Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/09 (D. J. i L. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-732/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 732/09, rješavajući apelaciju Dragice Jotić i Ljiljane Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Jotić i Ljiljane Marković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 460 od 21. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 034 od 26. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu brpj P 237/05 od 11. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Jotić i Ljiljana Marković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mrkonjić Grada koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijele su 9. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 460 od 21. januara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 034 od 26. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 237/05 od 11. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P 237/05 od 11. maja 2006. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se DP «Mladost» Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im na ime duga isplati iznos od 30.056,31 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate od 25. novembra 2002. godine, pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Apelantice su obavezane na plaćanje troškova postupka u iznosu od 4.750,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je nesporno među strankama da su 3. aprila 1990. godine zaključili pismeni ugovor o udruživanju sredstava radi zasnivanja radnog odnosa apelantica. Apelantice su navedenim ugovorom preuzele obavezu da udruže sa tuženim, kao osnovno sredstvo, tačno određene mašine u vrijednosti od 83.574,61 dinara, a tuženi je preuzeo obavezu da apelantice primi u radni odnos na neodređeno vrijeme sa početkom od 9. aprila 1990. godine i da im uložena sredstva u iznosi od 83.574,61 dinar sa 7,5% kamata, vrati do 3. aprila 1995. godine u jednakim godišnjim ratama, i to sa početkom od 1. septembra 1993. godine, s tim što će anuiteti dospijevati u mjesecu septembru tekuće godine i to po planu otplate anuiteta, koji čini sastavni dio ugovora. Dalje je navedeno da je nesporno među strankama da je otac apelantica, po zaključenju ugovora, tuženom predao mašine koje su bile predmet ugovora, te da je tuženi zaposlio apelantice, da iznos od 83.574,61 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 7,5%, tuženi nije vratio apelanticama, kao i da se apelantice nisu obraćale tuženom za isplatu predmetnog duga. Istaknuto je da revalorizovani navedeni dinarski iznos, sa zakonskom zateznom kamatom koju su ugovorile parnične stranke, prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 30.056,31 KM, na koji iznos je i postavljen tužbeni zahtjev sa pozivom na član 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da do neosnovanog bogaćenja dolazi kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, pa je sticalac dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.

4. Osnovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji pravni osnov za prijelaz imovine apelantica u imovinu tuženog prema ugovoru od 3. aprila 1990. godine, na kojem apelantice temelje svoje potraživanje neisplaćenih anuiteta, te da se ne radi o osnovu koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, u smislu člana 210. ZOO. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja, sud je utvrdio, da su ugovor stranke zaključile 3. aprila 1990. godine i da je u skladu sa članom 3. predmetnog ugovora, ugovorena isplata novčanog iznosa u anuitetima tj. jednakim godišnjim ratama, s tim što je prva rata, tj. anuitet dospio za isplatu 1. septembra 1993. godine (odloženo plaćanje u roku od tri godine), da je druga rata dospjela 1. septembra 1994. godine, treća rata dospjela 1. septembra 1995. godine. Osnovni sud je naglasio, imajući u vidu da je na području Republike Srpske u periodu od 15. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine bila proglašena neposredna ratna opasnost, a nakon toga i ratno stanje koje je ukinuto 19. juna 1996. godine odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, broj 02-732/96 («Službeni glasnik RS» br. 15/96), da za predmetno potraživanje zastarjelost potraživanja nije tekla, zbog zastoja zastarjelosti na osnovu člana 383. ZOO. Osnovni sud je obrazložio da u smislu navedene zakonske odredbe neposredna ratna opasnost i ratno stanje se uzimaju kao nesavladiva prepreka, objektivan razlog koji je postojao na stani apelantica i koji ih je spriječio da sudskim putem zahtijevaju ostvarenje potraživanja. Imajući u vidu član 384. ZOO Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju zastarjelost počela teći tek od 19. juna 1996. godine (kada su ukinuti neposredna ratna opasnost i ratno stanje). Dalje je zaključeno da je zastarjelost anuiteta, koji je dospio za naplatu u mjesecu septembru 1993. godine, «počela teći sa danom 19. juni 1996. godine i istekla sa danom 19. juni 1999. godine i tako redom za sve anuitete (drugi i treći anuitet), koji su dospjeli za naplatu prije ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, te kako je treći anuitet dospio za naplatu 3. aprila odnosno 1. septembra 1995. godine, ovaj anuitet je bio dospio za naplatu u aprilu odnosno septembru 1999. godine».

5. Osnovni sud je, imajući u vidu da su apelantice tužbu podnijele 6. februara 2001. godine, zaključio da iz navedenog proizlazi da je njihovo potraživanje zastarjelo prema članu 360. ZOO u vezi sa članom 372. ZOO, kojim je propisano da potraživanje povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osnovni sud je ukazao da apelantice kao tužiteljice na kojima je teret dokazivanja, nisu sudu dostavile plan otplate anuiteta, a sud je poklonio vjeru tuženom u dijelu iskaza koji se odnosi na činjenicu da je sva dokumentacija tužene ništena u ratu, a što je utvrđeno na osnovu potvrde Sekretarijata za poslove uprave Općine Mrkonjić Grad, odnosno iz koje je vidljivo da je sva dokumentacija tuženog uništena u toku ratnih dejstava. Dalje je istaknuto da je, članom 3. predmetnog ugovora, nedvosmisleno utvrđeno da će se uložena sredstva apelanticama vratiti najkasnije do 3. aprila 1995. godine, i to u jednakim godišnjim ratama, od 1. septembra 1993. godine a da će anuiteti dospijevati u mjesecu septembru tekuće godine. Osnovni sud se u prilog navedenog stava pozvao i na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obrazlažući da iz iste analognom primjenom proizlazi, da apsolutna zastara potraživanja, za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine, nakon dospijeća potraživanja. Osnovni sud je zaključio da je u predmetnom slučaju utvrđena zastara konkretnog potraživanja, budući da su nastala u 1993. godini, 1994. godini i 1995. godini, dok je tužba podnesena u 2001. godini, što znači nakon proteka više od tri godine, uzimajući prekid zastare potraživanja.

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelantica protiv presude Osnovnog suda broj P 237/05 od 11. maja 2006. godine, presudom broj 011-0-Gž-06-001 034 od 26. februara 2008. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude naglasio da je prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke 3. aprila 1990. godine zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi zasnivanja radnog odnosa apelantica, da su apelantice (odnosno njihov otac) predale tuženom mašine koje su bile predmet ugovora, da su se apelantice zaposlile kod tuženog, da tuženi nije izvršio svoju obavezu po ugovoru tj. povrat sredstava u iznosu od 83.574,61 dinar sa 7,5% kamata (kako je to utvrđeno prema nalazu vještaka finansijske struke), koje je prema zaključenom ugovoru trebala vratiti do 3. aprila 1995. godine, da se ne radi o sticanju bez osnova, jer postoji ugovor od 3. aprila 1990. godine odnosno pravni osnov za prijelaz imovine apelantica u imovinu tuženog, te da je potraživanje apelantica zastarjelo u smisli člana 372. ZOO, slijedom čega je prvostepeni sud odbio zahtjev apelantica kao neosnovan.

8. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je konkretno potraživanje zastarjelo, obrazlažući da je prigovor zastarjelosti, koji je tuženi istakao tokom prvostepenog postupka, prigovor materijalne prirode, od koga zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je sud dužan da u presudi odluči o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, a što je pravilno učinio prvostepeni sud. Dalje je istaknuto da su ugovor o udruživanju sredstava radi zasnivanja radnog odnosa, stranke zaključile 3. aprila 1990. godine, «a odredbom člana 3. tog ugovora regulirano je da će tužena uložena sredstva sa kamatom vratiti apelanticama do 3. aprila 1995. godine u jednakim godišnjim ratama i to od 1. septembra 1993. godine, s tim što će anuiteti dospijevati u septembru tekuće godine». Također, istaknuto je da prema odredbi člana 372. stav 2. ZOO potraživanje povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima ili o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Okružni sud je zaključio da, imajući u vidu da je posljednji anuitet, prema predmetnom ugovoru dospio za naplatu 1. septembra 1995. godine, i kada se uzme period zastoja zastarjelosti zbog rata u neposredne ratne opasnosti (od 15. aprila 1992. do 19. juna 1996. godine) za koje vrijeme zastarjelost nije tekla u smislu čl. 383. i 384. ZOO, i računajući početak roka zastarjelosti, nakon zastoja zastarjelosti, «proizlazi da je potraživanje posljednjeg anuiteta za naplatu isteklo u septembru 1999. godine (a samim tim i prethodni) do kada su apelantice mogle tražiti ostvarivanje svojih potraživanja».

9. Imajući u vidu da su apelantice tužbu podnijele 6. februara 2001. godine, Okružni sud je zaključio da je konkretno potraživanje zastarjelo u skladu sa članom 360. ZOO, a u vezi sa članom 372. istog zakona, i da ne postoje razlozi zbog kojih je presuda osporena .

10. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantica, protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-

06-001 034 od 26. februara 2008. godine, presudom broj 118-0-Rev-08-000 460 od 21. januara 2009. godine odbio reviziju kao neosnovanu, zaključujući da je osporena odluka pravilna i zakonita..

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se po ocjeni nižestepenih sudova, zastarjelost potraživanja apelantica ima cijeniti prema odredbi člana 372.ZOO, pa kako je tužba podnesena 6. februara 2001. godine, dakle, po proteku roka od tri godine od dospjelosti anuiteta, da je prestalo pravo apelantica da zahtijevaju ispunjenje obaveze u smislu člana 360. ZOO. Dalje je navedeno da nižestepeni sudovi smatraju da se zahtjev apelantica za isplatu traženog iznosa ne zasniva na sticanju bez osnova, kako su to apelantice tvrdile, jer da u konkretnom slučaju postoji pravni osnov i to je ugovor od 3. aprila 1990. godine na temelju koga je imovina apelantica prešla u imovinu tuženog. Kao se ne radi o osnovu koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, nižestepeni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 210. ZOO, pa ni zastarni rok od deset godina.

12. Dalje, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari, prema činjeničnim navodima tužbe, kao i sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva, jasno proizlazi da su apelantice tužbom zahtijevale ispunjenje obaveze tuženog preuzete ugovorom od 3. aprila 1990. godine. Također je nesporno da je tuženi navedenim ugovorom preuzeo, pored ostalog, obavezu vraćanja novčanog iznosa utvrđene vrijednosti mašina, koje su apelantice udružile sa tuženim, sa 7,5% kamata u roku od pet godina od zaključenja ugovora, sa odložnim rokom plaćanja od tri godine, u jednakim godišnjim ratama sa početkom od 1. septembra 1993. godine, s tim što će anuiteti dospijevati u mjesecu septembru tekuće godine i to po planu otplate anuiteta koji su sastavni dio ugovora. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz sadržaja ugovora proizlazi da su parnične stranke ugovorile ispunjenje konkretne obaveze tuženog u anuitetima, tako da svaki anuitet obuhvata i dio glavnice i ugovorenih kamata, pa i okolnost da tuženi nije prezentirao sudu plan otplate anuiteta, koji prema ugovoru čini njegov sastavni dio, nije od uticaja na prirodu potraživanja apelantica, kao ni iskaz oca apelantica kao svjedoka. Stoga je, Vrhovni sud ocijenio neosnovanim prigovor revizije da je zaključak nižestepenih sudova , da se radi o ispunjenju obaveze tuženog u anuitetima zasnovan na povredi člana 8. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br.58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Vrhovni sud je obrazložio da u predmetnom dvostranom ugovoru, i u konkretnom postupku, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije drugačije određeno, u smislu člana 124. ZOO zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uslovima predviđenim odredbama člana 125. do 132. ZOO da raskine ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Nadalje, u konkretnom slučaju apelantice su tražile izvršenje obaveze tuženog, ali po proteku zakonom propisanog roka. Propustom apelantica da blagovremeno zahtijevaju ispunjenje obaveze, njihovo potraživanje je zastarilo i tuženi kao dužnik više nije dužan da izvrši ugovorenu obavezu u smislu člana 360. ZOO. Također, apelantice nisu blagovremeno tražile ni raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze tuženog, pa tako nisu mogle ni steći pravo da u smislu člana 132. ZOO, kao posljedicu raskida ugovora potražuju od tuženog vraćanje datog, kao ni naknadu eventualne štete. Vrhovni sud je zaključio, imajući u vidu da pravni osnov potraživanja apelantica nije otpao, da apelanticama ne pripada pravo da zahtijevaju vraćanje datog, odnosno naknadu vrijednosti postignutih koristi po pravilima sticanja bez osnova iz člana 210. ZOO. Osim navedenog, Vrhovni sud je naglasio da apelantice i nisu zahtijevale vraćanje datog, niti naknadu vrijednosti postignutih koristi nego upravo ispunjenje obaveze po ugovoru od 3. aprila 1990. godine.

14. Apelantice smatraju da je osporenim presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantice vide u pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju «pogrešnim zaključcima o činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava». Apelantice su istakle da «nije jasno iz čega su sudovi zaključili da se radi o slučaju u kojem se isplata duga vrši u anuitetima koji su tačno vremenski utvrđeni i koji sadrže glavni dug i kamate, kada iz teksta ugovora proizlazi da je samo načelno utvrđeno da se otplata vrši u anuitetima, ali da će plan anuiteta biti poseban prilog ugovora-član 3. ugovora». Apelantice smatraju da su dokazale da plan anuiteta nije sačinjen, te da se u ocjeni zastare konkretnog potraživanja ne primjenjuju pravila iz člana 372. stav 1. ZOO, jer je stavom 2. tog člana navedeno da to pravilo ne važi za otplate u obrocima i drugim djelomičnim ispunjenjima, te da bi zastarni rok za ispunjenje ove vrste obaveze u obrocima iznosio deset godina-opći zastarni rok. Dalje su navele, «da bi se radilo o anuitetima bilo bi nužno utvrditi tačne iznose pojedinačnih anuiteta sa dijelom kamata, koje se smanjuju istekom roka otplate Iz tih razloga ne radi se o otplati duga u anuitetima, nego o otplati duga u obrocima». Pored navedenog apelantice smatraju da se tuženi neosnovano obogatio, jer je nakon izvršenja ugovora od strane apelantica i istekom roka u kojem je tuženi bio u obavezi da isplati ugovoreni zajam, nije bilo daljeg pravnog osnova da tuženi zadrži dugovani iznos.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/09 (D. J. i L. M.) | Sudska praksa | Aktio