Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-828/09 (M. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-828/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 828/09, rješavajući apelaciju Mevludina Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevludina Bešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-
000050 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-07-001 874 od 28. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mevludin Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000050 od 16. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-001 874 od 28. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-001 874 od 28. decembra 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu vodu isplati dug u iznosu od 415,99 KM sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od 1. oktobra 2006. godine pa do isplate. Osim toga, istom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 20,02 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (do iznosa 2.077,10. KM) je odbijen.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj Općinskom sudu 11. oktobra 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, a radi duga u iznosu od 2.077,00 KM, po kojem prijedlogu je sud dozvolio izvršenje Rješenjem broj 032-0-I-06-017 761 od 4. januara 2007. godine. Navedeno je da je po apelantovom prigovoru Općinski sud Zaključkom broj 032-0-I-06-017 761 od 29. marta 2007. godine odložio izvršenje i predmet dostavio na redovan parnični postupak. Sud je, dalje, naveo da je tužitelj podneskom od 16. maja 2007. godine prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje uredio u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH). U ovom podnesku tužitelj je kao vrijednost spora označio iznos od 2.077,10. KM. Tokom dokaznog postupka provedeni su dokazi uvidom u račune koji su precizirani u obrazloženju presude. Nesporno je, kako je zaključio Općinski sud, da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuirane isporuke vode, te da prema tužiteljevoj knjigovodstvenoj evidenciji apelant ima dugovanja prema tužitelju u iznosu od 2.077,10 KM za isporučenu vodu u vremenskom periodu od 31. marta 2002. godine do 20. augusta 2006. godine. Međutim, Općinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je predviđeno da za jednu godinu, između ostalog, zastarijevaju potraživanja naknade za isporučenu vodu, zaključio da je osnovan apelantov prigovor o zastari potraživanja za period od 31. marta 2002. godine pa do 11. oktobra 2005. godine. Suprotno tome, uvidom u dokaze koje je izveo tužitelj Općinski sud je utvrdio da se tužiteljeva potraživanja nakon 11. oktobra 2005. godine odnose na račune koji glase na ukupan iznos od 415.99 KM, pa je zaključio da je tužiteljevo potraživanje koje se odnose na taj račun osnovano pa je, s obzirom na sve navedeno i primjenu čl. 378. i 394. ZOO-a i član
10. Zakona o komunalnim djelatnostima, obavezao apelanta da je tužitelju na ime duga za isporučenu vodu dužan isplatiti iznos od 415.99 KM, a po računima navedenim u prvostepenoj presudi. Na dosuđeni iznos duga Općinski sud jer na osnovu čl. 277. stav 1. i 324. stav 2. ZOO-a dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu počevši od 11. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate zaključivši da je apelant pao u docnju danom kada je tužitelj pokrenuo sudski postupak s ciljem naplate svog potraživanja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000050 od 16. februara 2009. godine apelantova žalba i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je odbio žalbene navode da je izreka prvostepene presude nerazumljiva prema odredbi člana 191. stav 3 ZPPFBiH i da, kao takva, nije podobna proizvesti materijalnopravne niti procesnopravne posljedice presuđene stvari. Navedeno je da je izreka prvostepene presude dovoljno jasna, potpuno određena i podobna za izvršenje, u smislu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIPFBiH), jer je u izreci navedena struktura i visina glavnog duga, te od kada počinju teći zakonske zatezne kamate i visina troškova postupka kao sporednog potraživanja. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da je visinu glavnog duga, prema odredbi člana 147. ZPPFBiH, mogao utvrditi samo vještak finansijske struke budući da osnov tužbenog zahtjeva utvrđuje sud na osnovu dokaza koje su stranke izvele i s tim u vezi utvrđenog činjeničnog stanja pa je prvostepeni sud mogao utvrditi i visinu duga i to prostim zbrajanjem računa bez potrebe da tužitelj predlaže i izvodi dokaz vještačenjem. Kako je Kantonalni sud zaključio, ovakav žalbeni navod se po svojoj suštini odnosi na osporavanje pravilnosti činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari, a zbog čega se, prema članu 433. ZPPFBiH, ne može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti, kakav je konkretni spor (član 429. stav 1. ZPPFBiH). Suprotno žalbenim navodima, odluka prvostepenog suda se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima. Također, ni nepozivanje Općinskog suda na odredbe člana 38. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i člana 55. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost u BiH nije, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Na drugačiju odluku Općinskog suda u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu utjecati ni apelantovi žalbeni navodi da tužitelj sa apelantom nije zaključio ugovor o pružanju komunalne usluge prije početka korištenja usluge isporuke vode, jer su neargumentirani i kao takvi krajnje paušalni i tiču se osporavanja pravilnosti činjeničnog stanja. Zbog toga je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 226. ZPPFBiH apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da presuda prvostepenog suda nije jasna i razumljiva, te kao takva i neprovediva. Osim toga, i obrazloženje drugostepene presude je konfuzno i nerazumljivo, pogotovo u onom dijelu u kojem ovaj sud odbija apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka. Apelant smatra da nedostatak zadovoljavajućeg zaključka o navodnom dugu, te nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene oba suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja, zbog čega je, pored ovog ustavnog prava, povrijeđeno i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović