Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/09 (I. A.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-674/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 674/09, rješavajući apelaciju Ilije Arsenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Arsenića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

001086 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 555 od 17. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-000 747 od 12. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Arsenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 4. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001086 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 555 od 17. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 747 od 12. januara 2007. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 3. juna 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 9. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000 747 od 12. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena) da mu dodijeli dvosoban stan na korištenje-otkup po Pravilniku o stanovima u JNA iz 1991. godine, u roku od 90 dana od donošenja presude. Dalje, odbijen je tužbeni zahtjev i da sud obaveže apelanta da tuženoj vrati stan koji je otkupio u Doboju, Ul. cara Dušana broj 17, stan broj 11, površine 66 m² (u daljnjem tekstu: stan u Doboju) a da tužena apelantu prizna vrijednost stana koji vraća tuženoj, te da eventualnu razliku prilikom otkupa otplati u više mjesečnih rata apelant ili njegova porodica. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da mu, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nastale zbog nedodjeljivanja stana, isplati iznos od 47.170,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate. Stavom drugim izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Presudom Vrhovnog vojnog suda u Beogradu (u daljnjem tekstu: Vrhovni vojni sud) broj UP broj 599/91 od 23. jula 1991. godine uvažena apelantova tužba i poništeno Rješenje Više stambene komisije VP 4022 Banjaluka Int.br. 25-2-8/91 od 27. aprila 1991. godine, kojim je odbijen apelantov prigovor na odluku o raspodjeli stanova u Garnizonu Banjaluka. Vrhovni vojni sud je u presudi dao upute tuženom organu da u ponovnom postupku odluči o apelantovom prigovoru u roku i na način kako je to definisao Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) u vezi sa pozitivnim zakonskim propisima koji regulišu oblast davanja na korištenje stanova iz stambenog fonda JNA. Viša stambena komisija je, potom, ponovno razmatrala apelantov prigovor, te je Rješenjem broj 25-2-8a/91 od 14. februara 1992. godine prigovor usvojen i Rješenje organa za garnizonske poslove Banjaluka broj IN-33/9-31 od 11. marta 1991. godine poništeno i raspodjela stanova u Garnizonu Banjaluka vraćena na ponovni postupak. Rješenjem je naloženo prvostepenom organu da ponovno razmotri apelantovu molbu za dodjelu stana sa svim ostalim interesantima kojima su dodijeljeni stanovi, te da potom ponovno donese odluku u smislu upute Vrhovnog vojnog suda. Nakon toga, na osnovu Zaključka INT. 9-58/17 od 28. aprila 1993. godine, apelantova molba za ostvarivanje prava na ustupanje stana u otkup u Garnizonu Banjaluka razvrstana je u prvu grupu prema Pravilniku o stanovima u JNA („Vojni službeni list SFRJ“ broj 9/91, u daljnjem tekstu: Pravilnik).

4. U vezi sa apelantovim zahtjevom za dodjelu stana, Osnovni sud je istakao da je odredbama čl. „7. do 15, 22. do 29, 36 i 39.“ Pravilnika jasno definisano na koji način se podnosi molba, rad, nadležnost i postupak stambenog organa garnizona i komisijā u vezi sa ustupanjem stanova iz stambenog fonda JNA odnosno VRS, određenih za otkup, podnošenje prigovora, otkupna cijena stana, kao i način zaključenja ugovora o otkupu stana utvrđeni po odredbama Pravilnika o otkupu stanova iz stambenog fonda. Pored toga, navedeno je da o pravu na rješavanje stambenih pitanja odluku donose komisije (viša i niža stambena komisija) koje imenuje komandant garnizona u skladu sa odredbama Pravilnika. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je apelant, prema odredbama tada važećih ZUP-a i ZUS-a, mogao da koristi svoja prava vezana za dodjelu stana i u slučaju kad upravni akt nije donesen kao što je u ovom slučaju, ali da apelant nije iskoristio svoja prava.

5. Navedeno je da u konkretnom slučaju nije donijet akt i da ne postoji akt sa jasno određenim elementima u smislu kojem licu se dodjeljuje stan (misleći na apelanta) sa bližim podacima o stanu (mjesto, ulica, broj, površina i sl.). Osnovni sud je istakao da sud, po pravilu, odlučuje o zakonitosti odluke o dodjeli stanova na korištenje, a ne i o samom pravu na dodjelu stana, što je u isključivoj nadležnosti nosioca prava raspolaganja na stanu. U tom smislu, apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu je neosnovan, jer sud iz navedenog nije ni mogao da obaveže tuženu da apelantu dodijeli stan, odnosno da apelant vrati tuženoj stan koji je otkupio u Doboju, jer se o tome na navedeni način rješava u upravnom postupku, a apelant svojim tužbenim zahtjevom nije tražio da sud utvrdi da li je zakonita ili ne odluka o dodjeli stana (jer ona nije ni donijeta) a također tužbenim zahtjevom nije tražio ni poništenje odluke. Presuda Vrhovnog suda, kao i Rješenje Više stambene komisije na koje se eksplicitno poziva apelant u ovom postupku ne obavezuju Osnovni sud i nije osnov da sud može udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu u smislu da se tužena obaveže da apelantu dodijeli stan na korištenje – otkup, u skladu sa Pravilnikom, jer u konkretnom slučaju nije ni donijet konačan upravni akt, a u ovom postupku apelant i ne traži poništenje takvog akta, te u tom smislu sud takav zahtjev u tom dijelu smatra neosnovanim.

6. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu da se tužena obaveže na dodjelu stana, kao i da se obaveže apelant da tuženoj vrati stan u Doboju, sud je ocijenio i iskaz saslušanog svjedoka S. J. za koji je naveo da ne utiče bitno na drugačiju odluku suda, jer je naveo da je apelant imao pravo na dodjelu stana, i to u skladu sa odredbama Pravilnika, što nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Pored toga, sud je na osnovu iskaza svjedoka M.M. utvrdio da je na osnovu Pravilnika o putnim i drugim troškovima u vojsci bilo regulisano ko, kada i na koji način ima pravo na materijalne troškove definisane navedenim pravilnikom i u kojem iznosu. Na osnovu izvedenih dokaza sud je utvrdio da se apelant nije ni obraćao tuženoj na ime naknade materijalnih troškova.

7. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete, Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, niti je izveo dokaze da je tužena dužna da mu nadoknadi potraživani iznos zbog čega je, u smislu odredbe člana 126. ZPP, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja materijalne štete. Pored toga, Osnovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i to na ime pretrpljene duševne boli zbog podstanarskog življenja, te trajne neizvjesnosti više od deset godina. U vezi s tim, navedeno je da se iz definicije nematerijalne štete (član 155. ZOO) može zaključiti da su pravno priznati oblici nematerijalne štete samo oni koje zakon određuje. Pod nematerijalnom štetom podrazumijevaju se fizički bolovi, psihički bolovi i strah. Ocjenjujući da apelant nije dokazao ni pravni osnov tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete kroz izvedene dokaze u smislu čl. 123. i 126. ZPP, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja sud je i u tom dijelu odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Osnovni sud je, također, naveo da je prilikom odlučivanja sud imao u vidu i sve ostale dokaze i navode stranaka, kao i prigovore ali ih posebno nije obrazlagao jer nisu od uticaja na drugačiju odluku suda.

8. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 555 od 17. septembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena u pogledu glavnog zahtjeva, te je prvostepena presuda potvrđena, dok je rješenje prvostepenog suda o troškovima postupka preinačeno i apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova postupka koji se odnose na plaćanje sudske takse. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da se tužena ne može obavezati da apelantu dodijeli određeni stan s obzirom na to da, prema Pravilniku, dodjelu stanova vrše vojni organi u upravnom postupku, a da se nadležnost suda konstituiše samo u pogledu ispitivanja zakonitosti akata o dodjeli stanova koje donose nadležni vojni organi. Dalje, navedeno je da je odredbama člana 38. Pravilnika propisano da ustupanje stanova određenih za otkup vrši stambeni organ garnizona u upravnom postupku, te da je pravilan stav prvostepenog suda da sud ne može naložiti tuženoj da apelantu dodijeli odgovarajući stan sa pravom korištenja, odnosno pravom na otkup. Sudska nadležnost bi se uspostavila samo u slučaju zahtjeva za ispitivanje zakonitosti akata o dodjeli stanova dobijenih u upravnom postupku. Također, Okružni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda u odnosu na apelantovo potraživanje naknade štete, budući da je taj dio apelantovog zahtjeva u akcesornom odnosu prema zahtjevu za dodjelu stana.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-001086 od 12. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Dalje, da je spor o rješavanju apelantovih stambenih potreba spor o zakonitosti donijete odluke, a ako ona nije donesena, nema ni sudske zaštite. Navedeno je da za usvajanje apelantovo zahtjeva g za dodjelu stana nije bilo dovoljno što je općim aktom prednika tužene predviđeno pravo na rješavanje njegovog stambenog pitanja, nego i da je bilo potrebno da bude donesena konačna odluka u upravnom postupku (što nije i što ni apelant ne tvrdi). Vrhovni sud je naglasio da u sporovima ove vrste predmet odluke može biti samo ocjena zakonitosti donesene odluke o raspodjeli stanova, a ne i zahtjev da se tužena obaveže na dodjelu stana.

10. Dalje, ispitujući apelantove navode,Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi da sud nije ocijenio iskaze svjedoka S.J. i M.M. U vezi s tim, istaknuto je da je Osnovni sud, u obrazloženju presude, dao ocjenu iskaza oba svjedoka, a Okružni sud je takvu ocjenu iskaza ispitao samom činjenicom što je prihvatio date razloge obrazloženja prvostepene presude. Također, Vrhovni sud je istakao da je na glavnoj raspravi od 11. decembra 2006. godine apelant odustao od saslušanja svjedoka N.Š. i da je sud o tome donio odgovarajuće rješenje. Zbog toga su neosnovani i apelantovi navodi da je sud propustio provesti dokaz saslušanjem tog svjedoka, jer odustanak od izvođenja predloženog dokaza ima djejstvo kao da izvođenje nije ni predloženo.

11. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna i odluka nižestepenih sudova u odnosu na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, navedeno je da apelant nije dokazao ni osnov (ni visinu) za naknadu materijalne štete. Pored toga, navedeno je da psihičko maltretiranje apelanta i njegove porodice zbog nedobijanja stana u Banjaluci i zbog višestrukog seljenja nisu vidovi nematerijalne štete koji su propisani odredbama čl. 155. i 200. ZOO. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da, budući da osnovanost zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zavisi od osnovanosti zahtjeva u pogledu stana, slijedi da nema mjesta za uvažavanje ni tog zahtjeva, zbog čega je i u ovom dijelu drugostepena presuda zakonita.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U podnesenoj apelaciji apelant opisuje hronologiju postupka počev od donošenja Presude Vrhovnog vojnog suda u Beogradu broj Up-599/91 od 23. jula 1991. godine do donošenja osporene presude Vrhovnog suda kojom je njegova revizija odbijena. Apelant navodi da sve strukture vlasti i „Ministarstvo odbrane u Republici Srpskoj“ ne poštuju Presudu Vrhovnog vojnog suda iz 1991. godine i namjerno ne izvršavaju naredbu Više vojno-stambene komisije pri VP 4022 Banjaluka. Dalje, apelant ističe da svi sudovi u Republici Srpskoj nepravilno tumače Pravilnik i ne poštuju zakone iz 1991. godine. Također, apelant povredu svojih prava vidi i u činjenici da redovni sudovi nisu uvažili iskaze saslušanih svjedoka S.J. i M.M., te zbog toga što u postupku nije uopšte saslušan „glavni i ključni svjedok“, pravnik u vojno-stambenom fondu N.Š. Zbog toga, apelant ističe da su odluke sudova u cijelosti činjenično pogrešne i neosnovane.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na osporavanju zakonitosti odluka redovnih sudova kojima je odbijen njegov zahtjev za dodjelu stana u Banjaluci na osnovu Pravilnika iz 1991. godine, te slijedom toga i akcesorni zahtjevi koji proizlaze iz glavnog zahtjeva za dodjelu stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi na tri instance u osporenim odlukama naglasili da je apelant mogao u upravnom postupku da traži donošenje odluke povodom njegove molbe za dodjelu stana u Banjaluci, te da je i u slučaju da nije donesena nikakva odluka, imao mogućnost pokretanja odgovarajućeg upravnog postupka kako bi ostvario svoja prava. Pored toga, redovni sudovi su naglasili da je u nadležnosti redovnih sudova ispitivanje zakonitosti pojedinačnih akata o dodjeli stanova, o čemu se u apelantovom slučaju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ne radi a ne obavezivanje tužene da apelantu dodijeli stan. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

17. U vezi sa apelantovim navodima da mu je odlukama sudova povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bio zahtjev za dodjelu stana, te akcesorni zahtjev da apelant vrati tuženoj stan koji ima u vlasništvu, kao i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, odluke redovnih sudova donesene po ovakvim zahtjevima ni na koji način ne pokreću pitanje apelantovih prava iz člana II/3.a) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/09 (I. A.) | Sudska praksa | Aktio