Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-688/09 (AD "Ozren" Foča)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-688/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 688/09, rješavajući apelaciju AD „Ozren“ Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Ozren“ Foča podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽ-07-000 124 od 30. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-PS-06-000 126 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Ozren“ Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 5. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽ-07-000 124 od 30. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-PS-06-000 126 od 13. jula 2007. godine. Apelant je 27. septembra 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 089-0-PS-06-000 126 od 13. jula 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju Stambenoj zajednici „Drina“ Višegrad (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade za period od 1. avgusta 2004. do 1. septembra 2005. godine isplati po 66,00 KM mjesečno, odnosno ukupan iznos od 858,00 KM, te da za period od 1. septembra 2005. do 31. marta 2006. godine isplati po 264,00 KM mjesečno, odnosno ukupan iznos od 1.848,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant vlasnik, a trenutno i korisnik, poslovnog prostora koji se nalazi u Višegradu, ulica Kozačka broj 11, površine 165 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Osnovni sud je naveo da, u skladu sa Zakonom o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03), skupština zajednice utvrđuje visinu naknade za investiciono i tekuće održavanje zajedničkih dijelova zgrade po jedinici površine poslovnih prostora, stanova i dr. Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant osporava Odluku Skupštine zajednice tužitelja od 17. aprila 2004. godine kojom su utvrđene cijene naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade koje vlasnici poslovnih prostora treba da plaćaju svakog mjeseca. Osnovni sud je ukazao da je apelant u toku postupka isticao da do 1. septembra 2005. godine nije koristio svoj poslovni prostor, te da stoga nije dužan da plaća investiciono i tekuće održavanje zajedničkih dijelova zgrade na način kako je to utvrdila Skupština zajednice. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 29. Zakona o održavanju stambenih zgrada kojima je propisano da troškove investicionog i tekućeg održavanja i hitnih intervencija na zajedničkim dijelovima zgrade snose etažni vlasnici srazmjerno učešću površina svojih stanova, odnosno drugih posebnih dijelova zgrade prema stvarno učinjenim troškovima. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 11. navedenog Zakona kojima je propisano da zajedničke dijelove zgrade održavaju i finansiraju etažni vlasnici zajednički. Osnovni sud je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da su vlasnici stambenog ili poslovnog prostora dužni zajednički da održavaju, odnosno da snose troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade. S obzirom na to da se predmetna obaveza odnosi na vlasnike stanova i poslovnih prostora, bez obzira na to da li u određenom trenutku koriste ili ne svoje stanove i poslovne prostore, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da nije dužan da plaća naknadu za period za koji nije koristio predmetni poslovni prostor. Pri tome, Osnovni sud je naveo da Skupština zajednice ima pravo da utvrđuje kategorije i cijenu u okviru Zakona o održavanju stambenih zgrada, a da Skupština zajednice u Odluci o utvrđivanju cijene plaćanja po m² za održavanje zajedničkih dijelova zgrade nije izašla izvan okvira odredaba člana 30. Zakona o održavanju stambenih zgrada. S obzirom na to da apelant tokom postupka nije dokazao da je izmirio svoje obaveze prema tužitelju, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu presude, shodno odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-PŽ-07-000 124 od 30. decembra 2008. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, te da takva odluka nije dovedena u pitanje ni apelantovim žalbenim navodima. Naime, Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da se stoga smatra etažnim vlasnikom, u smislu odredaba člana 3. stav 5. Zakona o održavanju stambenih zgrada. Okružni sud je ukazao da je odredbama čl. 28. i 29. navedenog Zakona predviđena obaveza etažnih vlasnika da snose troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade, te da su na ime toga dužni plaćati mjesečnu akontaciju saglasno odredbama člana 30. Zakona o održavanju stambenih zgrada. Imajući u vidu odredbe člana 11. navedenog Zakona, kojima je propisano da zajedničke dijelove zgrade održavaju i finansiraju etažni vlasnici zajednički, te nespornu činjenicu da apelant za sporni period nije uplatio tužitelju navedene troškove, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta na plaćanje ove naknade. Pri tome, Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da nije u obavezi da plaća naknadu na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade jer u spornom periodu nije koristio predmetni poslovni prostor. Takođe, Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi kojima osporava zakonitost Odluke tužitelja od 17. aprila 2004. godine o visini vrijednosti boda stambenog i poslovnog prostora, budući da je ta odluka donesena na osnovu člana 30. stav 1. tačke 1. i 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada, a prema ocjeni suda, zakonitost te odluke se ne može utvrđivati u predmetnom postupku.
4. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant navodi da je u Odluci tužitelja od 17. aprila 2004. godine o visini vrijednost boda stambenog i poslovnog prostora navedeno „da naknada za poslovni prostor iznosi 0,40KM puta koeficijent 4“. Međutim, apelant navodi da se, prema odredbama člana 30. Zakona o održavanju stambenih zgrada, visina naknade određuje na drugačiji način i to tako što se broj bodova, koji je utvrđen po 1 m², množi sa vrijednošću boda koja za poslovni prostor ne može biti manja od 0,20 KM. Apelant smatra da tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao niti osnovanost tužbenog zahtjeva (nije dokazao kada je predmetna odluka donesena i kada je stupila na snagu), niti visinu tužbenog zahtjeva (jer je predmetna odluka donesena na način koji je u suprotnosti sa Zakonom). Pri tome, apelant smatra da je osporenim odlukama mogao biti obavezan na plaćanje predmetne naknade samo od 1. septembra 2005. godine, tj. od dana kada je počeo koristiti predmetni poslovni prostor. U dopuni apelacije od 27. septembra 2010. godine apelant je naveo da je Ustavni sud Republike Srpske donio Odluku broj U-13/06 od 1. juna 2007. godine iz koje se vidi da „presude Okružnog suda i Osnovnog suda nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske“, te u prilogu dostavio pomenutu odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U pogledu Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-13/06 od 1. juna 2007. godine, koju je apelant dostavio, Ustavni sud zapaža da je navedenom odlukom, između ostalog, utvrđeno da alineja 4. stav 1. člana 30. Zakona o održavanju stambenih zgrada nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana
70. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98, 97/04 i 54/05), između ostalog, propisano da „svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donijetim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, kao i da odluka Suda predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt“. Dakle, ukoliko apelant smatra da su osporene presude zasnovane na zakonskim odredbama koje se prestale da važe na osnovu Odluke Ustavnog suda Republike Srpske, ima mogućnost da traži zaštitu svojih prava pred redovnim sudom shodno odredbama člana 70. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović