Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/09 (Z. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-576/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 576/09, rješavajući apelaciju Zumrute Kulenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zumrute Kulenović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

06-001607 od 11. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-4227/02 od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zumruta Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 26. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-

001607 od 11. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-4227/02 od 18. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-4227/02 od 18. novembra 2005. godine obavezana je apelantica da tužitelju KJKP «Toplane» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati iznos od 414,20 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Navedenom presudom apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 41,42 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 30. aprila 2001. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelantice radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 414,20 KM, temeljem kojeg je Općinski sud dozvolio izvršenje Rješenjem o izvršenju broj It-3566/01 od 4. maja 2001. godine. Protiv rješenja o izvršenju apelantica je blagovremeno uložila prigovor, u kojem je istakla da su računi za naplatu tužiteljevog potraživanja bez pravnog osnova, te da pred tim sudom teče drugi parnični postupak povodom njene tužbe radi raskida ugovora o isporuci toplotne energije zato što se ona ne isporučuje. Navedeni prigovor usvojen je Rješenjem Općinskog suda broj It-3566/01 od 7. juna 2002. godine, rješenje o izvršenju od 4. maja 2001. godine stavljeno je van snage, ukinute su sve provedene izvršne radnje, a tužiteljev prijedlog se nadalje ima smatrati tužbom.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je proveo dokazni postupak čitanjem izvoda neplaćenih računa za period od 1. augusta 2000. godine do 31. decembra 2000. godine, te pojedinačnih računa, zatim čitanjem analitičkih kartica ostalih stanara, te da je izvršio uvid u ostalu materijalnu dokumentaciju. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, koje je apelantica osporavala navodima da je grijanje bilo povremeno u funkciji, da je od 12. novembra 1997. godine bilo mnogo kvarova, te da je bilo jako loše. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tužitelj apelantici isporučivao račune za centralno grijanje za navedeni period, da je apelantica račune uredno zaprimila, ali ih nije plaćala, zbog čega je Općinski sud donio odluku na temelju čl. 29. i 50. Odluke o općim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka). Općinski sud je također, istakao da apelantica nije ponudila dokaze da nije bilo grijanja u periodu utuženja, na osnovu kojih bi se izvršila korekcija zaduženja u smislu odredbi člana

47. Odluke. Kako je članom 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršiti svoje obaveze i odgovorni su za njeno ispunjenje, Općinski sud na osnovu navedene zakonske odredbe donio navedenu presudu.

5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica se žalila. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001607 od 11. decembra 2008. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio tako što je apelanticu obavezao da tužitelju na ime glavnog duga isplati umjesto 414,20 KM iznos od 265,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. aprila 2001. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 26,50 KM.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju spisa, apelantica u svom prigovoru i u toku prvostepenog postupka isticala da u zgradi u kojoj stanuje grijanje u spornom periodu nije bilo u funkciji, te je kao dokaz u spis uložila dopise i izvještaje kućnog savjeta zgrade u ulici Malta broj 15/6, zapisnik o mjerenju temperature od 14. novembra 1997. godine iz koga se vidi da je grijanje u «funkciji» ali temperatura nije izmjerena, te zapisnik od 5. januara 2002. godine prema kojem se izmjerena temperatura u apelanticinom stanu kretala od 15,9 do 16,9 stepeni Celzijusa. Na osnovu takvog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužitelj isporukom računa centralnog grijanja izvršio svoju obavezu isporuke toplotne energije. Kantonalni sud je istakao da tužitelj računima može dokazivati dug i visinu duga, ako su sporni, ali računi nisu dokaz da je tužitelj izvršio svoju obavezu u skladu sa članom 29. Odluke.

7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tužitelj bio dužan izvršiti korekciju računa, u smislu člana 47. stav 3. Odluke, pa kako to nije učinio, tužitelj potražuje više od onog što mu u skladu sa navedenim odredbama Odluke pripada. Imajući u vidu da je tužitelj bio dužan da isporuči toplotnu energiju u apelanticin stan u skladu sa projektiranom temperaturom za stambene i radne prostorije koja je prema sada važećim tehničkim uslovima od 20 do 22 stepena Celzijusa, a kako je prema navedenom zapisniku tužitelj isporučio apelantici za 6 stepeni Celzijusa nižu temperaturu toplotne energije, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica u obavezi plaćanja cijelog iznosa duga. S obzirom na navedeno, a radi pravilne primjene materijalnog prava i to čl. 17. i 122. ZOO-a, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.

8. Apelantica se žali na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povrede prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo «da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu» iz člana 3. Evropske konvencije, jer joj tužitelj «na silu» pruža uslugu i traži novac za to, a mjesečnim ispostavljanjem računa za centralno grijanje, kao i zbog dostavljanja sudskih poziva apelantica smatra da joj je tužitelj povrijedio i pravo na privatnost i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na «pravo na fer saslušanje u građanskim stvarima», apelantica je navela da Općinski i Kantonalni sud nisu postupili u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, jer nisu riješili prethodno pravno pitanje, odnosno da li postoji pravni osnov na osnovu kojeg tužitelj može tužiti apelanticu. Dalje je istakla da tužitelj posluje na osnovu Odluke iz 1982. godine, te da je u skladu sa članom 16. Odluke tužitelj sklopio ugovore o isporuci toplotne energije sa tadašnjim državnim subjektima «Sarajevostanom», «Vojnim stambenim fondom» itd., koji su djelovali u ime i za račun individualnih građana. Međutim, nakon što su apelantica i drugi stanari u 1999. godini otkupili svoje stanove i postali njihovi vlasnici, pravna situacija se, prema njenom mišljenju, promijenila i tužitelj je bio dužan da zaključi individualne ugovore sa privatnim vlasnicima stanova. Budući da tužitelj sa apelanticom nije zaključio ugovor o isporuci toplotne energije, nema niti pravni osnov za tužbu, odnosno, kako apelantica smatra, usluge je isporučio na vlastiti rizik i teret. Također, apelantica smatra da se tužitelj umiješao i u njeno pravo na imovinu tražeći novac za svoje usluge ili pljenidbu stvari.

9. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantica neosnovano prigovara formi ugovornog odnosa, jer je «od useljenja u stan sa centralnim grijanjem u pravu i obavezi sa isporučiocem toplotne energije u skladu s članom 142.» ZOO-a. Dalje je navedeno da se radi o ugovornom odnosu «po pristupu» i činjenica je da je apelantica pristupila takvom ugovoru i to mnogo godina prije nastanka novčanih obaveza, koje su zbog neizvršavanja dovele do duga i koje su bile predmet rješavanja u toku pokrenutog sudskog postupka. Tužitelj je, također, istakao da su sudovi utvrdili da je tužitelj izvršio svoju obavezu isporuke toplotne energije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da je tužitelj dokazao da apelantica nije izmirila svoj dug za utuženi period i da apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu tužitelju reklamirala ispostavljene račune i uslugu grijanja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je preinačio presudu Općinskog suda, jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelanticinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 860/07od 16. jula 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačke 7-9).

14. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku apelantica obavezana da isplati tužitelju na ime duga za izvršenu isporuku toplotne energije iznos od 265,00 KM. Stoga, u konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelanticinoj imovinskoj obavezi, a što potpada pod opseg člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud, dalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 667/07 od 10. juna 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačke 15-20), smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom miješanju u apelanticino pravo na imovinu budući da je miješanje izvršeno u skladu sa odredbama relevantnih propisa (članom 17. ZOO-a, a u vezi sa odredbama čl. 29, 47. i 50. Odluke). Ustavni sud, također, smatra da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u tome da se relevantnim odredbama ZOO-a urede prava i obaveze učesnika u obligacionom odnosu u pogledu izvršenja njihovih obaveza i odgovornosti za njihovo ispunjenje. Dalje, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići s obzirom na to da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelantica nije platila račune u relevantnom periodu za izvršenu isporuku toplotne energije, zbog čega je, u smislu člana 17. ZOO-a, obavezana da tužitelju plati utvrđeni dug.

17. Zbog navedenih razloga, a vezano za apelanticine navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelantica, također, smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/09 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio