Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/09 (A. Đ.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-955/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-955/09, rješavajući apelaciju Alje Đilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alje Đilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001529 od 5. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aljo Đilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, a kog zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je, 30. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001529 od 5. februara 2009. godine.

2. Općinski sud u Tuzli je presudom broj P-1380/05 od 11. jula 2006. godine obavezao „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati ukupno 13.160,00 KM na ime naknade nematerijalne štete i to: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i strah, te da mu isplati ukupno 1.044,40 KM na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć, a sve sa zakonskim zateznim kamatama od označenih datuma, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.568,91 KM. Iz obrazloženja presude proizilazi da je među strankama bilo nesporno da se 6. juna 2005. godine dogodila saobraćajna nesreća kojom prilikom je došlo do apelantovog povrjeđivanja na način da je došlo do kontakta apelanta-pješaka i autobusa koji je u vrijeme nesreće bio osiguran kod tuženog. Odlučujući o prigovoru podijeljene odgovornosti Općinski sud je imao u vidu provedene dokaze i to nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, stanje kolovoza, kao i situaciju da se radilo o preglednom putu, a na temelju čega je utvrdio podijeljenu odgovornost apelanta i vozača autobusa u omjeru 30%:70%. Općinski sud je na strani apelanta cijenio činjenicu da je kao pješak radnju prelaženja ulice preduzeo mimo pješačkog prelaza, a što je vidljivo iz skice lica mjesta, da je ušao u putanju kretanja autobusa direktno, da je imao dobru preglednost puta i da je mogao vidjeti dolazak autobusa. Pri tom, istaknuto je da je sud posebno imao u vidu navode iz nalaza vještaka saobraćajne struke da je, u situaciji kada je pješak prelazio odnosno ulazio u putanju kretanja autobusa, prelazeći između drugih vozila, bilo nemoguće bilo kakvim reagovanjem vozača autobusa na kočioni sistem zaustaviti autobus, odnosno da je bilo nemoguće na bezbijedan način izmicanjem autobusa u bočnu stranu izbjeći saobraćajnu nezgodu. Zaključak o doprinosu vozača nesreći od 70% Općinski sud je zasnovao na činjenici da, bez obzira što vozač kritične prilike autobusom upravljao brzinom od 22 km/h, upravljanje autobusom, koji sam po sebi predstavlja opasnu stvar, iziskuje posebne mjere opreza.

3. Kantonalni sud u Tuzli je presudom broj 003-0-Gž-06-001482 od 13. jula 2007. godine apelantovu žalbu i žalbu tuženog odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza koje su stranke predložile utvrdio omjer odgovornosti od 30% na strani apelanta, odnosno 70% na strani vozača autobusa. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, kao i njegovog iskaza na glavnoj raspravi utvrdio propuste apelanta (koji je učinio propust na taj način što je kao učesnik u saobraćaju kao pješak, prije odluke da pređe kolovoz sa lijeve na desnu stranu mimo pješačkog prelaza, gdje je preglednost za prelazak kolovoza bila vidljiva, bio u mogućnosti da pravovremeno zbog preglednosti puta uoči autobus, vidi i čuje njegovo kretanje s obzirom na buku koju je motor autobusa prouzrokovao prilikom kretanja od 22 km/h i da sa većom mjerom opreza prelazi kolovoz i na taj način spriječi nastanak štetnih posljedica) i propuste vozača autobusa (koji je kao vozač autobusa morao sa povećanim mjerama opreza upravljati autobusom i prilagoditi vožnju uslovima puta, da primijeti i obrati pažnju na pješake, posebno u zoni raskrsnice jer mu je to omogućavala preglednost puta, odnosno da sa posebnim mjerama opreza kao vozač autobusa vodi računa o svim učesnicima u saobraćaju, pa tako i na apelanta kao pješaka prilikom prelaska kolovoza), pa da je, uzimajući u obzir propuste oba učesnika saobraćajne nezgode, utvrdio postojanje podijeljene odgovornosti u označenim procentima.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001529 od 5. februara 2009. godine djelimično uvažio reviziju tuženog i obje nižestepene presude preinačio tako da je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade nematerijalne štete ukupno isplati 5.850,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 13.160,00 KM, na ime naknade materijalne štete iznos od 450,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.044,40 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.050,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.568,91 KM. U preostalom dijelu revizija tuženog odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je ukazao da se, u skladu sa članom 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu od stvari od koje potiče povećana opasnost štete odgovara bez obzira na krivicu, a u skladu sa članom 174. stav 1. istog zakona, da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, s tim da se prema članu 177. stav 3. istog zakona imalac opasne stvari djelimično oslobađa od odgovornosti ako je oštećeni djelimično doprinio nastupanju štete. S obzirom na činjenično utvrđenje koje su prihvatili nižestepeni sudovi decidno navodeći kojim radnjama su apelant i tuženi doprinijeli nastupanju štetnog događaja, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantov doprinos nastanku istog 70% a za koliko se tuženi oslobađa odgovornosti. Shodno navedenom te primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, revizija tuženog je djelimično uvažena i preinačene su nižestepene presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud, djelimično uvažavajući reviziju tuženog, te utvrđujući da je njegova odgovornost i doprinos u nastanku nesreće 70% a tuženog 30% proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 154., 174. i 177. ZOO-a. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da su se i on i vozač kao učesnici u saobraćaju ponašali nepažljivo, ali da je odgovornost vozača veća od odgovornosti pješaka jer vozač upravlja motornim vozilom koje je opasno sredstvo, a zbog čega se od njega očekuje i pojačana pažnja. Omjer odgovornosti u osporenoj presudi po apelantovom mišljenju bilo je moguće utvrditi jedino da se iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom moglo zaključiti da je apelant kritične prilike odlučio da se ubije, pa da se namjerno bacio pod točkove autobusa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prav ana imovinu svode se na tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/09 (A. Đ.) | Sudska praksa | Aktio