Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/09 (S. N.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu:predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-910/09, rješavajući apelaciju Sofije Njeguš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sofije Njeguš podnesena protiv presude Okružnog suda Trebinje broj 015-0-U-08-000 087 od 3. februara 2009. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka broj 08.05/2-P-331/08 od 21. avgusta 2008. godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Foča broj 05-050-44-3257 od 8. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sofija Njeguš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, podnijela je 25. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 087 od 3. februara 2009. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08.05/2-P-331/08 od 21. avgusta 2008. godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Foča (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-44-3257 od 8. aprila 2008. godine.
2. Odsjek je donio rješenje broj 05-050-44-3257 od 8. aprila 2008. godine kojim je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za povrat stana u Foči, ul. Beogradska 6/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je dana 30. aprila 1991.godine nosilac stanarskog prava bio njen otac.
3. U obrazloženju rješenja navedeno je da je u ponovnom postupku, po uputama drugostepenog organa proveden dokazni postupak uvidom u ugovor o korištenju stana od 2. novembra 1987. godine, Odluku o dodjeli stana vlasnika stana, potvrde o smrti roditelja apelantice, izvod iz matične knjige vjenčanih za apelanticu i njenog supruga, potvrde o prijavi prebivališta za apelanticu, čitanje izjava svjedoka datih u toku postupka, izvod iz matične knjige rođenih za djecu apelantice, uvid u akte o popisu stanovništva (izvršenog od 1-15. aprila 1991. godine) za apelanticu i njenog supruga i uvid u podatak preduzeća vodovod i kanalizacija.
4. Ocjenom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi Odsjek je utvrdio da je nesporno otac apelantice bio nosilac stanarskog prava, da apelantica u momentu dodjele stana nije bila njegov član, da su roditelji apelantice umrli u izbjeglištvu u Skoplju (1993. i 1994. godine), kao i da je brat apelantice (koji je bio član porodičnog domaćinstva) nestao u toku rata. Odsjek je zaključio da apelantica do 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Međutim, kao sporno pitanje postavilo se da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca 30. aprila 1991. godine.
5. Odsjek je naveo da je apelantica u toku postupka tvrdila da je na dan 30. april 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Međutim, apelantica je u toku postupka navela da ne posjeduje niti može nabaviti pisane dokumente (račun o vodi, telefonu i drugo) kojim bi mogla potvrditi da je bila član porodičnog domaćinstva, odnosno da je koristila stan iz razloga što su svi računi glasili na njenog oca. Takođe, apelantica je navela da nema prijavu boravišta na adresi predmetnog stana i ne sjeća se na kojoj je adresi bila prijavljena prilikom popisa stanovništva 1991. godine, odnosno adrese stana na kojoj je bila prijavljena na biračkom spisku. Apelantica je navela da je nakon zasnivanja bračne zajednice 1984. godine živjela kod roditelja svog supruga a zatim su stanovali privatno kada je zbog bolesti svoje majke i zbog loše materijalne situacije preselila kod roditelja u januaru 1991. godine. Apelantica je navela da je živjela sa svojim roditeljima kao član porodičnog domaćinstva sve do maja 1992. godine, kada se preselila u drugi stan u istoj zgradi ali je ostala u ekonomskoj vezi sa roditeljima sve dok nisu napustili Foču u septembru 1992. godine, a u njihov stan se uselilo treće lice.
