Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/09 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Nasljedstvo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-930/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 930/09, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-001664 od 16. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amela Vitaku, advokatica iz Brčkog, podnio je 24. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-001664 od 16. februara 2009. godine.
2. Apelant je 5. jula 2006. godine protiv B.M. (u daljnjem tekstu: tužena) podnio prijedlog za dozvolu izvršenja radi naplate duga za električnu energiju u iznosu od 1.295,36 KM, koji je nakon uloženog prigovora tužene smatran tužbom na osnovu člana 49. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Apelant je na ročištu održanom dana 2. juna 2008. godine precizirao visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 2.594,45, u skladu sa stanjem duga na finansijskoj kartici tužene od 14. januara 2008. godine.
3. Osnovni sud Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 096-0-Mal-08-000308 od 16. jula 2008. godine obavezao tuženu da apelantu na ime duga za utrošenu električnu energiju zaključno sa 24. decembrom 2007. godine isplati iznos od 2.594,45 KM za zakonskom zateznom kamatom od 2. juna 2008. godine, a sve u roku od osam dana po pravomoćnosti presude.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka izveo dokaze uvidom u kompletan spis, finansijske kartice tužene, Ugovor o rokovima za izmirenje spornog duga broj 84/05 od 15. augusta 2005. godine, kao i izvod iz matične knjige umrlih za supruga tužene, na osnovu kojih je utvrđena osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je zaključio da tužena nije prezentirala relevantne dokaze kojima bi osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te da teško materijalno stanje i bolest tužene nije mogao prihvatiti kao razlog neplaćanja dugovanja apelantu. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti niti prigovor zastare potraživanja koji je istaknula tužena s obzirom na to da je tužena 15. augusta 2005. godine potpisala ugovor o rokovima izmirenja sa apelantom, kojim se obavezala da izmiri dug za električnu energiju zaključno sa 15. januarom 2006. godine, te na taj način priznala dug i odrekla se zastarjelosti, u skladu sa članom 366. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Rješavajući o žalbi tužene protiv Presude Osnovnog suda broj 096-0-Mal-08-000308 od 16. jula 2008. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-08-001664 od 16. februara 2009. godine kojom je djelimično usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način što je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 1.701, 70 KM na ime duga za električnu energiju zaključno sa 24. decembrom 2007. godine, sa zakonskim zateznim kamatama od 2. juna 2008. godine, sve u roku od osam dana po pravomoćnosti presude. Apelacioni sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva.
6. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud propustio da ocijeni sve dokaze na osnovu kojih je utvrđivao osnov i visinu potraživanja, jer je prvostepeni sud prihvatio tužbeni zahtjev na osnovu materijalnih dokaza koje tužena nije osporavala, a da izostanak ocjene svakog pojedinačnog dokaza ne čini presudu nerazumljivom. Apelacioni sud je naveo da ne može prihvatiti ni žalbene navode tužene da, s obzirom na to da navedeni ugovor o rokovima isplate glasi na njenog umrlog supruga M.M., i da ga je potpisala kćerka DŽ.M., takav ugovor ne stvara obavezu za tuženu. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je obrazložio da se, s obzirom na to da tužena ovu činjenicu nije iznosila u prvostepenom postupku, niti je osporavala valjanost ugovora, te da se u konkretnom slučaju radi o parnici male vrijednosti, utvrđeno činjenično stanje ne može pobijati žalbom. Međutim, Apelacioni sud je istakao da tužena s pravom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana
378. ZOO-a, kojom je propisano da potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju zastarijeva za jednu godinu, jer je prihvaćen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, Apelacioni sud je istakao da je predmetni postupak naplate novčanog potraživanja pokrenut protiv M.M. u iznosu od 1.295,36 KM zaključno sa 23. januarom 2008. godine, ali da je apelantov tužbeni zahtjev na ročištu od 2. juna 2008. godine preinačen u subjektivnom smislu tako što je kao tužena označena B.M., kao i u objektivnom smislu tako što je postojeći zahtjev proširen na iznos od 2.594, 45 KM. Apelacioni sud je zaključio da je na taj način formiran novi kompleks činjenica na osnovu kojih se ocjenjuje rok zastare od jedne godine iz člana 378. ZOO-a. U tom smislu, Apelacioni sud je zaključio da je potraživanje po preciziranom tužbenom zahtjevu zastarjelo za period od 17. februara 2006. godine pa zaključno sa 28. majem 2007. godine, u ukupnom iznosu od 892, 75 KM, zbog čega je višak tužbenog zahtjeva u navedenom iznosu valjalo odbiti zbog zastare potraživanja.
7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da se Apelacioni sud upustio u meritum, uprkos činjenici da se sporovi male vrijednosti ne mogu pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema članu
378. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je naveo da je Apelacioni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio odredbe člana 378. ZOO-a, jer nije uzimao u obzir ugovor o rokovima izmirenja duga za električnu energiju od 15. augusta 2005. godine, čime je prekinuta zastarjelost priznanjem duga. Također je naveo da je Apelacioni sud, razdvajajući institut preinake u smislu procesno-pravnog učinka u odnosu na materijalno-pravne pretpostavke zahtjeva u preinačenoj tužbi, povrijedio načela univerzalne sukcesije, odnosno čl. 133. i 143. Zakona o nasljeđivanju SRBiH prema kojem nasljednik preuzima sva prava i obaveze iza ostavitelja. Relevantni propisi
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/93 i 13/94; „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 366.
(1)Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Pismeno priznanje osnova zastarjele obaveze smatra se odricanjem od zastarjelosti cjelokupne obaveze.
(3)Ako je pismeno priznanje zastarjele obaveze ograničeno na dio obaveze smatra se odricanjem od zastarjelosti samo tog dijela obaveze.
Član 378. stav 1. tačka 1.
1. Zastarijevaju za jednu godinu:
(1) Potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;
(…) 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug.
(2) Ako je dužnik priznao dug u osnovi, bez izjašnjavanja o visini obaveze, zastarijevanje je prekinuto u odnosu na cijelu obavezu.
(3) Ako je dužnik izjavu o priznanju duga ograničio na određeni dio obaveze, prekinuto je zastarijevanje tog dijela.
9. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) relevantne odredbe glase:
Član 379.
(1)Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 285. stava 2. ovog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
(…)
10. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 143. stav 1.
Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. (…).
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava u okviru Apelacionog suda.
14. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud uočava da je osporena presuda Apelacionog suda dovoljno jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, u pogledu apelacionih navoda o pogrešnoj primjeni odredaba člana 379. ZPP, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju presude jasno istakao da se u konkretnom slučaju radi o parnici male vrijednosti, te da se ona ne može pobijati žalbom u pogledu činjeničnog stanja. Osim toga, Ustavni sud nalazi da se Apelacioni sud u osporenoj presudi nije bavio činjeničnim stanjem, nego isključivo primjenom odredaba ZOO-a u pogledu primjene instituta zastare potraživanja, zbog čega proizlazi da su ovi apelacioni navodi očigledno neosnovani.
16. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelacioni sud jasno obrazložio i svoj stav da je prvostepeni sud, prihvatajući apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, pogrešno primijenio odredbe člana 378. ZOO-a, ističući da prvostepeni sud nije uzeo u obzir da je, nakon izvršene preinake tužbe u objektivnom smislu, jedan dio tužbenog zahtjeva zastario. Ustavni sud uočava da je Apelacioni sud, suprotno navodima apelacije, prigovor zastare i primjenu člana 378. ZOO-a ocijenio samo u pogledu duga nastalog nakon perioda koji je obuhvaćen ugovorom o rokovima isplate i duga nastalog do apelantovog preciziranja tužbenog zahtjeva u objektivnom smislu. Apelacioni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da iz spornog ugovora o rokovima isplate proizlazi da je tužena zaključenjem navedenog ugovora priznala dug i na taj način se odrekla zastarjelosti, shodno članu 366. stav 3. ZOO-a, tj. priznala je samo dio duga u iznosu od 1.174,04 KM koji je nastao zaključno sa 15. januarom 2006. godine, dok potraživanje duga nastalog nakon toga i sve do preciziranja tužbenog zahtjeva, prema ocjeni Apelacionog suda, podliježe primjeni rokova iz člana 378. ZOO-a. U pogledu apelantovih navoda da je Apelacioni sud pogrešno primijenio načelo univerzalne sukcesije, odnosno odredbe Zakona o nasljeđivanju, prema kojima nasljednik preuzima sva prava i obaveze iza ostavitelja, Ustavni sud nalazi da se, također, radi o očigledno neutemeljenim navodima. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Apelacioni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i u pogledu ovog pitanja, na način da je odbio prigovor koji je postavila tužena u žalbi, a u kojem je isticala da obaveze iz ugovora o rokovima isplate nakon umrlog supruga ne stvaraju obavezu za nju kao njegovu nasljednicu.
17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, zbog čega proizlazi da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje neosnovani. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, koji se također odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava Apelacionog suda, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović