Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-629/09 (Z. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-629/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 629/09, rješavajući apelaciju Zvonka Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Tomića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-08-000027 od 19. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrava – Brčko podnio je 28. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-GžP-08-000027 od 19. decembra 2008. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. alineja 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 20. oktobra 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 4. novembra 2011. godine.
2. Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-493/05-I od 2. novembra 2007. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je njegova pokojna majka Ivka Tomić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) 18. novembra 2005. godine pred svjedocima M.F. i F.F. usmeno izjavila svoju posljednju volju, po kojoj je svu nepokretnu imovinu, koja se sastoji od 1/8 dijela nekretnina upisanih u privremeni registar zk.ul. broj 312 k.o. Dubrave, ostavila u nasljeđe apelantu i da ta izjava predstavlja njen usmeni testament na osnovu kojeg će se raspraviti njena zaostavština, što su tuženi Franjo Tomić, Mirko Tomić i Tomislav Antunović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su saslušani svjedoci M.F. i F.F. izjavili da su ostaviteljicu upoznali u bolnici, da je bila svjesna, te da je izjavila da sve ostavlja apelantu. Osnovni sud je naveo da su uslovi za pravnu valjanost usmenog testamenta propisani odredbom člana 76. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80), prema kojoj zavještalac može izjaviti svoju posljednu volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament. U konkretnom slučaju sud je zaključio da se, iako su kod ostaviteljice u momentu izjavljivanja volje bila dva svjedoka, ipak, ne može smatrati da je sačinjen usmeni testament jer u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne okolnosti koje se, prije svega, ogledaju u takvim okolnostima kada je otežan pristup sudu, kao npr. ratno stanje ili vremenske nepogode. Slijedom navedenog, sud je primjenom člana 254. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01,6/02,11/05i 31/067/80, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 76. Zakona o nasljeđivanju odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Gž-08-000034 od 16. septembra 2008. godine apelantovu žalbu usvojio i ukinuo prvostepenu presudu, te zakazao raspravu pred Apelacionom sudom. Apelacioni sud je istakao da je utvrdio da u obrazloženju prvostepene presude nisu dati valjani razlozi o postojanju izuzetnih prilika, zbog čega se zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva ne može prihvatiti. Apelacioni sud je istakao da „izuzetne okolnosti“ sud treba da ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Navedeno je da je u konkretnom slučaju osnovan žalbeni navod da u postupku nisu razjašnjene odlučne činjenice na osnovu kojih bi sud utvrdio da su postojale izuzetne prilike kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu.
5. Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-GžP-08-000027 od 19. decembra 2008. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je nakon ocjene izvedenih dokaza na glavnoj raspravi, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, utvrdio da je ostaviteljica, koja je majka parničnih stranaka, rođena 1928. godine i da je duže vrijeme bila bolesna od „bolesti srca i pluća“. Dalje je utvrđeno da je ostaviteljica u periodu od 2002. godine, pa sve do svoje smrti, u više navrata liječena u bolnici u Brčkom, na Internom odjeljenju. Tako je bilo i neposredno prije njene smrti, zbog čega je primljena u bolnicu 16. novembra 2005. godine gdje je i umrla 21. novembra 2005. godine. Navedeno je da je 18. novembra 2005. godine, dok su kod ostaviteljice u posjeti bili apelant i njegova supruga, ostaviteljica u trenucima gušenja, pred svjedocima F.F. (koja je bila, također, pacijent i ležala je u istoj sobi sa ostaviteljicom) i njenim suprugom F.M. izjavila svoju volju riječima „da ako do šta dođe, hoćete li svjedočiti da sve moje nekretnine ostaju sinu Zvonku“.
6. Sud je naveo da iz iskaza tuženih (ostaviteljičine djece) proizlazi da ostaviteljica, dok je bila živa, nije pred ostalim nasljednicima, govorila na koji način bi raspolagala svojom imovinom. Apelacioni sud je utvrdio da je ostaviteljica bila pismena, da je bolje čitala nego pisala i da je „zadnjih godina“ njena pismenost oslabila. Dalje je utvrđeno da je 6. avgusta 2005. godine ostaviteljica kao primalac izdržavanja sa apelantom kao davaocem izdržavanja, sa kojim je živjela u zajedničkom domaćinstvu i njegovom nevjenčanom suprugom, sačinila ugovor o doživotnom izdržavanju. Međutim, utvrđeno je i da je prijedlog za ovjeru ugovora Rješenjem Osnovnog suda od 6. septembra 2005. godine povučen. Dalje je utvrđeno i da su 19. avgusta 2005. godine suvlasnici imovine upisane u zk.ul. broj 321 k. o. Dubrave, među kojima i ostaviteljica, podnijeli prijedlog za diobu imovine koji je zbog smrti ostaviteljice rješenjem sud prekinuo.
7. Apelacioni sud je istakao da je usmeni testament kao oblik, a i jedini vanredni testament fizičkog lica, regulisan odredbom člana 76. Zakona o nasljeđivanju. Za valjanost i nastanak usmenog testamenta tim propisom određene su pretpostavke čije ispunjenje dovodi do nastanka i valjanosti tako izjavljene posljednje volje ostavioca. To su postojanje izuzetnih prilika (u objektivnom i subjektivnom smislu) koje onemogućavaju zavještaoca da u određenim okolnostima sačini pismeni testament i da je zavještalac usmeno izjavio svoju posljednju volju određenu pred dva svjedoka, što upućuje na strogu ocjenu uslova za valjanost usmenog testamenta. Kada je riječ o izuzetnim prilikama u kojima zavještalac nije bio u mogućnosti sastaviti pismeni testament, tada to znači da nije bio u mogućnosti sastaviti pismeni testament bilo kog oblika, odnosno svojeručnog testamenta, zatim, pismeni testament pred svjedocima ili sudski testamenta i da su ga upravo takve konkretne prilike spriječile da svoju volju izrazi u takvom pismenom obliku.
8. U konkretnom slučaju, po zaključku Apelacionog suda, nisu postojale izuzetne prilike koje bi onemogućavale ostaviteljicu da sačini pismeni testament. Navedeno je da zdravstveno stanje ostaviteljice prije i u vrijeme izjavljivanja usmenog testamenta nije bilo takvo da bi je sprečavalo da sačini pismeni testament. Istaknuto je da se pri tome, prije svega, misli na vrijeme prije nego što je ostaviteljica otišla u bolnicu (jer je već duže vrijeme bolovala, koristila lijekove a njeno zdravstveno stanje je iziskivalo liječenje u bolnici više puta u tri godine prije smrti i neprekidno korištenje lijekova).
9. Također je navedeno da je očigledno da je ostaviteljica, prema mjestu gdje je živjela i prema sredini u kojoj se kretala, mogla da angažuje sud, advokata ili svjedoke za sačinjavanje pismenog testamenta. Slijedom istaknutog, sama okolnost da se zdravstveno stanje ostaviteljice, u momentu davanja izjave, pogoršalo, te da je nakon toga i umrla, prema zaključku Apelacionog suda, ne mogu se smatrati kao izuzetne prilike, jer je ostaviteljica to mogla učiniti dok još nije bila otišla u bolnicu, a i u bolnici, gdje je primljena 16. novembra, a umrla 21. novembra 2005. godine. Naime, ostaviteljica je i prije odlaska u bolnicu preduzimala radnje u pogledu te iste imovine a koje čine podnošenje zahtjeva za diobu nekretnina sa ostalim nasljednicima, te podnošenje zahtjeva za ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je na sudu u njenom prisustvu povučen. Osim toga, sud je naveo da je apelantica to mogla učiniti i prilikom zadnjeg prijema u bolnicu, a nije. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, apelant smatra, nasuprot utvrđenju Apelacionog suda, da su u konkretnom slučaju postojale „izuzetne okolnosti“, koje su jedan od uslova koji treba da bude ispunjen da bi se utvrdilo da je usmeni testament pravno valjan. U tom pravcu apelant je i u apelaciji iznio argumente za svoje ubjeđenje o postojanju „izuzetnih okolnosti“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud Rješenjem broj 097-0-Gž-08-
000034 od 16. septembra 2008. godine ukinuo prvostepenu presudu i da je u ponovnom postupku otklonio nedostatke na koje je ukazao apelant u žalbi (a koje ponavlja i u apelaciji), te da je u ponovnom postupku utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je donio odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović