Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-641/09 (S. M.-Š. i V. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-641/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 641/09, rješavajući apelaciju Svjetlane Mutić-Šajnović i Vladimira Mutića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Mutić-Šajnović i Vladimira Mutića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 724 od 13. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-290/04 od 15. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P. 1170/02 od 9. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Svjetlana Mutić- Šajnović i Vladimir Mutić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 2. mata 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 724 od 13. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-290/04 od 15. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 1170/02 od 9. decembra 2003. godine.

2. Apelanti i njihova sestra J.S.M. su podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog Vinka Beraka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja, kojom su tražili da sud utvrdi da je u cijelosti ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između apelanata, njihove sestre J.S.M. i tuženog, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2998/93 od 20. jula 1993. godine. Tužbenim zahtjevom su tražili da sud naloži tuženom da im preda u posjed nekretnine koje su predmet navedenog ugovora, te da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u korist tuženog na suvlasničkim dijelovima apelanata i njihove sestre na nekretninama upisanim u A listu II z.k. ul. br. 7896 K.O. Banjaluka k.č. 639/1 i A listu I z.k. ul. br. 7896 K.O. Banjaluka k.č. 639/1, što odgovara nekretninama navedenim u posjedovnom listu broj 2238/01 k.č. br. 1870 i k.č. br. 1871 K.O. Banjaluka VII, uz obavezu brisanja i uspostavljanja ranijeg gruntovnog i katastarskog stanja u javnim knjigama. U tužbenom zahtjevu apelanti i njihova sestra navode da su bili suvlasnici predmetnih nekretnina, koje su naslijedili od pokojnog oca po osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O. 584/91 od 20.decembra 1991. godine, sa suvlasničkim dijelovima 1/3. Dalje se navodi da su apelanti i njihova sestra 31. marta 1993. godine sa tuženim i njegovim pokojnim bratom Simom Berakom zaključili ugovor o prodaji predmetnih nekretnina, te da je 20. novembra 2001. godine Simo Berak svoj suvlasnički dio poklonio tuženom (bratu). Apelanti navode da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme ratnog stanja kada su apelanti i njihova sestra bili izloženi uznemiravanju, prijetnjama i prinudama u pogledu zaključenja predmetnog ugovora, te zbog toga smatraju da je zaključeni ugovor ništav.

3. Presudom Osnovnog suda broj P. 1170/02 od 9. decembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i njihove sestre, te su obavezani apelanti i njihova sestra da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.238,50 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u dokaznom postupku izvršio uvid u brojne materijalne dokaze (uvid u predmetni ugovor, izvod iz oglasa lista «Glas», ugovore za korištenje stanova za apelante, ugovor o poklonu predmetnih nekretnina od 20. novembra 2001. godine, zahtjeva za vraćanje imovine, potvrdu Sektora za imovinsko pravne poslove od 29. septembra 1992. godine, rješenje o nasljeđivanju) i saslušao brojne svjedoke i tuženog u svojstvu parnične stranke. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je kao nesporno utvrdio da su apelanti i njihova sestra 31. marta 1993. godine sa tuženim i njegovim bratom Simom Berakom zaključili ugovor o prodaji predmetnih nekretnina, te da je Simo Berak svoj suvlasnički dio poklonio tuženom ugovorom o poklonu nekretnina od 20. novembra 2001. godine. Također je kao nesporno utvrđeno da su apelanti i njihova sestra primili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu i da je tuženi ušao u posjed predmetnih nekretnina. Kao sporno Osnovni sud navodi da li je prenos vlasništva izvršen dobrovoljno s obzirom da je kupoprodajni ugovor zaključen 1993. godine, u vrijeme kada je bila proglašena neposredna ratna opasnost i ratno stanje, što se i ističe u tužbenom zahtjevu apelanata i njihove sestre.

4. Osnovni sud smatra da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, te da se apelanti i njihova sestra ne mogu pozivati na rat, ratne okolnosti, uznemiravanja, prijetnje i prinudu u pogledu predmetnih nekretnina jer svi provedeni dokazi upućuju na činjenicu da su apelanti i njihova sestra zaključenjem predmetnog kupoprodajnog ugovora rješavali svoje nasljedno pravne odnose na predmetnim nekretninama iza pokojnog oca. Naime, sud je u potpunosti poklonio vjeru uvjerljivim i podudarnim iskazima svjedoka Dušana Popovića i Željka Vučića koji su dugogodišnji poznanici i prijatelji drugoapelanta, te Vinke Babić koja je bila dugogodišnji podstanar u predmetnoj kući, iz kojih proizilazi da se apelanti i njihova sestra ne mogu dogovoriti oko nasljedno pravnih odnosa na predmetnim nekretninama. Sud dalje navodi da iz iskaza svjedoka Željka Vučića proizilazi da je predmetna kuća bila oglašavana za prodaju 1990. godine (za vrijeme života oca apelanata), dok iz iskaza drugoapelanta proizilazi da je razlog prodaje bio taj što je jedna sestra živjela u Sloveniji. Iz iskaza svjedoka Vinke Babić proizilazi da su apelanti koji su živjeli u Banjaluci dolazili kod roditelja u predmetnu kuću jednom ili dva puta sedmično, dok je sestra apelanata koja je živjela u Sloveniji dolazila rjeđe ali je ostajala duže, te da su apelanti često pričali o prodaji predmetne nekretnine. Također, iz iskaza svjedoka Aide Bukvić i drugoapelanta proizilazi da je drugoapelant sa porodicom napustio Banjaluku 1993. godine zbog maltretiranja njegovog sina, oštećenja njegovog biroa i dolazaka vojne policije na vrata njegovog stana. Međutim, uzimajući u obzir sve provedene dokaze Osnovni sud smatra da se ne može izvesti zaključak da su predmetne nekretnine prodate zbog rata i nemilih događaja porodici drugoapelanta. Ovo tim prije što je drugoapelant po završetku rata podnio zahtjev za povrat svog stana u Banjaluci a prvoapelantica izvršila nadovjeru ugovora kojim je zamijenila svoj stan, te na taj način nisu izrazili zainteresovanost za predmetne nekretnine, dok sestra apelanata živi u Sloveniji. U prilog navedenom ide i činjenica da je oglas za prodaju predmetne nekretnine oglašavan u listu «Glas» 1990., 1991. i 1992. godine, da su apelanti i njihova sestra pronašli drugi stan za podstanarku koja je živjela u predmetnoj kući, kao i potvrda Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina i imovinsko pravne poslove Opštine Banjaluka (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava) od 29. septembra 1992. godine iz koje je vidljivo da su apelanti i njihova sestra predmetne nekretnine po pravu preče kupovine ponudili Opštini prije zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora. Osnovni sud je na kraju naveo, da apelanti i njihova sestra nisu materijalnim dokazima potkrijepili svoje navode da su predmetnu kuću željeli zadržati radi pretvaranja u poslovni prostor, te je na osnovu navedenog odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Okružnog suda broj Gž-290/04 od 15. februara 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i njihove sestre i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud dalje navodi da je ispravano prvostepeni sud utvrdio da je predmetni ugovor zaključen za vrijeme rata (31. marta 1993. godine), kao i da je drugoapelant za vrijeme rata imao problema koji su se manifestovali u vidu maltretiranja njegovog sina, oštećenja njegovog biroa i dolazaka uniformisanih lica na vrata njegovog stana. Cijeneći naprijed navedeno kao i ostale provedene dokaze, prije svega iskaze svjedoka Željka Vučića, Dušana Popovića i Vinke Babić, prvostepeni sud je ispravano zaključio da se apelanti i njihova sestra u konkretnom slučaju ne mogu pozvati na rat i ratne okolnosti jer su prodajom predmetnih nekretnina izvršili međusobnu civilnu diobu nasljeđa iza svojih roditelja. Naime, na osnovu iskaza navedenih svjedoka i potvrde Opštinske uprave, prvostepeni sud je utvrdio da se predmetna nekretnina već duže vrijeme prodavala radi rješavanja imovinskih odnosa apelanata i njihove sestre, s obzirom da je među njima postojao spor oko prodaje predmetnih nekretnina jer su neki bili za prodaju a neki ne. Također, ispravan je zaključak prvostepenog suda da apelanti i njihova sestra nisu ponudili niti jedan materijalni dokaz da su htjeli predmetnu nekretninu zadržati radi pretvaranja u poslovni prostor. Okružni sud je istakao da je tačno da su apelanti usljed ratnih opasnosti napustili svoje stanove u Banjaluci međutim, predmetna nekretnina nije bila dom apelanata i njihove sestre s obzirom da u istoj nisu živjeli u momentu prodaje (živjeli podstanari). Nadalje, drugoapelant je izvršio povrat svog stana koji je nakon toga prodao, dok je prvoapelantica izvršila nadovjeru ugovora o zamjeni stanova kojim je prije napuštanja Banjaluke zamijenila svoj stan. Okružni sud je na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelanti i njihova sestra su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-07-000 724 od 13. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Vrhovni sud je citirao i odredbe čl. 26. i 28. ZOO kojima je propisano da je osnovni uslov kod zaključivanja ugovora o prodaji da se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora odnosno, da izjave volje ugovornih strana moraju biti učinjene slobodno i ozbiljno, iz čega proizilazi da su ništavi ugovori kojima nedostaju navedeni uslovi. S obzirom na činjenicu da apelanti i njihova sestra nisu živjeli u predmetnim nekretninama već u svojim stanovima, da su na predmetnim nekretninama bili suvlasnici sa po 1/3 dijela, da su prodaju predmetne nekretnine oglašavali od 1990. do 1992. godine (i za života njihovog oca), Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni kupoprodajni ugovor nije zaključen usljed pritisaka, opšteg i posebnog karaktera izazvanog ratom, koji su uticali na volju apelanata i njihove sestre za zaključenje predmetnog ugovora, već da je cilj apelanata i njihove sestre da prodajom predmetne nekretnine riješe svoje imovinske odnose na istoj. Ovakav zaključak nižestepenih sudova se ne dovodi u sumnju revizionim navodima da su sudovi pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza došli do pogrešnog zaključka. Naime, kada bi se i prihvatio kao tačan iskaz drugoapelanta, podržan iskazom svjedoka Aide Bukvić, da su on i njegova porodica bili uznemiravani (fizički napadnut, pretučeno dijete prvoapelanta, razbijeno staklo na kancelariji) činjenica je da su se, prema iskazima i medicinskoj dokumentaciji za sina drugoapelanta, navedena uznemiravanja počela dešavati od ljeta 1992. godine dok je prodaja predmetne nekretnine oglašavana ranije, čak i za vrijeme života njegovog oca. Navedeno proizilazi i iz ocjene ostalih provedenih dokaza a posebno iz iskaza svjedoka Željka Vučića, Dušana Popovića i Vinke Babić kao i iz priloženih oglasa. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i revizioni navodi da je nižestepenim odlukama sudova povrijeđeno pravo apelanata i njihove sestre propisano čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovo iz razloga što apelantima i njihovoj sestri ničim nije uskraćeno pravo na pravično suđenje niti im je povrijeđeno pravo na dom, posebno ako se ima u vidu da predmetna nekretnina koja je bila predmet prodaje nije bila dom apelanata i njihove sestre. Primjenom člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

7. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti analiziraju presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da predmetni ugovor nije ništav. Apelanti ističu da je Zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik za BiH propisano da su svi ugovori zaključeni u periodu od aprila 1992. godine do 1998. godine ništavi, pa kako je predmetni ugovor zaključen 1993. godine proizilazi da je isti ništav. Nadalje, apelanti navode da redovni sudovi nisu na pouzdan način utvrdili da li su apelanti davali oglase za prodaju predmetne nekretnine u periodu 1990.-1992. godina, te ako i jesu zašto je nisu prodali tada već 1993. godine kada je došlo do eskalacije sukoba u BiH, što je bitno kako bi se zaključilo da li su apelanti dobrovoljno zaključili predmetni ugovor. Također, apelanti navode da nisu bili u mogućnosti da se izjasne na iskaze pojedinih svjedoka «zbog udaljenosti i velikih troškova koje bi imali da dođu na sud», zbog čega su uskraćeni da sami objasne šta se događalo u periodu izbijanja sukoba u BiH i zašto su napustili svoja ognjišta. Na kraju, apelanti smatraju da je na osnovu navedenih činjenica trebalo zaključiti da su bili primorani da napuste svoju imovinu čime je povrijeđeno njihovo pravo na slobodno uživanje imovine odnosno, da je paušalnom ocjenom izvedenih dokaza bez dovođenja u vezu sa Zakonom o napuštenoj imovini i Zakonom o prestanku navedenog zakona povrijeđeno njihovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09, 1/10 i 16/10-prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Zakon o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 3/96 i 21/96) prestaje da važi, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugi propisi koji regulišu pitanje napuštene imovine i stanova doneseni u periodu od 30. aprila 1991. godine, računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo («stanovi»), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.

Član 4.

Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gde je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljem tekstu: ZOSO). [...]

Član 32.

Odredbe ovog zakona primjenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno poslije 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.).

U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.

9. Zakon o obligacionim odnosima («Sl. list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: [...]

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28. (1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. [...]

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost

Član 103. (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i njihove sestre, te je u tom smislu i utvrđeno da predmetni ugovor nije ništav. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi utvrdili da su prilikom zaključivanja predmetnog ugovora apelanti i njihova sestra izjavu volje za zaključenje ugovora dali slobodno, ozbiljno i dobrovoljno, odnosno da predmetni ugovor nije zaključen usljed pritisaka izazvanih ratom, kao i da su cijenili sve navode i dokaze apelanata te da su na kraju zaključili da u konkretnom slučaju nije posatojala mana volje kod zaključivanja predmetnog ugovora. Također, ispravan je zaključak redovnih sudova da predmetne nekretnine nisu bile dom apelanata i njihove sestre, te da su prodali predmetne nekretnine kako bi riješili svoje imovinske odnose na istoj. Dakle, s obzirom da je u konkretnoj situaciji prenos prava vlasništva na nekretninama apelanata i njihove sestre koje su naslijedili od svojih roditelja izvršeno u skladu sa odredbama čl. 26., 28. i 103. ZOO, kao i da predmetna nekretnina nije proglašena napuštenom, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji reguliše pitanje napuštene imovine u periodu nakon 30. aprila 1991. godine. Također, Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocijena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud, postupajući u konkretnom postupku, postupali suprotno odredbama ZPP i ZOO, a data obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-641/09 (S. M.-Š. i V. M.) | Sudska praksa | Aktio