6. Odsjek je utvrdio da je apelantica zasnovala bračnu zajednicu 1984. godine i imala je prijavljenu adresu stanovanja na adresi Kraiških brigada b.b. u Foči. Nadalje, iz popisa stanovništva koji je izvršen u periodu od 1.-15. aprila 1991. godine apelantica i njen suprug su sa svojom djecom popisani na adresi u ul. Kraiških bigada b.b, dok je otac apelantice popisan sa majkom i bratom apelantice na adresi predmetnog stana. Iz navedenog, prema mišljenju Odsjeka, proizilazi da bi apelantica bila popisana na adresi predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen otac –da je, kako je tvrdila, preselila kod roditelja u januaru 1991. godine. Nadalje Odsjek je naveo da apelantica nije ponudila niti jedan dokaz da je bila član porodičnog domaćinstva svog oca kao što su računi o stanarini, telefonu, struja voda i slično, a na osnovu čega bi dokazala da je tu živjela. Nadalje, Odsjek je cijenio izjave tri svjedoka, iz kojih je zaključilo da je apelantica sa četiri člana svoje porodice uselila u stan kod svog oca gdje su boravili do početka rata, odnosno do maja 1992. godine, kada su uselili u drugi stan u istoj zgradi u kojoj je bio i predmetni stan. Međutim, Odsjek je naveo da ne može iz izjava svjedoka tačno utvrditi kada je apelantica uselila u predmetni stan, odnosno da li je ista bila član porodičnog domaćinstva svog oca 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi Odsjek je cijenilo izjavu svjedoka Vide Čabraić, koja je tvrdila da joj je poznato da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca na dan 31. april 1991. godine jer su bili prijatelji i jer su u stanu slavili rođendan sina apelantice 24. aprila 1991.godine. Međutim, prema ocjeni Odsjeka (a na to je ukazivao i vlasnik stana) proslova rođendana u spornom stanu bez drugih dokaza ne može biti dokaz da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Zbog navedenog, Odsjek je utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca na dan 30. april 1991. godine, odnosno provedeni dokazi, prema ocjeni Odjeljenja upućuju na zaključak da je to moglo biti samo nakon 30. aprila 1991. godine.
7. Nadalje, Odsjek je naveo da činjenica da je apelantica napustila predmetni stan u maju 1992. godine (prije nego što su stan napustili njeni roditelji) upućuje na zaključa da kod apelantice nije postojala namjera u pogledu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava, što predstavlja uslov iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) da bi se korisnik stana mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva. Odsjek je zaključio da u smislu člana
6. ZOSO apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog ovca, pa je primjenom člana 17. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu zakon o prestanku primjene) riješio tako što je zahtjev apelantice odbio.
8. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo rješenje broj 08.05/2-P-331/08 od 21. avgusta 2008. godine kojim je žalbu odbilo i prvostepeno rješenje potvrdilo.
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo se pozvalo na činjenice koje je utvrdio prvostepeni organ, a to je da apelantica jeste uselila u stan roditelja nekad u toku 1991.godine i da je bila u stanu do maja 1992. godine, kada se iselila iz predmetnog stana iako su joj roditelji još bili u stanu, zbog čega je prvostepeni organ zaključio da nije postojala stvarna volja i namjera „u pogledu trajne zajednice života i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava“. Ministarstvo je navelo da je članom 14. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Takođe, Ministarstvo je navelo da je članom 6. ZOSO utvrđeno da se korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, ako i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Nadalje, Ministarstvo je naveo da se u smislu odredbi ZOSO članovima porodičnog domaćinstva smatraju se bračni drug i djeca. Imajući u vidu žalbene navode apelantice, utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna kao i da je prvostepeni organ za svoje zaključke dao valjane razloge koje je prihvatilo i Ministarstvo.
10. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da kada je u pitanju povrat stana, lice koje tvrdi da je član porodičnog domaćinstva i korisnik stana za koji je podnijelo zahtjev, mora ispuniti uslove predviđene zakonom u smislu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava. Iz stanja spisa, prema mišljenju Ministarstva, proizilazi da je apelantica zasnovala bračnu zajednicu i da je sa članovima svog užeg domaćinstva živjela u Foči kao podstanar, da je posjećivala majku i oca koji su živjeli u predmetnom stanu i da ih je češće posjećivala od bolesti njene majke, te da je krajem 1991. godine i početkom 1992. godine bila u predmetnom stanu, koji je napustila iz razloga nevezanih za ratni sukob, dok su njeni roditelji upravo zbog ratnih sukoba napustili predmetni stan. Privremeni boravak u stanu za koji je podnijela zahtjev za povrat prema mišljenju Ministarstva ne može predstavljati trajnu zajednicu življenja i stanovanja u istom porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava, što je neophodan uslov za ostvarivanje ovog statusa. Zbog navedenog, Ministarstvo je navelo da razlozi koje je apelantica navela (bolest majke i problemi sa podstanarstvom) ne mogu se prihvatiti, odnosno ne mogu se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu koji bi opravdali tvrdnju da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Zbog navedenog se, prema ocjeni Ministarstva, nisu mogle primijeniti odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene koji omogućava povrat stana nosiocu stanarskog prava odnosno članu porodičnog domaćinstva iz razloga što apelantica nije ispunjavala uslove navedene odredbe na dan 30. april 1991. godine, odnosno nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva. Iz navedenih razloga Ministarstvo je navelo da se sporni stan ne može smatrati ni domom apelantice u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni imovinom u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je pokrenula spor tužbom pred Okružnim sudom u Trebinju. Okružni sud je donio presudu broj 015-0-U-08-000 087 od 3. februara 2009. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je blagovremeno podnesenom tužbom apelantica osporila zakonitost drugostepenog rješenja, a iz sadržaja se može zaključiti da se tužba odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog propisa.
13. Okružni sud je, ispitujući pobijano rješenje u granicama navoda tužbe kao i po službenoj dužnosti u smislu člana 30. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio da tužbu odbije. Okružni sud je naveo da se upravni spor rješava u smislu odredbi člana 29. ZUS to jest na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Na osnovu uvida u spis, te utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku koje ovaj sud cijeni u skladu sa odredbama člana 29. ZUS, Okružni sud je zaključio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio otac apelantice, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva bili su supruga i sin. Apelantica je zaključila brak 1984. godine odnosno oformila svoju porodicu, a iz potvrde SJB Foča, odnosno Opštine Foča evidentan je podatak da se tužiteljica prilikom popisa stanovništva 1991.godine, a i ranije tačnije od 1989. godine nalazila na adresi Kraiška bb. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda nije sporna činjenica da je apelantica često obilazila svoje roditelje, te da je jedan izvjestan period, a zbog bolesti majke provela u njihovom stanu sa svojom porodicom koji je krajem maja mjeseca 1992. godine sama napustila i preselila se sa porodicom u napušteni stan u istoj zgradi, a predmetni stan su i dalje nastavili koristiti njeni roditelji sve do septembra mjeseca 1992.godine kada su ga zbog ratnih dejstava napustili.
14. Okružni sud je naveo da nije sporno da su roditelji apelantice umrli u izbjeglištvu u Skoplju 1993. godine i 1994. godine, dok je njihov sin nestao tokom rata, kao ni to da apelantica u momentu smrti nije bila sa svojim roditeljima, niti je napuštala mjesto prebivališta, tačnije opštinu Foča. Prema mišljenju Okružnog suda iz navedenog nedvosmisleno proizilazi da apelantica ne ispunjava uslove člana 6. ZOSO, niti· se· može smatrati članom porodičnog domaćinstva, jer nije ostvarila trajnost življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava što je glavni uslov za sticanje takvog statusa, niti je u tom pogledu imala ozbiljne namjere. Prema mišljenju okružnog suda prednjoj tvrdnji ide u prilog činjenica da sa svojim roditeljima nije živjela ni u momentu njihovog zakonskog useljenja u stan, niti je bila član porodičnog domaćinstva, ni sa njima živjela ni u momentu njihove smrti, a obzirom da nikada nije napuštala mjesto boravišta (opštinu Foča) ne može imati ni status izbjeglice i raseljenog lica, bez obzira što se na dan 30. april 1991. godine zatekla u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava.
15. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da ne postoje uslovi za primjenu člana 14. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, kojim je propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan kao u članu 6. ZOSO ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koje se odredbe primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napušten ili ne, te da će se lice koje je napustilo svoj stan u navedenom periodu smatrat izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH sa pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojim ga je napustilo.
16. Okružni sud je naveo da je članom 6. stav 1. i 2. ZOSO propisano da se korisnikom stana u smislu ovog Zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Nadalje, Okružni sud je istako da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju se između ostalog bračni drug i djeca rođena u braku ili van braka. Shodno tome, prema mišljenju Okružnog suda, predmetni stan se ne može smatrati "domom", apelantice pa se ne može raditi ni o povredi člana 8. Evropske konvencije, niti se u smislu člana 1/1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH stiče pravo na povraćaj imovine koje je navodno lišena tokom neprijateljstava počev od 1992.godine..., a istu napustila u periodu između 30.04.1991.godine i 19.12.1998.godine. Okružni sud je zaključio da je kod ovakvog stanja stvari drugostepeni organ nakon pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo o čemu je dao valjane razloge, koje je u potpunosti prihvatio i Okružni sud te je našao da su neosnovani navodi iz tužbe.
17. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se pozvala na nadležnost Ustavnog suda da se „miješa“ u ocjenu dokaza kao dokazne građe od strane redovnih sudova kada se ocjena dokaza doima očigledno proizvoljnom, što je slučaj u konkretnom predmetu. Apelantica smatra da je odlukom suda i upravnih organa došlo i do povrede ravnopravnosti stranaka jer je sud „uzeo u obzir“ dokaze suprotne strane a da nije vršio „njihovo obrazloženje“. Apelantica je navela da slobodna ocjena dokaza ne podrazumijeva apsolutnu slobodu i da je obaveza suda da u obrazloženju opiše proces ocjene dokaza, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Apelantica navodi da sud nije poklonio vjeru svjedocima, ne navodeći zašto kao i da ne postoji zakonski period življenja i stanovanja da bi se izveo zaključak o trajnom življenju i stanovanju. Apelantica osporava i činjenice koje su utvrđeno u postupku, odnosno navodi da nije mogla ostati u stanu roditelja jer su kao Bošnjaci ona i njeni roditelji vršili pritisak. Takođe, apelantica navodi da činjenica da nije bila prijavljena na adresi stana svog oca i popisana kao član njegovog porodičnog domaćinstva ne može biti presudna za odlučenje. Apelantica posebno naglašava neprihvatljiv stav suda da joj ne pripada pravo da traži povrat predmetnog stana poslije smrti roditelja iz razloga što nikada nije napuštala prebivalište, Foču, pa nema status izbjeglice i raseljenog lica, kao i što sa nije u momentu njihove smrti bila član porodičnog domaćinstva.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U suštini apelantica se žali na način na koji su upravni organi i sud utvrdili činjenice. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud nakon provedenog postupka ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da apelantica nije na dan 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva, dajući za to razloge, zbog čega ne ispunja uslove za povrat stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen otac. Pri tome Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, suprotno apelacionim navodima, organi uprave i sud sa jednakom pažnjom cijenili kako dokaze vlasnika stana tako i dokaze apelantice te su dali jasne i nedvojbene razloge zašto navodi i dokazi koje je predložila apelantica ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo te jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa navodom apelantice da joj je povrijeđeno pravo na dom, a slijedom zaključka upravnih organa i suda (a koji je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke) - da nije utvrđeno da apelantica je bila član porodičnog domaćinstva svog oca, Ustavni sud zaključuje da član
8. Evropske konvencije nije primjenjiv (vidi Odluka AP 1771/08 od 10. novembra 2010. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba), jer apelantica u konkretnom slučaju u odnosu na predmetni stan nije ostvarila potrebnu faktičku vezu na osnovu koje bi se taj stan mogao smatrati njenim domom, pa samim tim ne može ni tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović