Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/09 (S. Ž.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-613/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 06. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP 613/09, rješavajući apelaciju Slavka Žnidarčića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Žnidarčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 484 od 8. prosinca 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1051/05 od 18. prosinca 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-142/04 od 3. svibnja 2005.

godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Žnidarčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Okučana, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Višnja Hrgić, odvjetnica iz Prnjavora, podnio je 27. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 484 od 8. prosinca 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 1051/05 od 18. prosinca 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-142/04 od 3. svibnja 2005. godine.

2. Apelant i M.S. zaključili su 23. lipnja 1995. godine Ugovor o zamjeni nekretnina koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Prnjavoru br. Ov.1000/95 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet ugovora bile su nekretnine u Prnjavoru u apelantovom vlasništvu i suvlasništvu, u izreci presude precizirane oznake i površina (u daljnjem tekstu: nekretnine u Prnjavoru) i nekretnine u Novoj Gradišci u vlasništvu M.S., također u izreci presude precizirane oznake i površina (u daljnjem tekstu: nekretnine u Novoj Gradišci). Apelant je 29. kolovoza 2000. godine podnio tužbu protiv M.S. kao tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora, da se na temelju presude izvrši brisanje upisa tuženog kao posjednika nekretnina u Prnjavoru i izvrši ponovni upis apelanta kao posjednika, vlasnika i suvlasnika nekretnina u Prnjavoru, da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda i Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove i katastar nekretnina, Odsjek Prnjavor, da izvrši brisanje upisa posjeda, vlasništva i suvlasništva sa imena tuženog, te ponovni upis nekretnina u Prnjavoru u apelantovu korist. Istim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se naloži tuženom da preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Prnjavoru, a apelantu da tuženom preda nekretnine u Novoj Gradišci, te naknadu troškova postupka u iznosu od 3.025,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-142/04 od 3. svibnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 118-0-Rev-07-000 484 od 8. prosinca 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant stupio u posjed nekretnina u Novoj Gradišci i da je tuženi stupio u posjed nekretnina u Prnjavoru, da se apelant u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik nekretnina u Novoj Gradišci, te da to ukazuje na njegovu volju za zaključivanje spornog ugovora. Dalje je utvrđeno da je ugovor zaključen u smislu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti, da je odredbama članka 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor zaključuje suglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, da je odredbama članka 28. istog zakona propisano da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, da sukladno odredbama članka

552. ZOO-a ugovor o zamjeni je takav ugovor kojim se jedna strana obvezuje prema svom suugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.

4. Dalje je istaknuto da apelant tužbeni zahtjev zasniva na odredbama članka 141. ZOO-a, tj. da se u vrijeme zaključenja ugovora nalazio u stanju nužde i teškom materijalnom stanju, a što je tuženi iskoristio, odnosno da se radi o očitoj nerazmjeri sa onim što je spornim ugovorom dao tuženom. Međutim, iz provedenih dokaza slijedi da je apelant prije zaključenja spornog ugovora bio uposlen u Vatrogasnom društvu Prnjavor i da je «držao» tezgu sa voćem i povrćem, te da je njegova supruga bila u stalnom radnom odnosu. S tim u svezi, upitno je postojanje nužde, a pogotovo apelantovo teško materijalno stanje. Dalje, u odnosu na apelantovo ukazivanje na nerazmjer nekretnina u Prnjavoru i nekretnina u Novoj Gradišci, Osnovni sud je istakao da navedeno apelant ničim nije dokazao, tim prije što iz točke 6. spornog ugovora slijedi da su apelant i tuženi ugovorili vrijednost nekretnina od po 50.000,00 DM, odnosno da su identične cijene i nekretnina u Prnjavoru i nekretnina u Novoj Gradišci. Osnovni sud je, dalje, naveo da su utemeljeni apelantovi navodi da se osjećao nesigurno u to vrijeme jer je bio pripadnik manjinskog hrvatskog naroda, međutim, navedeno predstavlja opću okolnost koja nije odlučan uvjet za utvrđivanje ništavosti ugovora. Dakle, apelant osim pozivanja na istaknuto nije predočio dokaze da je on pod prijetnjom i pritiskom zaključio sporni ugovor koji je za njega nepovoljan, te da je sporni ugovor zaključen na inicijativu apelanta, a ne tuženog. Osnovni sud je zaključio da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev.

5. Osnovni sud je istakao da je imao u vidu odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, spornim ugovorom nisu povrijeđena apelantova prava jer je on raspolagao svojom imovinom, tj. apelant je kao imatelj imovine stupio u pravni posao sa drugim osobama, odnosno svoju imovinu zamijenio za drugu imovinu i sada ima sva prava na toj drugoj imovini, a što mu niko i ne osporava, niti fizičke osobe, a niti državna vlast. Dalje, apelantov dom do zaključenja spornog ugovora bile su nekretnine u Prnjavoru. Međutim, apelant je taj dom zamijenio za drugi dom, a to su nekretnine u Novoj Gradišci u kojim apelant stanuje skoro deset godina, tako da je ostvario čvrstu i trajnu vezu sa nekretninama u Novoj Gradišci. Sukladno navedenom, Općinski sud je zaključio da spornim ugovorom nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu i dom.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-07- 000 484 od 8. prosinca 2008. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 103. ZOO-a propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju propisuje nešto drugo. Dalje je istaknuto da je odredbama članka 26. istog zakona propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, da je odredbama članka 28. ZOO-a propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju i da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, te da je odredbama članka 141. ZOO-a propisano da je ugovor ništav ako je neko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili ovisnošću, ugovorio za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitoj nerazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti. Vrhovni sud je naveo da je sporni ugovor zaključen kada je apelant imao osiguranu egzistenciju, posao i mirno uživanje imovine, kada mu niko nije uznemirivao obitelj, što je u konkretnom slučaju od odlučnog značaja, tako da su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi da je sporni ugovor zaključen uz obostranu dobrovoljnost apelanta i tuženog. Činjenica da je sporni ugovor zaključen nakon oružane akcije «Bljesak» u Hrvatskoj ukazuje na postojanje općih uvjeta kao okolnosti koje su teške i koje su utjecale na odluku tuženog da zaključi sporni ugovor. Međutim, opće okolnosti, bez posebnih takvih okolnosti, koje u ovom slučaju nisu postojale, ne mogu utjecati na drugačiji zaključak u pogledu apelantove dobrovoljnosti prilikom zaključenja spornog ugovora. Dalje, ovakav stav ne dovodi u sumnju ni to što apelant u reviziji ističe da je dolazio u situaciju da mu roba bude razbacana, da mu se oduzme radna dozvola, da ga privedu prilikom odlaska u Banjaluku, jer je apelant radio sve do odlaska u R Hrvatsku, bio u radnoj obvezi, a ne na ratištu, te da ga niko nije uznemiravao u mirnom korištenju njegove imovine, niti mu je ko uznemiravao obitelj. Budući da je apelant spornim ugovorom dobio imovinu u Hrvatskoj, odnosno nekretnine u Novoj Gradišci, ostvarujući na taj način svoje pravo na dom, a tuženi je dobio nekretnine u Prnjavoru, također ostvarujući svoje pravo na dom, Vrhovni sud je istakao da onda nisu utemeljeni apelantovi prigovori da mu pripada pravo na povrat imovine u Prnjavoru, sukladno Aneksu broj 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir.

7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 26, 28, 103. i

141. ZOO-a, kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Naime, provedeni dokazi dokazuju suprotno, tj. da odluka da se izvrši zamjena nekretnina nije učinjena slobodno i ozbiljno nego da je navedeno posljedica promjene stanja u Prnjavoru nakon akcije «Bljesak» u Hrvatskoj, da su on i njegova supruga primali anonimne pozive da se isele, tako da sudovi potpuno proizvoljno konstatiraju da je sporni ugovor zaključen u vrijeme kada nije uznemiravana njegova obitelj i kada je imao posao i kada je mirno uživao svoju imovinu. Dalje je istaknuto da tuženi nije vršio pritisak na njega da zaključi sporni ugovor, ali je on odluku da zaključi sporni ugovor donio protivno svojoj volji. Apelant ističe da je u nekretninama u Novoj Gradišci bila vojska, da je kuća bila devastirana, bez dvorišnih objekata, a pokretnih stvari i stoke nije bilo, te da je očiti nerazmjer između nekretnina u Prnjavoru i nekretnina u Novoj Gradišci, tako da navedeno čini sporni ugovor zelenaškim, koji je kao takav apsolutno ništav u smislu članka 141. ZOO-a.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na dom zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO-a, te što su pogrešno ocijenili činjenice i dokaze na kojima su temeljili svoje odluke.

11. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

12. Ustavni sud uočava da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđenje da je sporni ugovor ništav, u smislu odredbe članka

103. ZOO-a. Naime, utvrđeno je da su ugovorne strane, u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, u cijelosti izvršile ugovorne obveze iz spornog ugovora, jer su predmetne nekretnine predate u posjed svakoj od ugovornih strana koje su se na temelju spornog ugovora uknjižile u zemljišnim knjigama. Dalje, apelant nije dokazao da izjava volje za zaključenje spornog ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno, što je uvjet u smislu članka 28. ZOO-a, tj. kada su postojale opće okolnosti, odnosno kada nije dokazano da su postojale posebne okolnosti, onda se ne može zaključiti da nije postojala dobrovoljnost za zaključenje spornog ugovora. U odnosu na apelantove navode da je sporni ugovor zelenaški ugovor, u smislu članka 141. ZOO-a, Ustavni sud uočava da obrazloženja redovitih sudova ukazuju da iz činjeničnog stanja ne proizlazi da je apelant bio u stanju nužde, odnosno u teškom materijalnom stanju, nego suprotno. Vezano za apelantove navode da je očiti nerazmjer između nekretnina u Prnjavoru i nekretnina u Novoj Gradišci, Ustavni sud ponovo ukazuje na obrazloženja sudova iz kojih slijedi da su apelant i tuženi ugovorili istu cijenu nekretnina. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz članka II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka

8. Europske konvencije, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/09 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio