Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/09 ("Travnik-trans" d.o.o. Travnik)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-776/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 776/09, rješavajući apelaciju "Travnik-transa" d.o.o. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Travnik-transa" d.o.o. Travnik podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pž-08-000130 od 8. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-Ip-07-000025 od 4. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Travnik-trans" d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 12. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-08-000130 od 8. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-0-Ip-07-000025 od 4. septembra 2008. godine.
2. Apelant je 8. februara 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu protiv "Špedicijaturist" d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps-190/05 od 28. februara 2006. godine, kojom je obavezan izvršenik da apelantu na ime duga isplati iznos od 10.690,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. aprila 2005. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.138,50 KM.
3. Općinski sud je, postupajući povodom apelantovog prijedloga za izvršenje, donio Rješenje broj Ip-25/07 od 30. maja 2007. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje, te odredio apelantu troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 046-0-Ip-07-000025 od 4. septembra 2008. godine određeno je da se postupak izvršenja smatra završenim jer je apelant u cijelosti namiren. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, postupajući povodom apelantovog prijedloga u pogledu sredstva i predmeta izvršenja, donio zaključak od 30. oktobra 2007. godine o popisu i izuzimanju autobusa, pobliže označenog u obrazloženju rješenja, čija je vrijednost prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka iznosila 12.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je povodom prodaje predmetnog autobusa zakazao ročište za 14. februar 2008. godine, ali da se na tom ročištu nije pojavio nijedan kupac. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelantov punomoćnik podneskom od 25. februara 2008. godine obavijestio sud da je na ime ispunjenja novčane obaveze primio od izvršenika iznos od 10.700,00 KM, te da ostatak duga iznosi 6.234,53 KM. Općinski sud je naveo da je nakon toga održao ročište 25. marta 2008. godine, na kojem je apelantov punomoćnik ostao pri navodima u vezi sa preostalim iznosom duga, te dodatno zatražio troškove na ime pristupa na ročište u iznosu od 360,00 KM i troškove prijevoza u iznosu od 95,00 KM. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je zakazao ročište za 19. maj 2008. godine, na kojem je ponovljena prva prodaja, ali da se ni na tom ročištu nije pojavio nijedan kupac. Općinski sud je naveo da je izvršenik u međuvremenu isplatio apelantu 3.000,00 KM, što je potvrđeno zapisnikom tog suda od 19. juna 2008. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nakon toga ostatak duga iznosio 3.689,50 KM u koji su uračunati troškovi pristupa na ročište od 23. marta 2008. godine u iznosu od 360,00 KM i troškovi prijevoza u iznosu od 95,00 KM. Općinski sud je naveo da je zaključkom od 18. avgusta 2008. godine odredio drugu prodaju pokretnih stvari izvršenika, zbog namirenja preostalog iznosa duga od 3.689,53 KM, te da je taj zaključak dostavio apelantovom punomoćniku koji nije imao primjedbi u pogledu visine duga. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se ni na drugom ročištu za prodaju nije pojavio nijedan kupac, ali da je izvršenik predao u spis uplatnicu kao dokaz da je uplatio na apelantov račun ostatak duga u iznosu od 3.689,50 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant na ovaj način u cijelosti namiren po osnovu izvršne isprave – Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps-190/05 od 28. februara 2006. godine. U pogledu zakonskih zateznih kamata, Općinski sud je naveo da je prihvatio obračun kamata koji je sudu dostavio apelantov punomoćnik podneskom od 25. februara 2008. godine, a na koji ni izvršenik nije imao primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 64. Zakona o izvršnom postupku.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 006-0-Pž-08-000130 od 8. januara 2009. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 8. februara 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps-190/05 od 28. februara 2006. godine, radi isplate duga i troškova postupka. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, postupajući povodom apelantovog prijedloga, dozvolio predloženo izvršenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u toku izvršnog postupka izvršenik isplatio apelantu iznos od 10.700,00 KM, tako da je preostali dio duga nakon te isplate iznosio 6.234,53 KM. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je izvršenik u još dva navrata isplatio apelantu iznose od 3.000,00 KM i 3.689,50 KM. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se predmetni izvršni postupak smatra završenim jer je apelant kao tražilac izvršenja u cijelosti namiren. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se, prema odredbama člana 64. Zakona o izvršnom postupku, postupak izvršenja smatra završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant u potpunosti namiren, budući da je izvršenik u toku postupka izmirio dug po osnovu glavnog potraživanja, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova izvršnog postupka, Kantonalni sud je naveo da je taj zahtjev neosnovan, jer su troškovi nepotrebni, te da se iz ponašanja izvršenika vidjelo da je u toku postupka uplaćivao novčane obaveze i pokazao dobru volju da u cijelosti isplati dug, što je i učinio.
6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant navodi da je podneskom od 25. februara 2008. godine obavijestio prvostepeni sud da preostali dio duga iznosi 6.234,53 KM, ali sa zakonskom zateznom kamatom od 14. februara 2008. godine, te da je ujedno tražio i troškove sastava tog podneska od 360,00 KM i troškove poštarine u iznosu od 4,00 KM. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja naveo da je prihvatio obračun kamata koji je sudu apelant dostavio podneskom od 25. februara 2008. godine, što znači da je taj podnesak bio potreban, a da prvostepeni sud ipak nije uvažio njegov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava tog podneska i zahtjev za budućim kamatama. Takođe, apelant navodi da je tražio troškove na ime pristupa njegovog punomoćnika na ročište od 19. juna 2008. godine, kao i na ime troškova prijevoza u iznosu od 95,00 KM, koje mu prvostepeni sud nije dosudio. Apelant ističe da se prema pravilu o ispunjenju novčanih obaveza prvo podmiruju troškovi postupka, zatim kamate, te na kraju glavni dug, te da je stoga prvostepeni sud pogrešno postupio kada je iznos od 3.000,00 KM, koji je izvršenik uplatio, uračunao samo u ispunjenje glavnog duga. Apelant navodi da su rad i upornost njegovog punomoćnika utjecali na to da izvršenik ispuni svoju obavezu, te da je stoga proizvoljan zaključak drugostepenog suda da je izvršenik u toku postupka pokazao "dobru volju" u ispunjenju svoje obavezu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović