Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-942/09 („LESNINA“ Trgovina sa pohištvom d.d. Ljubljana)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-942/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 942/09, rješavajući apelaciju „LESNINE“ Trgovine sa pohištvom d.d. Ljubljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „LESNINA“ Trgovina sa pohištvom d.d. Ljubljana podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001975 od 28. novembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN 4317/03 od 9. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „LESNINA“ Trgovina sa pohištvom d.d. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001975 od 28. novembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN 4317/03 od 9. februara 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj DN 4317/03 od 9. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001975 od 28. novembra 2011. godine, na osnovu rješenja Kantonalnog suda broj 244/03 od 14. marta 2003. godine, kupoprodajnog ugovora od 12. janura 2001. godine broj OV.I 7340/01 od 15. novembra 2001. godine i punomoći broj Ov.I 5603/01 od 6. novembra 2001. godine određeno je u ZK ulošku broj 2006 KO Donja Vogošća: u ZK ulošku broj CXXXV/1204 KO Sarajevo: brisanje zabilježbe podnesene žalbe upisane pod B/72, uknjižba DN-12964/01 ostaje na snazi, uz posljedice zabilježbe spora pod DN-13349/01 pod B B/71.

3. U obrazloženju osporenog Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001975 od 28. novembra 2008. godine je navedeno da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž- 244/03 od 14. marta 2003. godine ukinuto prvostepno rješenje Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud I) broj DN-12964/01 od 21. decembra 2001. godine, kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva po osnovu kupoprodajnog ugovora prodavca „Odeon“ d.o.o. Export-Import Sarajevo u korist kupaca Muamera Jašarevića i Harisa Jašarevića, a koje nekretnine su do tada bile upisane na preduzeće „Odeon“ Export-Import Sarajevo. Kantonalni sud je u obrazloženju ove odluke naveo da je iz zemljišnog spisa vidljivo da je privremena mjera donesena prije provedbe ugovora dok je prijedlog za dozvolu izvršenja privremene mjere predat nadležnom sudu 19. decembra 2001. godine tj. isti dan kada je doneseno rješenje o dozvoli uknjižbe prava vlasništva po osnovu kupoprodajnog ugovora. Upute iz ove odluke sadržavale su nalog da prvostepeni sud cijeni koja molba za upis je prioritetnija, te ako nađe da je počinjena greška prilikom upisa, da se uradi ispravka rješenja i donese na Zakonu zasnovana odluka.

4. U obrazloženju rješenja je dalje navedno da je u ponovljenom postupku Općinski sud, postupajući po uputama Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-244/03 od 14. marta 2003. godine, izvršio uvid u ZK uložak broj CXXXV/1204 KO Sarajevo i konstatovao da je kupoprodajni ugovor zaprimljen u zemljišno knjižnom uredu 19. decembra 2001. godine, a privremena mjera zabrane otuđenja nekretnina 27. decembra 2001. godine, pa u momentu uknjižbe kupoprodajnog ugovora nije bilo evidentiranih zakonskih smetnji za njegovu uknjižbu, jer ni sud ni zainteresovana stranka nisu dostavili u zemljišno knjižni ured rješenje o privremenoj mjeri zabrane otuđenja nekretnina. S obtirom da je privremena mjera zabrane otuđenja nekretnina broj Ip-4511/01 od 21. decembra 2001. godine zaprimljena u zemljišno knjižnom uredu 8 dana poslije kupoprodajnog ugovora, 27. decembra 2001. godine, poštujući načelo prvenstva prava uknjižbe u zemljišnu knjigu, nema pravo prvenstva nad uknjižbom kupoprodajnog ugovora zaprimljenog 19. decembra 2001. godine. Zabilježeni spor na nekretninama prodavca preduzeća „Odeon“ d.o.o. Export Import Sarajevo pod brojem DN-13349/01 nije zakonska smetnja za uknjižbu kupoprodajnog ugovora u korist kupaca, uz posljedice istog. Privremena mjera zabrane otuđenja nekretnina od 21. decembra 2001. godine nije ni uknjižena u zemljišno knjižnom ulošku broj CXXXV/1204 KO Sarajevo.

5. Kantonalni sud je dalje u obrazloženju rješenja naveo da je, uvidom u spise GŽ-244/03 Kantonalnog suda, Ps-781/03-I Općinskog suda, Ps-517/01 Kantonalnog suda, DN-13349/01, DN-

4317/03 Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda I, utvrdio da je tačno da je rješenje o privremenoj mjeri doneseno 18. decembra 2001. godine u privrednom sporu broj 517/01koji je pokrenut kod Kantonalnog suda po tužbi od 19. novembra 2001. godine i da je ovo rješenje predato ptem punomoćnika povjerioca Općinskom sudu I 19. decembra 2001. godine. Međutim, ovo rješenje nije predato Zemljišnoknjižnom uredu na provođenje, nego, pismenim prijedlogom za provođenje privremene mjere od 19. decembra 2001. godine, izvršnom sudiji Općinskog suda I koji je rješenjem od 21, decembra 2001. godine odredio provođenje privremene mjere i koji je u obrazloženju odluke naveo da se u konkretnom slučaju nije trebalo određivati izvršenje, jer je isto sadržano u privremenoj mjeri kojom je već određeno izvršenje i naloženo dužniku da ispuni obavezu. Prema tome, Zemljišnoknjižni ured prilikom uknjižbe kupoprodajnog ugovora od 15. novembra 2001. godine, koji je zaprimljen 19. decembra 2001. godine, nije imao zakonske smetnje za uknjižbu i prenos nepokretnosti i prava dana 21. decembra 2001. godine, pa je zbog toga žalba apelanta neosnovana. Rješenje Kantonalnog suda o privremenoj mjeri zabranom otuđenja predmetnog poslovnog prostora broj Ps-517/01 od 18. decembra 2001. godine nije dostavljeno zemljišnoknjižnom uredu na provođenje, a rješenje Općinskog suda I broj Ip-4511/01 je doneseno tek 21. decembra 2001. godine, tako da to rješenje nije ni moglo biti dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu na dan 19. decembra 2001. godine.

6. Kantonlni sud je istakao da Rješenje Općinskog suda I broj Ip-4511/01 od 21.decembra 2001. godine, koje je zaprimljeno u Zemljišnoknjižnom uredu 8 dana poslije kupoprodajnog ugovora, i to dana 27. decembra 2001. godine, poštujućui načelo prvenstva prava uknjižbe u zemljišniu knjigu, nema pravo prvenstva nad uknjižbom kupoprodajnog ugovora zaprimljenog 19. decembra 2001. godine. Zabilježeni spor na nekretninama prodavca preduzeća „Odeon“ d.o.o. Expot Import Sarajevo pod brojem DN-13349/01 nije bio zakonska smetnja za uknjižbu kupoprodajnog ugovora u korist kupaca, a Rješenje Općinskog suda I o provođenju privremene mjere zabrane otuđenja nekretnina broj Ip-4511/01 od 21. decembra 2001. godine nije ni uknjiženo u zemljišno knjižnom ulošku broj CXXXV/1204 KO Sarajevo, jer je zaprimljeno nakon uknjižbe ugovora i prenosa prava vlasništva u korist kupaca prodate nekretnine. Kantonalni sud je dalje istakao da, prema § 29. Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. godine, koji se, do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (29. novembra 2003. godine), primjenjivao kao pravno pravilo, prvenstveni red upisa upravlja se prema trenutku u kojem je podnesak stigao zemljišnoknjižnom sudu. Prior tempore potior iure, tj. pravilo da je vrijeme prijema zahtjeva za upis mjerodavno za redosljed upisa, propisano je i članom 36. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, pa je Općinski sud u pobijanoj odluci, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno ocijenio upute iz odluke GŽ.244/03 od 14. marta 2003. godine tako što je ponovo ocijenio koja molba za upis je bila prioritetnija prema vremenskom redoslijedu zahtjeva za upis, a nakon toga pravilnom primjenom zakonskih propisa donio odluku da uknjižbu DN-12964 ostaje na snazi. S obzirom na navedenoo, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepno rješenje Općinskog suda.

7. Apelant tvrde da je osporenim rješenjim povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evrospka konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 izrazio stav da: «S obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tačke 19-23).

10. Ustavni sud, dalje, ističe da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-942/09 („LESNINA“ Trgovina sa pohištvom… | Sudska praksa | Aktio