Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/09 (I. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-967/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 967/09, rješavajući apelaciju Igora Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Babića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 027675 08 Pz od 16. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 027676 06 Ps od 10. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar, advokati iz Mostara, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 58 0 Ps 027675 08 Pz od 16. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 027676 06 Ps od 10. aprila 2008. godine.
2. Općinski sud donio je Presudu broj 07 58 Ps 027676 06 Ps od 10. aprila 2008. godine kojom je obavezao apelanta da na ime duga za isporučenu električnu energiju za vrijeme od 1. novembra 2004. godine do 30. juna 2006. godine isplati JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 6.849,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju isplati troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu jer mu apelant nije platio račun za isporučenu električnu energiju. Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi prvobitno označio tuženog kao Igora Babića vl. kafea „Megi“ Mostar da bi naknadno kao tuženog označio Igora Babića vl. SUR-a „Megi“ Mostar. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao prigovor neurednosti tužbe, kao i prigovor nevjerodostojnosti poslovnih knjiga tužitelja, osporio je osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te istakao da tužitelj nije dostavio nikakve račune. Apelant je predložio da se tužba odbaci kao neuredna, odnosno kao neosnovana. U toku postupka apelant je, takođe, istakao prigovor pasivne legitimacije a zbog činjenice da mu je rješenjem Gradske općine Mostar-Zapad odobren rad (počev od 2003. godine) kao Igoru Babiću, picerija „Megi“ Mostar.
4. Općinski sud je nakon provedenog postupka na temelju pismene dokumentacije utvrdio da se radi o potrošaču električne energije Igoru Babiću iz Mostara, vlasniku Samostalne radnje, obrta pod nazivom „Megi“ Mostar, sa sjedištem u Ul. kralja Tomislava broj 39, koji je priključen na distribucijsku naponsku mrežu sa šifrom potrošača 41119107. Iz navedenog sud je zaključio da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu na način da je tužitelj kao proizvođač i distributer električne energije redovito tuženom isporučivao električnu energiju, ispostavljao račune, a apelant ih nije redovno plaćao. Dalje, Općinski sud je naveo da tamo gdje je apelant plaćao paušal, bez navođenja broja računa, mjeseca i godine, tužitelj je u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji evidentirao kao plaćanje za stari dug prema prioritetu plaćanja u skladu sa članom 312. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Dalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan istaknuti prigovor pasivne legitimacije jer je iz rješenja Općine Mostar-Zapad od 17. februara 2003. godine evidentno da je tužitelj isporučivao električnu energiju Igoru Babiću iz Mostara u poslovni prostor samostalnog obrta „Megi“, u Ul. kralja Tomislava broj 29 na šifru potrošača 41119107, pa je nebitno da li je to picerija ili kafić. Općinski sud je naveo da je tužitelj pravilno i precizno označio naziv samostalnog obrta „Megi“ .
6. Općinski sud je naveo da se u konkretnom postupku radi o potraživanju tužitelja u odnosu na 11 utuženih, a nenaplaćenih računa i evidentiranih u finansijskoj evidenciji tužitelja, a u toku postupka apelant nije dokazao da je platio račune zbog čega je Općinski sud zaključio da on nije ispunio svoju obavezu, te je temeljem čl. 17, 516. i 324. ZOO u vezi sa čl. 52, 91, 93. i 94. Općih uslova za isporuku električne energije u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu.
7. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud donio je Presudu broj 58 0 Ps 027675 08 Pz od 16. januara 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da „stoje“ isti razlozi koje je dao prvostepeni sud kada je utvrdio da postoji pasivna legitimacija na apelantovoj strani. Kantonalni sud je naveo da nije bitno da li je tuženi picerija, restoran ili kafić, jer je bitno da je registrovan kao vlasnik samostalne ugostiteljske radnje "Megi". Kantonalni sud je istakao da je tužitelj pravilno označio tuženog u fazi postupka kada je na to imao pravo, a kao takav tuženi postoji u pravnom prometu (to ni on ne osporava), pa kao takav, pored prava, ima i obaveze. Dosljedno tome, ne stoje navodi žalbe da je tužbu, kao neurednu, trebalo odbaciti. Kantonalni sud je naveo da se na ovakav način ne dozvoljava pravna nesigurnost, već, naprotiv, onemogućava nesavjesnim strankama da se oslobode zakonom utvrđene obaveze samo zbog nekih nedorečenosti i formalnih propusta u tužbi i tokom postupka koji ne utiču na zakonitost odluke.
9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su osnovna načela obligacionog prava savjesnost i poštenje iz člana 12. ZOO, dužnost ispunjenja obaveze iz člana 17. ZOO, jednaka vrijednost davanja iz člana
15. ZOO, a očito je da je apelant prekršio ova načela, jer mu je tužitelj nesporno pružao uslugu isporuke električne energije a on je nije plaćao i očito nastoji da ih ne plati. Kantonalni sud je istakao da bez usluge tužitelja apelant i ne bi mogao poslovati, niti ostvarivati bilo kakav promet.
10. Kantonalni sud je naveo da se apelant u žalbi poziva na odredbu člana 312. ZOO, vjerovatno misleći na stav 2, a ovom odredbom je propisano da, kada nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Prema tome, kako apelant nije naznačio što uplaćuje po određenim računima, tužitelj je pravilno sa neoznačenim uplatama namirivao najstariji dug. Kantonalni sud je naveo da nije tačno da u ovom pravcu treba postojati saglasnost tuženika, jer se ona prednjom odredbom ne traži. Ovdje se ne radi o priznanju duga da bi izjava o priznanju trebala biti jasno označena od dužnika. Što se tiče pravila o teretu dokazivanja, tužitelj je dokazao osnovanost svog potraživanja samom činjenicom što je isporučivao tuženom električnu energiju i ispostavljao račune, a apelantova obaveza je bila da ih ospori. Prema tome, teret dokazivanja u toku postupka bio je na njemu, pa je on taj koji je trebalo da predloži vještačenje i utvrdi da ga tužitelj neopravdano obavezuje na utuženi iznos. Kantonalni sud je naveo da ne postoje razlozi žalbe a ni drugi razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je, u smislu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno kao u izreci.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, navodi da o prigovoru (koji je istakao u odgovoru na tužbu) sud nije odlučio u skladu sa odredbama ZPP, čime je onemogućena ravnopravnost stranaka u postupku. Dalje, apelant ističe da tužitelj nije tačno precizirao tuženog a što proizlazi i iz rješenja Općine Mostar-Zapad u koje je sud izvršio uvid. Apelant ističe da je sud „pogodovao tužitelju pa osnovu monopolističkog položaja“ a što je suprotno članu 14. ZOO. Apelant navodi da sudovi „proizvoljno cijene dostavljene dokaze“, odnosno uplatnice po ispostavljenim računima i utvrđuju da su računi paušalno plaćeni-mada je nejasno na osnovu koje dokumentacije je to zaključio. Apelant navodi da je dostavio dokaz-uplatnice za račun 1. mjesec 06. godine (u uplatnici navedeno „1/06“) i ostale, te pojašnjava da nije sve plaćeno po ispostavljenim računima, ali je „preplatio“ za navedeni period. Apelant se žali da su sudovi povrijedili apelantovo pravo na imovinu, jer nije prihvatio navedene uplate, čime je, prema apelantovom mišljenju, prekoračeno pravo suda na slobodnu ocjenu dokaza, kao i da je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu i jednakost pred sudom. Apelant smatra da je „zastarjeli dug“ nastojao naplatiti kroz institut priznanja duga, a što je suprotno članu 387. ZOO. Apelant nije priznao dug pa sud nije mogao primijeniti član 312. ZOO. Apelant navodi da je tužitelj morao predložiti vještačenje. Dalje, apelant navodi da je sud a priori smatrao dokazanim sve navode tužitelja, kao i da je Kantonalni sud potvrdio odluku koja se poziva na Opće uslove o isporuci električne energije „iako su isti prestali da važe od 23. maja 2008. godine“. Apelant navodi da sud nije odlučio o njegovoj reklamaciji. Apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju, te da obaveže tužitelja da apelantu plati troškove postupka, kao i iznos za sastav žalbe i apelacije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava način na koji su sudovi odlučili o pasivnoj legitimaciji i ocijenili apelantove uplate, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao procesnu poziciju tuženog, kao i da je predočio dokaze koje su sudovi ocijenili, ali nisu prihvatili. Ustavni sud zapaža da su sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, odnosno naveli zašto ne prihvataju apelantov prigovor pasivne legitimacije, kao i dali razloge zašto nisu prihvatili apelantove uplate -navodeći da apelant nije tačno označio šta uplaćuje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu paušalni, budući da iz stanja spisa nespornim proizlazi da je apelant učestvovao u predmetnom postupku, te da su sudovi o njegovim pravima i obavezama odlučivali na dvije sudske instance. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni princip jednakosti strana u postupku jer je u toku cijelog postupka apelant imao mogućnost da svoje navode suprotstavi navodima suprotne strane, što je i radio, te nije pojasnio navode kako je i zašto doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu osim što je nezadovoljan ishodom postupka, odnosno osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek za zaštitu prava koji je i koristio. Međutim, činjenica da pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
17. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». U vezi sa pravom na zabranu diskriminacije, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije pozvao na „neko drugo zaštićeno pravo“, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu
14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović