Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-671/09 (L. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-671/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 671/09, rješavajući apelaciju Luce Pejić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luce Pejić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001 451 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-
Mal-07-002583 od 6. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Pejić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001 451 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002583 od 6. juna 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002583 od 6. juna 2008. godine obavezana je apelantica da tužitelju JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu vodu isplati iznos od 264,80 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od dana padanja u docnju za svaki pojedinačni račun kako je precizirano u presudi. Navedenom presudom obavezan je tužitelj da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 124,64 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 18. juna 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelantice radi duga u iznosu od 1.175,80 KM, temeljem kojeg je Općinski sud dozvolio izvršenje Rješenjem o izvršenju broj I- 3560/02 od 15. jula 2002. godine. Protiv rješenja o izvršenju apelantica je blagovremeno uložila prigovor, te je Zaključkom Općinskog suda broj I-3560/02 od 10. aprila 2007. godine odloženo izvršenje određeno rješenjem o izvršenju i predmet je po pravosnažnosti rješenja dostavljen Općinskom sudu na redovan parnični postupak. Postupajući po Rješenju Općinskog suda broj 032-0-
Mal-07-002 583 od 10. jula 2007. godine, tužitelj je, u smislu odredbe člana 53. ZPP, prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje uredio svojim podneskom od 17. jula 2007. godine u kojem je kao vrijednost spora označio iznos od 1.175,80 KM. Dalje je navedeno da je na pripremnom ročištu tužitelj umanjio i precizirao tužbeni zahtjev na potraživanje od 840,80 KM, a na glavnoj raspravi tužbeni zahtjev je umanjen i preciziran na iznos od 246,80 KM.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je proveo dokazni postupak uvidom i čitanjem specifikacije neplaćenih računa na apelanticino ime, zatim obračuna za 2000. godinu, kartica komitenta za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu, zatim da je izvršio uvid u račune preciznije označene u presudi, u priznanice o uplatama i u ostalu materijalnu dokumentaciju. Općinski sud je istakao da je nesporno da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuirane isporuke vode, te da, prema tužiteljevoj knjigovodstvenoj evidenciji, apelantica ima dugovanje prema tužitelju u iznosu od 264,80 KM za isporučenu vodu u periodu od 15. oktobra do 31. decembra 2001. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantica tokom postupka istakla prigovor zastare potraživanja koji je odbijen kao neosnovan. Naime, kako je obrazložio Općinski sud, tužitelj je prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a koji se smatra tužbom u konkretnoj pravnoj stvari, podnio Općinskom sudu 18. juna 2002. godine. S obzirom na to da je odredbom člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđeno da potraživanja naknade za isporučenu vodu zastarijevaju za jednu godinu, tako da bi prigovor zastare bio osnovan do 18. juna 2001. godine. Međutim, tužitelj potražuje dug za period od 15. oktobra do 31. decembra 2001. godine, iz čega vidno proizlazi da dug za taj period nije zastario. Uvidom u dokaze koje je u dokaznom postupku izveo tužitelj, Općinski sud je utvrdio da se tužiteljeva potraživanja za navedeni period odnose na račun broj 69494 i račun broj 98968, koji glase na ukupan iznos od 264,80 KM. Ostale dokaze koje su u toku postupka izvele parnične stranke Općinski sud je smatrao irelevantnim za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je našao da je apelantica, u smislu odredbi člana 394. ZOO-a i odredbe člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, dužna tužitelju na ime duga za isporučenu vodu isplatiti utvrđeni iznos.
5. Općinski sud je, dalje, naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu odredbi člana 383. stav 1, člana 386. stav 2, člana 387. stav 2. i člana 396. stav 1. ZPP i odredbi čl. 12, 13. i 33. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Dalje je istaknuto da je tužitelj zahtijevao troškove takse na tužbu i presudu, međutim, budući da nije dokazao da je imao sudske troškove, jer nije uplatio taksu na tužbu, Općinski sud mu je dodijelio sudske troškove na presudu u iznosu od 40,00 KM. Apelantica je zahtijevala sudske troškove i to za pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM. S obzirom na to da je vrijednost spora na pripremnom ročištu iznosila 840,80 KM, a da je tužitelj u postupku uspio sa iznosom od 264,80 KM, Općinski sud je apelantici dosudio troškove za pristup na pripremno ročište, a shodno uspjehu u parnici od 68,60% troškove u iznosu od 164,60 KM. Općinski sud je odbio apelanticin zahtjev za troškove za pristup na ročište za glavnu raspravu budući da je vrijednost spora iznosila 264,80 KM, koji je i dosuđen apelantici. Općinski sud je zaključio da apelantici pripadaju troškovi u iznosu od 164,60 KM, pa je međusobnim prebijanjem troškova tužitelj obavezan da apelantici isplati troškove postupka u iznosu od 124,64 KM.
6. Protiv navedene presude Općinskog suda žalila se apelantica. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001 451 od 16. februara 2009. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 300 KM.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, tužiteljeva uređena tužba od 17. jula 2007. godine je u skladu sa članom 53. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je tačno određen zahtjev u pogledu glavne stvari (dug u iznosu od 1.175,80 KM), kao i u pogledu sporednih potraživanja (kamate na glavni dug tražene od dana podnošenja prijedloga za izvršenje – 18. juna 2002. godine pa do isplate), tako da je u potpunosti razumljiv i jasan tužiteljev tužbeni zahtjev iz uređene tužbe. Zbog toga nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbe člana 336. stav 3. ZPP, prije nego što je, u smislu člana 69. ZPP, dostavio uređenu tužbu 28. marta 2008. godine. Također je Kantonalni sud utvrdio da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 98. stav 1. i člana 191. stav 4. ZPP. Kantonalni sud je obrazložio da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelantica na pripremnom ročištu isticala prigovor da je tužba nerazumljiva, u smislu člana 53. ZPP, i da je Općinski sud odbio ovaj prigovor i nastavio da raspravlja po uređenoj tužbi od 17. jula 2007. godine, o čemu je dao valjane razloge u obrazloženju pobijane presude, što nije protivno članu 98. stav 2. ZPP. Dalje je navedeno da apelantica na pripremnom ročištu nije ni isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije niti je na te okolnosti predložila provođenje relevantnih dokaza, nego je taj prigovor istakla tek u pismenom podnesku od 20. maja 2008. godine na dan održavanje glavne rasprave. Zbog toga je irelevantno njeno pozivanje na nedostatak pasivne legitimacije, jer su svi računi za isporučenu vodu na apelanticino ime, a apelantica ničim nije dokazala da nije bila u utuženom i dosuđenom periodu korisnik tužiteljevih usluga. Sud je zaključio da, suprotno žalbenim prigovorima, nisu počinjene povrede odredaba čl. 7. i 8. ZPP, jer je prvostepeni sud sve predložene i provedene dokaze ocijenio brižljivo i savjesno i na temelju kojih je utvrdio da apelantica nije isplatila tužitelju dug za pružene komunalne usluge vode po računima i za period kako je precizirano u prvostepenoj presudi. Neprihvatljivi su apelanticini žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju trebalo provesti vještačenje posredstvom vještaka ekonomske struke, prema odredbi člana 147. ZPP. Naime, prvostepeni sud je osnov i visinu tužbenog zahtjeva mogao utvrditi prostim zbrajanjem računa bez potrebe da tužitelj predlaže dokaz o izvođenju vještačenja. U odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je naveo da je odluku donio na temelju odredbi člana 397. stav 1, a u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP. S obzirom na to da apelantica nije uspjela u žalbenom postupku, Kantonalni sud je zaključio da joj ne pripadaju traženi troškovi za sastav žalbe u iznosu od 300 KM.
8. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je prvostepena presuda donesena na osnovu tužiteljeve nepotpune i nerazumljive tužbe od 17. jula 2007. godine, koja nije bila u skladu sa članom 53. stav 2. tačka 2. ZPP. Tužitelj u tužbenom zahtjevu, kako je istakla apelantica, nije naveo period na koji se odnosi glavni dug u iznosu od 1.178,80 KM, a u odnosu na kamate koje potražuje nije naveo period od kojeg kamate počinju teći. Apelantica smatra da Kantonalni sud u odnosu na te njene žalbene prigovore nije dao pravilno obrazloženje, odnosno pogrešno je primijenio član 69. ZPP, kojim je propisano da se ispravna i potpuna tužba dostavlja tuženoj na odgovor. Apelantica smatra da tužitelj podneskom od 17. jula 2007. godine nije postupio po rješenju Općinskog suda od 10. jula 2007. godine, tj. da uredi tužbu u smislu člana 53. ZPP, te je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 336. stav 3. ZPP kada takvu tužbu nije odbacio. Stoga je, prema apelanticinom mišljenju, pogrešan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je tužitelj podneskom od 17. jula 2007. godine uredio podneseni prijedlog za izvršenje, u smislu člana 53. ZPP. Apelantica, također, smatra da je prvostepeni sud povrijedio član 3. stav 2. ZPP kada je prihvatio tužiteljevo umanjenje duga. Apelantica smatra da je tužitelj tokom provedenog postupka bio dužan dostaviti pisanu odluku Nadzornog odbora tužitelja o umanjenju duga, prema odredbi člana 42. stav 1. tačka e) Zakona o javnim preduzećima. Apelantica je, dalje, navela da joj nisu pravilno dosuđeni troškovi postupka, jer je ona u predmetnoj parnici uspjela sa 77,50%, a tužitelj sa 22,5%, zbog čega su sudovi pogrešno primijenili čl. 316-322. ZPP.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović