Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/09 (N. R.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-897/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 897/09, rješavajući apelaciju Nikole Rakonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Rakonića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 376 od 15. januara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1484/04 od 14. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Rakonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 376 od 15. januara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1484/04 od 14. novembra 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj P 1024/04 od 28. maja 2004. godine kojom je utvrdio da je pravno valjan ugovor zaključen 8. avgusta 1995. godine u Banjoj Luci između apelanta i Stipe Blaževića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Mare Blažević (u daljnjem tekstu: drugotužena) kojim je apelant na ime datih svojih nekretnina u Republici Hrvatskoj, utvrđenih u Presudi Općinskog suda Nova Gradiška broj P-613/05-8 dobio u zamjenu nekretnine precizirane u dispozitivu presude, koja se nalazi u Banjoj Luci, što su tuženi dužni priznati i trpjeti i apelantu izdati valjanu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos navedenih nekretnina, na ime u vlasništvo i korištenje apelantu, ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi tražio da sud utvrdi pravnu valjanost ugovora o zamjeni (sačinjen na dvije posebne izjave), koji su on i drugotužena zaključili 8. avgusta 1995. godine u Banjoj Luci, kojim su mijenjali nekretnine i stvari u njima (na način da je apelant imovinu koju je imao u Republici Hrvatskoj predao tuženim, a tuženi su njemu ustupili u posjed i vlasništvo imovinu u Banjoj Luci) i koji je u cijelosti realizovan. Apelant je dalje u tužbi naveo da su tuženi pred Općinskim sudom Nova Gradiška izdejstvovali pravosnažnu Presudu broj P-613/95-8 od 24. aprila 1996. godine, kojom je utvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni i na osnovu koje su se uknjižili u zemljišnim knjigama, te su u njihovom posjedu. Osnovni sud je naveo da je zbog činjenice da je pravosnažnom Presudom broj P-613/95-8, od 24. aprila 1996. godine utvrđeno da je ugovor pravno valjan, ali nije riješeno pitanje imovine u Banjoj Luci koju je apelant dobio u zamjenu, apelant smatrao da ima osnova za njegov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant je isticao da je savjestan i bona fidae ugovarač i da bi mu, ako sud ne udovolji njegovom zahtjevu, nastupila velika šteta, pogotovo što ne bi mogao da vrati imovinu u Republici Hrvatskoj.
4. Osnovni sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu osporili činjenične navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, te istakli da je ugovor sačinila drugotužena, u svoje ime i ime svog supruga, iako ona nije bila vlasnik niti suvlasnik nekretnina. Tuženi nisu osporili da posjeduju pravosnažnu presudu Općinskog suda u Novoj Gradiški, ali su izrazili spremnost da apelantu predaju u posjed nekretnine u Republici Hrvatskoj, odnosno da priznaju njegov tužbeni zahtjev za povrat imovine u Republici Hrvatskoj pred nadležnim sudom.
5. U toku postupka Osnovni sud je izveo dokaze čitanjem spisa Osnovnog suda broj R-II-39/93, Presude Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-613/95-8, pisane izjave apelanta i drugotužene od 8. avgusta 1995. godine, uvid u zk. uloške, u rješenje o nasljeđivanju, zaključak Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te je saslušao parnične stranke i proveo druge dokaze.
6. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su nakon što su potpisali izjave 8. avgusta 1995. godine ušli u posjed nekretnina koje su dobili zamjenom i da su u njihovom posjedu, kao i da je nesporna činjenica o postojanju Presude Općinskog suda Nova Gradiška broj P-613/95-8, kojom je utvrđeno da je 8. avgusta 1995. godine zaključen ugovor o zamjeni nekretnina između apelanta i tuženih (koji su bili tužitelji u postupku broj P-613/95-8) po kojem su tuženi postali vlasnici sa dijelom ½ nekretnina u Republici Hrvatskoj, te su upisani u zemljišne knjige.
7. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno pitanje pravne valjanosti ugovora od 8. avgusta 1995. godine, odnosno da li je pravosnažnom Presudom broj P-650/95-8 odlučeno o pravnoj valjanosti ugovora.
8. Osnovni sud se pozvao na zaključak u pravosnožnoj Presudi Općinskog suda u Novoj Gradišci broj P-613/95-8 od 24. aprila 1996. godine u kojoj je utvrđeno da su tuženi (u tom postupku tužitelji) sa apelantom (u tom postupku tuženi) zaključili pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina 8. avgusta 1995. godine, kojim su stekli pravo suvlasništva sa dijelom ½ na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu presude u Republici Hrvatskoj koje su dobili zamjenom, što je apelant po staratelju za poseban slučaj (jer je u tužbi navedeno da je nepoznatog prebivališta) dužan priznati, odnosno izdati im tabularnu ispravu ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda.
9. Osnovni sud je naveo da se, po njegovom mišljenju, izjave apelanta i drugotužene od 8. avgusta 1995. godine, kojom izjavljuju da su zamijenili nekretnine i da se međusobno ovlašćuju da uđu u posjed zamijenjenih nekretnina i koriste ih do konačnog sačinjavanja ugovora o zamjeni nekretnina, ne mogu se smatrati ugovorom o zamjeni u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 29/94). Osnovni sud je naveo da one nisu zaključene u propisanoj formi, kao i da drugotužena u vrijeme sačinjavanja izjave nije bila vlasnik nekretnina u Banjoj Luci koje je dala apelantu u zamjenu.
10. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je pitanje pravne valjanosti pravosnažno riješeno, odnosno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda Nova Grdaiška konvalidiran ugovor o zamjeni nekretnina koji je, prema odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, bio „manjkav“ i sud mu „ne bi pružio pravnu zaštitu da je pokrenut kod ovog suda“, odnosno da prethodno nije donesena pravosnažna presuda Općinskog suda u Novoj Gradišci.
11. Dalje, Osnovni sud je istakao da je neosnovan prigovor tuženih da je navedena pravosnažna presuda u teoriji procesnog prava pravno nepostojeća a zbog toga što se materijalna pravosnažnost presude sastoji u tome da je zabranjeno pokretanje nove parnice među istim strankama o zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno, te da su sudovi vezani sadržajem odluke i moraju uzeti da je ono što je utvrđeno pravosnažnom odlukom istinito. Prema mišljenju Osnovnog suda, bez obzira šta strane misle o sadržaju pravosnažne presude Općinskog suda u Novoj Gradišci, ona je pravno postojeća i proizvodi sve pravne posljedice, a osnovna je da su tuženi suvlasnici zamijenjenih nekretnina u Republici Hrvatskoj. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da je pravosnažnom presudom odlučeno o pravu vlasništva tuženih na nekretnini u Republici Hrvatskoj, a nije odlučeno o apelantovom pravu na nekretnini u Republici Srpskoj, ali kako se radi o ugovoru o zamjeni u kojem je jedna ugovorna strana (apelant) u potpunosti izvršila svoju obavezu iz ugovora, koji je konvalidiran pravosnažnom presudom, tada su tuženi dužni da iz takvog pravnog odnosa priznaju apelantu pravni osnov sticanja prava vlasništva, odnosno da ispune ugovor u cijelosti. Osnovni sud je naveo da su tuženi vođenjem postupka u Republici Hrvatskoj jasno potvrdili postojanje pravnog interesa za upis prava vlasništva na zamijenjenim nekretninama, a podnošenjem ove tužbe i sam apelant prihvata takvo stanje i, po mišljenju suda, ima pravni interes da sud u ovom postupku utvrdi postojanje određenog pravnog odnosa među parničnim strankama, kako je postavljeno tužbenim zahtjevom, a radi postizanja ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu u smislu odredbe člana 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Osnovni sud je zaključio da su zbog navedenog tuženi obavezni da izvrše svoju ugovornu obavezu i da trpe da se apelant uknjiži kao vlasnik nekretnina koje je dobio zamjenom u Banjoj Luci.
13. Osnovni sud je, imajući u vidu domaće zakonodavstvo (Zakon o prometu nepokretnosti i Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine), član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, zaključio da se podnošenje tužbe od tuženih pred Općinskim sudom u Novoj Gradišci i podnošenje tužbe apelanta pred Osnovnim sudom (u konkretnom postupku) ima uzeti kao saglasnost volja za zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina. S obzirom na navedeno, sud je istakao da su, u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, pošto je ugovor izvršen i konvalidiran na osnovu pravosnažne Presude broj P-613/95-8, ispunjeni uslovi za utvrđivanje da je među parničnim strankama zaključen ugovor o zamjeni nekretnina.
14. Osnovni sud je smatrao da nisu relevantni navodi tuženih da su izjavili žalbu na uknjižbu prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj, kao i da su tražili smještaj u agenciji za izbjeglice kako bi apelantu vratili nekretnine u Republici Hrvatskoj. Prema mišljenju Osnovnog suda, tuženi su dužni da trpe posljedice svog djelovanja pred sudom u Republici Hrvatskoj, u skladu sa odredbama čl. 12. i 13. ZOO, odnosno njihovo djelovanje nakon pravosnažne presude ne može da ide na štetu druge strane (apelanta). Osim toga, Osnovni sud je naveo da, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije obavezan niti je u njegovoj nadležnosti da cijeni zakonitost pravosnažnih presuda drugih sudova.
15. Osnovni sud je utvrdio da nema povrede člana 8. Evropske konvencije u odnosu na tužene jer su ostvarili pravo vlasništva u Republici Hrvatskoj i tako se opredijelili da njihov dom bude u Republici Hrvatskoj, a apelant ima pravo da traži imovinu u Banjoj Luci.
16. Rješavajući po žalbi tuženih, Okružni sud donio je Presudu broj Gž-1484/04 od 14. novembra 2006. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni.
17. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno naveo da je apelant u odgovoru na žalbu tuženih predložio da se žalba odbije i potvrdi prvostepena presuda. Sud je dalje naveo da je predmet spora u parnici apelantov zahtjev da se utvrdi pravna valjanost ugovora zaključenog 8. avgusta 1995. godine o zamjeni nekretnina. Okružni sud je naveo da je, nakon utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud izveo zaključak da je presudom Općinskog suda u Novoj Gradišci "pravosnažno riješeno pitanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina" odnosno da je "navedenom presudom konvalidiran ugovor o zamjeni nekretnina koji bi, prema odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, bio manjkav", te je odlučeno o pravu vlasništva tuženih na nekretninama u Republici Hrvatskoj koje su dobili zamjenom.
18. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti kojom je propisana pismena forma za ugovor kojim se prenosi pravo svojine na nepokretnostima i određeno da potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu. Osim toga, Okružni sud je naveo da u slučaju da se ugovor zaključuje posredstvom opunomoćenika (kao u ovom slučaju, jer je vlasnik nekretnina u Banjoj Luci bio prvotuženi a ne njegova supruga drugotužena, koja je potpisala spornu izjavu) i punomoć, u smislu odredbe člana 90. ZOO, mora biti sačinjena u istoj formi, a u konkretnom slučaju drugotužena nije imala punomoć. Prema mišljenju Okružnog suda, zbog činjenice da drugotužena nije imala punomoć za zaključenje ugovora u skladu sa odredbom člana 88. stav 3. ZOO smatra se da ugovor nije ni zaključen.
19. Osim toga, Okružni sud je naveo da pravosnažna presuda suda strane države, koja nije priznata od suda u Republici Srpskoj, u smislu odredbe člana 86. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82), ne proizvodi pravno djejstvo. Budući da Presuda Općinskog suda u Novoj Gradišci broj P-6l3/95-8 od 14. aprila 1996. godine nije priznata od nadležnog suda u Republici Srpskoj, Okružni sud je zaključio da ona ne proizvodi pravno djejstvo u Republici Srpskoj. Iz utvrđenih razloga sud je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
20. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-07-000 376 od 15. januara 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, imajući u vidu utvrđene činjenice, kao i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, zaključio da je drugostepena presuda pravilna.
21. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 26. ZOO kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, ugovor predstavlja saglasnu izjavu volja dva ili više lica upravljenu na postizanje određenog cilja. Vrhovni sud je naveo da ZOO u citiranoj odredbi ne definiše šta je to bitan sastojak ugovora, ali je nesumnjivo da bitni sastojci zavise od tipa ugovora. Vrhovni sud je istakao da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju (član 28. ZOO), ali ako je za zaključenje nekog ugovora zakonom propisana određena forma, onda će u pogledu volje stranaka važiti samo ono što je u takvoj formi izraženo (član 71. stav 1. ZOO).
22. Vrhovni sud je naveo da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu na nekoj stvari i da mu je u tu svrhu preda (član 552. ZOO). Ako su predmet razmjene nekretnine, takav ugovor o razmjeni u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. S obzirom na sadržaj citiranih zakonskih odredbi, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantova pisana izjava od 8. avgusta 1995. godine i izjava drugotužene od istog datuma i kada se uzmu kao cjelina, nemaju karakter ugovora o razmjeni nekretnina, jer ne ispunjavaju osnovne uslove propisane za pravnu valjanost takvog ugovora. Navedenim izjavama, kako to zaključuje Vrhovni sud, apelant i drugotužena su iskazali spremnost za "stupanje u zamjenu" nekretnina (označenih samo po mjestu gdje se nalaze, ulici i broju) i sve druge (ne zna se koje) nepokretne imovine i pokućstva (nije navedeno kojeg i kakvog) uz označavanje suprotne strane sa kojom će se izvršiti razmjena. Izričito je u tim izjavama navedeno da "do konačnog pravljenja ugovora o zamjeni nekretnina" drugotužena ovlašćuje apelanta da uđe u posjed imovine u Banjoj Luci i da je koristi sa dužnom pažnjom, a apelant ovlašćuje tužene da uđu u posjed nekretnina u Republici Hrvatskoj i da ih koriste sa dužnom pažnjom. Predmetnim izjavama tužitelj i drugotužena ne samo da nisu identifikovali i jasno odredili (ili dali elemente za određivanje) stvari koje bi bile predmet ugovora (član 46. stav 2. ZOO), niti izjavili da se one prenose u svojinu nego su izričito utanačili da svoju imovinu predaju suprotnoj strani samo na korištenje "do konačnog pravljenja ugovora o zamjeni".
23. Ovakve izjave, prema mišljenju Vrhovnog suda, očigledno ne sadrže bitne objektivne elemente ugovora o razmjeni koje ima u vidu odredba člana 552. ZOO, niti sadrže subjektivni element, odnosno volju (saglasnost) o tome da je ugovor o razmjeni - koji ima za posljedicu sticanje prava svojine na razmijenjenim nekretninama njihovom predajom u posjed - uopšte zaključen. Pri takvim okolnostima, s obzirom na sadržaj odredbe člana 26. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da ugovor o razmjeni u konkretnom slučaju nije ni nastao, jer se ugovarači nisu saglasili o bitnim sastojcima toga ugovora. Vrhovni sud je naveo da se iz iznesenih razloga spornim izjavama apelanta i drugotužene od 8. avgusta 1995. godine ne može priznati pravna valjanost ugovora o razmjeni zbog čega drugostepeni sud nije pogriješio kada je odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.
24. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da drugotužena, kao potpisnik sporne izjave, nije bila vlasnik nekretnina u Banjoj Luci, a od prvotuženog, kao stvarnog vlasnika, nije imala valjanu punomoć u formi koja se traži za sastav predmetnog pravnog posla - član 90. ZOO, pa njima nije mogla valjano raspolagati, niti su sporne izjave apelanta i drugotužene date u formi koja je propisana za valjanost ugovora o prometu nepokretnosti (član 9. Zakona o prometu nepokretnosti). Vrhovni sud je naveo da se ugovor, koji nije nastao jer se volje vlasnika predmetnih nekretnina (apelanta i prvotuženog) uopšte „nisu srele“ u zaključenju ugovora o razmjeni, ne može naknadno konvalidirati. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, pPesuda Općinskog suda Nova Gradiška broj P-613/95-8 od 24. aprila 1996. godine, koja, kako ispravno nalazi drugostepeni sud, nema pravnog djejstva u Republici Srpskoj, jer nije proveden postupak sudskog priznanja u smislu odredbe člana 86. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, ne daje osnova za drugačije tumačenje spornih izjava, kako to želi prikazati apelant u reviziji. Ovo naročito kod činjenice da su obje strane, prema njihovim nespornim navodima, tražile povrat svoje imovine koju su uživale prije davanja spornih izjava, odnosno prije izbijanja ratnih sukoba na teritorijama na kojima se ta imovina nalazi (apelant tražio vraćanje imovine u Republici Hrvatskoj još 1999. godine, a tuženi vraćanje imovine u Republici Srpskoj), pa su na taj način potvrdile činjenicu da su predmetne nekretnine ustupili jedni drugima samo radi korištenja a ne radi sticanja prava vlasništva na njima. Takođe, činjenica da je pravo svojine, sa po ½ dijela, na nekretninama u Republici Hrvatskoj, u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama upisano u korist tuženih nije mogla ishoditi drugačiju odluku. Taj upis, naime, nije izvršen na zahtjev tuženih. Štaviše, Vrhovni sud je na osnovu priložene dokumentacije zaključio da je takav zahtjev tuženih Rješenjem Općinskog suda u Novoj Gradišci - Zemljišnoknjižni odjel odbijen. Upis je izvršen na apelantov zahtjev, na osnovu Rješenja broj Z-4160/03 od 19. decembra 2003. godine, protiv kojeg su tuženi izjavili žalbu koja je usvojena i to rješenje ukinuto, te naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odnosno izvršen ponovni upisa predmetnih nekretnina u Republici Hrvatskoj na apelantovo ime. U skladu sa utvrđenim, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano u reviziji postavlja pitanje mogućnosti restitucije, odnosno vraćanja onog što je dao po osnovu ugovora. Vrhovni sud je zaključio da ni ostali navodi iz revizije nisu mogli uticati na drugačiju odluku.
25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i „član 1. tač. 5. i 11. Sporazuma o ljudskim pravima“. Apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda nezakonita. Apelant osporava način na koji je Vrhovni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kao i odredbe ZOO. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je „zloupotrijebio načelo slobodne ocjene dokaza“ na apelantovu štetu, jer „za odbijajuću sudsku odluku ne postoji obrazloženje“ zato je izostala logička i pravna analiza. Apelant navodi da Vrhovni sud „nije dovoljno proučio spis i nije shvatio suštinu spornog odnosa“. Takođe, apelant navodi da je prvostepeni sud donio presudu sa „jasnim obrazloženjem“ na osnovu „nespornih činjenica“ utvrđenih u toku postupka, a Okružni sud i Vrhovni sud su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je Vrhovni sud ovakvim odlučenjem „pokazao pristrasnost u korist tuženih“. Apelant ističe pogrešno tumačenje od Okružnog suda i Vrhovnog suda izjave koje je potpisao sa drugotuženom 8. avgusta 1995. godine, odnosno ističe da se mora izjava ocjenjivati zajedno sa ostalim dokazima, odnosno sa pravosnažnom Presudom broj P-613/95-8. Apelant posebno naglašava pogrešne stavove Okružnog suda i Vrhovnog suda u vezi sa činjenicom da je presuda suda u Novoj Gradiški „presuda stranog suda“, što, prema apelantovom mišljenju, nije tačno i tom presudom je riješena pravna stvar i konvalidiran ugovor o zamjeni. Apelant ističe da će zbog odluke Vrhovnog suda ostati bez imovine u Republici Hrvatskoj i imovine u Republici Srpskoj. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek jer mu je drugostepena odluka došla „kao grom iz vedra neba“ jer nije učestvovao u postupku, te da se povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije ogleda u „povredi prava na restituciju“.
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i imovinu
28. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kao sud prve instance, usvojio apelantov tužbeni zahtjev obrazlažući to okolnošću da „bi ugovor bio manjkav“da je Osnovni sud o njemu odlučivao, ali s obzirom na pravosnažnu presudu Općinskog suda u Novoj Gradišci, takav „manjkav ugovor je konvalidiran“. Odluka prvostepenog suda je preinačena odlukom Okružnog suda, a Vrhovni sud je potvrdio drugostepenu odluku. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložili svoje odluke, odnosno zaključak da se ne može usvojiti apelantov tužbeni zahtjev jer izjave koje su potpisali apelant i drugotužena 8. avgusta 1995. godine nisu sačinjene u propisanoj formi, niti je drugotužena imala punomoć vlasnika nekretnine (prvotuženog) za zamjenu nekretnina, a osim toga, izjave sadržajno i suštinski ne ispunjavaju potrebne uslove koji se traže Zakonom o prometu nepokretnosti, kao ni uslove u skladu sa odredbama ZOO, koji su potrebni za punovažnost ugovora, odnosno pravnu valjanost ugovora. Dalje, Vrhovni sud je detaljno naveo i jasno obrazložio da sam sadržaj „izjave“ upućuje na nešto drugo (ovlasti da se uđe u posjed nekretnina), a ne na volju da se zaključi ugovor o zamjeni nekretnina. Dalje, Okružni sud je naveo da presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški ne proizvodi pravno djejstvo u Republici Srpskoj, jer nije priznata od nadležnog suda u Republici Srpskoj u skladu sa odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je na osnovu rješenja Županijskog suda u Slavonskom brodu iz 2005. godine uspostavljeno ranije zemljišnoknjižno stanje na način da je apelant upisan kao vlasnik imovine u Hrvatskoj. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Vezano za apelantove navode da je Vrhovni sud „zloupotrijebio načelo slobodne ocjene dokaza“, koje je apelant doveo direktno u vezu sa „nepostojanjem obrazloženja“ u osporenim presudama, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovom paušalnom navodu koji nije potkrijepljen konkretnim dokazom, pogotovo kada se uzme u obzir ono što je Ustavni sud već naveo u prethodnom dijelu ove odluke u vezi sa zaključkom osporenih odluka. Isto se odnosi na apelantov navod da je Vrhovni sud „pokazao pristrasnost u korist tuženih“ jer apelant nije naveo u čemu se ogleda pristrasnost, odnosno nije ponudio bilo kakav dokaz u vezi sa tim, a u suštini i ovaj navod se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava i netačno utvrđeno činjenično stanje. Zbog navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
30. Apelant u apelaciji osporava navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetna nekretnina predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
31. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetna nekretnina smatrati apelantovim«domom», Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant na osnovu ugovora-izjave iz 1995. godine iskazao spremnost za "stupanje u zamjenu" nekretnina sa tuženim "do konačnog pravljenja ugovora o zamjeni nekretnina", te da se uselio u predmetne nekretnine. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelant živi u predmetnim nekretninama kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporne nekretnine koje je dobio zamjenom sa tužiteljem predstavljaju apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
32. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi predstavljaju li osporene odluke redovnih sudova miješanje u apelantovo pravo na dom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik. Naime, redovni sudovi su, ocjenjujući konkretnu pravnu stvar, pozivajući se na relevantno zakonodavstvo (detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke) zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i odbili ga. Ustavni sud zapaža da je apelantov glavni tužbeni zahtjev bio usmjeren na priznanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina i uknjižbe apelanta kao vlasnika na zamijenjenim nekretninama u Banjoj Luci. Dakle, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ni rješavali bilo šta drugo s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odnosno nisu rješavali pitanje prava apelantovog daljnjeg korištenja predmetne nekretnine. Stoga, Ustavni sud zaključuje, podržavajući praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 859/08, 27. oktobra 2010. godine, tačka 15, dostupnu na www.ustavnisud.ba), koja se analogno može primijeniti i na ovaj slučaj, da osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na efikasan pravni lijek
33. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, odnosno pravom na pravično suđenje, jer nije učestvovao u donošenju drugostepene presude, kao i da se povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije ogleda u „povredi prava na restituciju“.
34. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi protiv tuženih i da je apelant uspio u prvostepenom postupku, a tuženi su koristili pravo žalbe protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da Okružni sud ima punu jurisdikciju, što znači da može po propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće, meritorne odluke, što je glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da korištenje žalbe od tuženih nije rezultiralo pozitivnim ishodom za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, kao ni činjenica da apelantu nije omogućeno „prisustvovanje“ u postupku po žalbi, što nije obavezno u skladu sa odredbama ZPP. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu u skladu sa relevantnim odredbama ZPP dostavljena žalba tuženih, te je, prema obrazloženju presude, apelant dao odgovor na žalbu. S obzirom na navedeno i relevantne odredbe ZPP (član 217), Ustavni sud ne nalazi povredu ovog apelantovog prava u situaciji kad je Okružni sud donio odluku o žalbi u sjednici vijeća bez održavanja rasprave. Ovo osobito imajući u vida da je presuda Okružnog suda „preispitana“ u revizionom postupku u kojem je Vrhovni sud razmotrio sve apelantove revizione prigovore i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Što se tiče apelantovog navoda da se povreda ove odredbe „ogleda i u povredi prava na restituciju“, Ustavni sud primjećuje da se o „restituciji“ nije ni raspravljalo u konkretnom postupku, budući da to apelant nije tražio tužbenim zahtjevom kojim je sud vezan u smislu člana 2. ZPP.
35. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni u situaciji kada je suprotna strana koristila pravo žalbe, te kada je sud više instance meritorno ispitao pobijanu odluku, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u odnosu na apelantovo neprisustvovanje pred drugostepenim sudom, te su apelantovi navodi i u tom dijelu prima facie neosnovani.
Ostalo
36. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 1. tač. 5. i 11. Sporazuma o ljudskim pravima, Ustavni sud primjećuje da se radi o pravima iz Aneksa VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kojim je garantirano pravo na pravično suđenje i imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke razmotrio apelantove navode o povredi ovih prava u okviru garancija iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da se izjašnjava na ove navode.
37. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović