Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-739/09 (F. i R. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-739/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 739/09, rješavajući apelaciju Fadile Hatić i Ruždije Hatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Hatić i Ruždije Hatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 364 od 17. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-51/05 od 31. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-524/03 od 12. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Hatić i Ruždija Hatić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. marta 2009. godina apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 364 od 17. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-51/05 od 31. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-524/03 od 12. augusta 2004. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj P-524/03 od 12. augusta 2004. godine usvojio tužbeni zahtjev tužioca M.B. (u daljnjem tekstu: tužilac) utvrdivši da je Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između tužioca i apelanata i ovjeren u ovom sudu 2. augusta 1994. godine pod brojem Ov. 3362/94 ništav, da će se na osnovu ove presude izvršiti brisanje upisa apelanata kao suposjednika na nekretninama upisanim u p.l. br. 2029 k.o. Solina, Tuzla, te brisanje tužioca kao vlasnika nekretnina upisanih k.k. ul. br. 1694 k.o. Bijeljina, te obavezao apelante da tužiocu predaju u posjed i slobodno raspolaganja nekretnine u Tuzli, a tužioca da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Bijeljini. U obrazloženju presude je, pored ostalog, konstatirano da iz iskaza tužioca i apelanata kao parničnih stranaka proizlazi da apelanti ni na koji način nisu prisilili tužioca da zaključi ugovor o razmjeni nekretnina, te da je tužilac bio prinuđen na zaključivanje navedenog ugovora zbog opće ratne situacije u BiH, odnosno zbog toga što kao izbjeglica nije imao osiguran smještaj za svoju porodicu i sebe, posebno svog bolesnog sina, kao i zbog toga što se uslijed ratnih okolnosti nije mogao vratiti u svoju kuću u Tuzli jer se bojao za svoj i živote članova svoje porodice. Dalje, ukazano je da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav u smislu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulirano «da sve obaveze ili izjave u vezi sa imovinom koje su izbjeglice lišene za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine su ništave». Shodno navedenom, zaključeno je da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav i u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazano je da tužilac nije imao slobodnu volju za zaključivanje ugovora o zamjeni nekretnina, u smislu člana 28. stav 2. ZOO-a, jer je data u ratnim okolnostima u vrijeme kada kao izbjeglica nije mogao osigurati smještaj za svoju porodicu i sebe. Zaključeno je da, shodno članu 104. stav 1. ZOO-a, tužiocu pripada pravo da traži predaju u posjed nekretnina koje je tuženim predao na osnovu ništavog ugovora o zamjeni, kao i da je istovremeno on obavezan da apelantima preda u posjed njihove nekretnine koje su oni njemu dali po osnovu istog ugovora, kao i da traži da se i on i apelanti na osnovu ove presude ponovo uknjiže u katastarskim evidencijama na nekretninama koje su unijeli u zamjenu sa pravima koja su imali prije zaključenje ugovora. S tim u vezi, ukazano je i na stanovište Ustavnog suda u Odluci broj U 11/99 od 15. decembra 2001. godine. S obzirom na to da je tužilac podnio tužbu za poništenje ugovora o zamjeni nakon šest godina od njegovog zaključivanja, ukazano je da, u skladu sa članom 110. ZOO-a, u konkretnom slučaju pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva.
3. Okružni sud je Presudom broj Gž-51/05 od 31. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje a na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Istaknuto je da se, shodno članu 26. ZOO-a, ugovor zaključuje saglasnom izjavom volja ugovarača, a članom 28. istog zakona da ova volja mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Slobodno izražena volja ugovarača može biti dovedena u pitanje ukoliko se desila u urgentnim situacijama ili kada je ugovarač bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti. Kod ocjene valjanosti ugovora zaključenog u ratnim okolnostima, a što je i konkretni slučaj, moraju se ocijeniti okolnosti pod kojim je ugovor zaključen, tj. da li su ugovorne strane zaključujući ugovor, s obzirom na osobitu situaciju u kojoj su se našle, izrazile pravu volju, odnosno da li su postojali faktori koji su bitno ograničavali slobodu odlučivanja i samu volju da se ugovor kao takav zaključi i da li je ono što je suština ugovora u saglasnosti sa pravim željama ugovarača. Dalje, ukazano je da u konkretnom slučaju tužilac nije ni tvrdio da su ga tuženi podvrgli prijetnjama ili na drugi način prisilili na zaključenje ugovora o zamjeni, ali da je tužilac stanovao u nekretninama koje je zamijenio i da ih u drugim okolnostima, tj. da nije bilo rata, ne bi zamijenio. Zamjena se desila u ratnim okolnostima kada je tužilac, koji je Srbin, bio pod bitnim teškoćama, pod utjecajem svog ranjivog položaja kao pripadnik etničke manjine u vrijeme kada se raseljavanje manjinskog naroda vršilo u velikom dijelu BiH. S obzirom na navedeno, zaključeno je da ugovor o zamjeni nije u skladu sa onim što bi bile želje tužioca u normalnim okolnostima.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 364 od 17. decembra 2008. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je članom 552. ZOO-a regulirano da se ugovorom o zamjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega vlasništvo neke svoje stvari i da mu je u tu svrhu preda, kao i da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uvjet da su se ugovarači saglasili o bitnim elementima ugovora, te da izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac zaključio ugovor o zamjeni protivno svojoj pravoj volji, odnosno da njegova volja nije bila slobodno izražena i da je to razlog za ništavost ugovora shodno članu 103. ZOO-a. Također, ukazano je da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH kao i da su i apelanti i tužilac kao pripadnici manjinske etničke zajednice u dotadašnjim mjestima prebivališta osjećali nesigurnost. S tim u vezi, ukazano je da je tužilac opisao okolnosti zbog kojih je bio prinuđen napustiti Tuzlu, kao i da su apelanti izjavili da su pod pritiskom napustili Bijeljinu i mijenjali svoje nekretnine za tužiočeve nekretnine u Tuzli, iako ih prethodno nisu ni vidjeli. Iako su apelanti iskazali volju da predmetni ugovor ostane na snazi, čime je otklonjen početni nedostatak volje na njihovoj strani, tužilac nikad nije iskazao volju da trajno prenese svoje pravo vlasništva na nekretninama u Tuzli. S tim u vezi, ukazano je da je tužilac samo htio da osigura privremeni smještaj do okončanja ratnih djelovanja, kao i da je odbio prijedlog apelanata da zaključe aneks ugovora koji bi im omogućio da se uknjiže kao suvlasnici nekretnina u Tuzli. Najzad, ukazano je na član 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, shodno kojem je zakonska pretpostavka da je predmetni ugovor ništav, a na apelantima je bio teret dokazivanja da je ugovor pravno valjan, odnosno da je zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, a što oni nisu dokazali.
5. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tužilac nije imao namjeru da zamjenom osigura trajni smještaj za sebe i svoju porodicu, odnosno da osnovni motiv za zamjenu nije bio rat i strah od rata nego njegova želja da promijeni mjesto stanovanja, a što je u istoj mjeri bilo manifestirano i na njihovoj strani. U vezi s tim, ukazuju da je ugovor o zamjeni zaključen nakon dvije godine od tužiočevog napuštanja Tuzle, da je za ovaj vremenski period imao dovoljno vremena da formira volju za trajnim nastanjenjem u Bijeljini, kao i da je ugovor o zamjeni učinio perfektnim jer je izvršio njegovu uknjižbu u zemljišnom i katastarskom operatu, što, prema njihovom mišljenju, dokazuje kakva je bila njegova stvarna volja i da ničim nije bila ograničena. Apelanti posebno ukazuju i da je tužiocu trebalo više od šest godina od zaključenja ugovora o zamjeni i četiri godine nakon prestanka rata da «shvati» da je navedeni ugovor zaključen prinudom koja je na njega vršena općim okolnostima vezanim za rat u BiH. Najzad, u vezi sa zaključkom redovnih sudova da je tužilac ugovor o zamjeni zaključio zbog navodne prinude i ratne situacije zbog koje je morao pobjeći iz Tuzle, u koju se nije mogao vratiti u toku rata, apelanti ističu da su obje strane u posjed nekretnina upravo i ušle u vrijeme ratnih dešavanja, da je tužilac napustio Tuzlu po vlastitom izboru, da je napuštanje bilo motivirano prije svega činjenicom da izbjegne, u presudama ničim argumentiran «ranjivi položaj etničke manjine» u Tuzli, odnosno da trajno promijeni svoje ranije mjesto stanovanja i da svoj dom formira u Bijeljini iz jasnih razloga. Na temelju navedenog, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 937/07 od 16. jula 2009. godine, stav 13, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Budući da apelanti ni na koji način nisu argumentirali navodno kršenje prava imovinu, osim što su nezadovoljni osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelanti se, također, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti svoje navode zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović