine kada je njena nana Murta Čamo uvedena u posjed predmtnog stana, a koja je umrla 22. februara 2003 godine, te da od tada apelantica živi u predmetnom stanu. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelanticinog «doma», jer je njima utvrđeno da se apelantica ne može smatrati korisnikom predmetnog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima s obzirom da nije trajno živjela i stanovala u porodičnom domaćinstvu sa svojom nanom, nosiocem stanarskog prava. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima čija primjena nije bila proizvoljne u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti.
15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi njeni navodi očigledno(prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović